Danas predstavljamo mladu akademsku umjetnicu koja je kroz vlastito umjetničko djelovanje oblikovala jedinstven likovni izričaj unutar kojeg isprepliće slikarstvo i vez. Nevena Živić rođena je u Somboru, odrasla u Batini, a studirala je u Rijeci gdje i danas živi i radi. Koje je primarno područje njezinog djelovanja, kako izgleda sâm stvaralački proces, koju ulogu u radu igra boja te kako se vez ušuljao u njezino slikarstvo saznajte u opširnom intervjuu!
Rođena si u Somboru, odrasla u Batini, srednju školu završila si u Osijeku, a potom otišla na studij u Rijeku. Kako su navedena mjesta utjecala na tebe i jesu li se kasnije odrazila i u tvom umjetničkom izričaju?
Sva mjesta su na neki način utjecala na mene, izgradila me i obogatila. Svakako je najveći utjecaj imala moja Baranja, odnosno Batina. To mjesto ima posebnu dušu i često mu se vraćam. Ljudi su topli i nekako mi se čini kao da tamo vrijeme ide sporije. Isprepletenost ljudi različitih nacija i kultura naučila me tolerantnosti i poštivanju drugih ljudi. Nakon završene Srednje škole za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti zaposlila sam se u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Osijeku, a paralelno sam se pripremala za prijemni na Akademiju. Bila je to luda i nezaboravna godina. U svoj umjetnički izričaj često unosim osjećaje i doživljaje vezane uz odrastanje. Uz slikarstvo, najčešće vezem pa bih rekla da je to odraz mog mjesta odrastanja.
Iz Baranje u Rijeku. Kako to da si izabrala baš Rijeku za nastavak svog obrazovanja?
Nekako je sve prirodno došlo. Na prijemnom za Akademiju prošla sam i u Osijeku i u Rijeci. Odlučila sam se za Rijeku, jer sam se zasitila Osijeka i htjela sam nešto novo iako je Osijek i dalje najljepši grad. Pomoglo je i to što je tada moj brat često poslovno putovao za Rijeku pa mi je bilo jednostavnije zbog putovanja. I nisam pogriješila. Rijeka je divan grad.
Tijekom studiranja sudjelovala si u brojnim projektima humanitarnog karaktera. Kakvo značenje za tebe ima humanitarni rad?
Moj životni moto je oduvijek bio: budimo dobri jedni prema drugima. Budimo tolerantni. To je najmanje što možemo napraviti. Biti suosjećajan i empatičan, jer stvarno nikad ne znamo što se nalazi iza zida i kroz što netko prolazi. Lijepa riječ ili djelo ponekad nekome znači i više nego što možemo zamisliti. Spojiti te dvije stvari – umjetnost i pomaganje nekome u potrebi – za mene je na neki način svrha postojanja.
Stručno osposobljavanje odradila si u Gradskom kazalištu lutaka u Rijeci. Kakvi su bili kolege, okruženje i što si sve naučila te jesi li nešto od usvojenog kasnije primijenila u svom samostalnom djelovanju?
To mi je bio jedan od najljepših poslova. Svaki dan je bio drugačiji. Kolege su bili divni, pogotovo moja Luči – glavna lutkarica koja je svemoguća i od koje sam puno naučila. U svakom slučaju, iskustvo za pamćenje.
Sudjelovala si na brojnim međunarodnim likovnim kolonijama. Kakva su tvoja iskustva i što bi navela kao pozitivne strane sudjelovanja na kolonijama?
Likovne kolonije su odlične, jer je to susret istomišljenika koji imaju zajednički cilj, a to je stvarati. Mislim da puno znači kada dođeš na neko mjesto rasterećen od svega i jedino što moraš je slikati. Ima li boljeg? Jedna od dražih likovnih kolonija jest ona u Zmajevcu u čast Otti Berger koju su organizirale cure iz umjetničke udruge Reart iz Osijeka. Baš smo se naradile, ali je atmosfera bila predivna. I Otti Berger je bila divna pa se to sve nekako spojilo. Također bih izdvojila i zadnji 49. ZILIK u Karlovcu. Ekipa je bila nevjerojatna, a atmosfera radna i inspirativna. Svima nam je to trebalo. Ono što je najdivnije na kolonijama je to što upoznaš puno predivnih i talentiranih umjetnika i stvore se prijateljstva za cijeli život.
Živiš u Rijeci i radiš kao restauratorica. Jesi li stalno angažirana ili djeluješ samostalno od projekta do projekta?
Unazad 3 godine bila sam stalno angažirana u Rijeci. Radila sam na dugotrajnim projektima poput revitalizacije kompleksa Benčić (Muzej grada Rijeke) i Željeznički kolodvor u Rijeci. Prije toga sam radila na raznim projektima: dvorac Eltz u Vukovaru, Osijek, Ilok, Feričanci, Velika Kopanica, Kneževa palača u Zadru, Sotin, Hum, Čabar, Zagreb. Sada mi je želja više se posvetiti slikarstvu i sebi.
Kojim područjem restauratorskog djelovanja si se do sada bavila?
Jedno vrijeme sam radila na zidnim oslicima, nešto malo na freskama i polikromiji, povremeno kamen, a nekako me uvijek zahvati kiparstvo i štuko dekoracije. Uglavnom sam po skelama u radnoj odjeći i raznim vremenskim uvjetima. U svakom slučaju je izazovno.
Imala si niz samostalnih izložbi u Rijeci, ali i u Batini, Belom Manastiru i Trstu. Kakva su tvoja iskustva sa samostalnim izlaganjima?
Dosadašnja iskustva su sasvim solidna. S time da uvijek može bolje. Što se tiče troškova izlaganja, obično bi bili podmireni troškovi realizacije izložbe odnosno prostor, katalog, letak i promocija izložbe, ali ono što pomalo rastužuje, ali se srećom u zadnje vrijeme sve više priča o tome, nikad nisam dobila honorar za izložbu. Kako to obično biva, plaćeni su svi osim glavnog aktera – umjetnika.
Umjetnici ulažu svoje vrijeme u proces i rad, tu su i troškovi materijala, platna, a pritom često rade milijun drugih poslova kako bi uopće mogli pokriti osnovne stvari. I onda nakon izložbe mogu se samo nadati da će nešto prodati i pokriti sve troškove. Iskreno se nadam da će se to uskoro promijeniti.
Kakve su povratne informacije publike na tvoje radove i koliko ti je važna reakcija javnosti?
Bitna mi je reakcija publike. Ono što me uistinu čini sretnom jest kad nekoga razveseli moj rad i kad u njemu vidi nešto dublje. Nekako smatram da moje slikarstvo ima baš tu svrhu. Probuditi, razveseliti, protresti, smiriti. Smiješno mi je kada ljudi komentiraju: ah veselo je, šareno i uopće ne shvaćaju rad ozbiljno, rekla bih da ga podcjenjuju. A ima tu puno ozbiljnosti, promišljanja, simbolike i što je najbitnije – iskrenosti. Iskrenost je ono što me pokreće, jer se upravo bojom mogu najiskrenije izraziti, izreći ono najdublje. Često nedostaju riječi, ali bojom ih nadoknadim.
Uspijevaš li prodati radove na izložbama?
Posljednja samostalna izložba „Dodaj svijetu malo boje“ u Rijeci u izložbenoj galeriji udruge Kreativna industrija Europe pod vodstvom Dijane Lukić i mlade kustosice Matee Bakotić bila je iznenađujuće posjećena i skoro pa rasprodana. Paradoks je što nisam razmišljala o prodaji do pola sata prije otvorenja kada smo na brzinu formirali cijene. Mislim, nije da nisam razmišljala o prodaji radova, ali mi nije bio prioritet. Uistinu sam bila sretna što sam dobila priliku izložiti radove koje sam stvarala u zadnje vrijeme. I kada staviš radove u galerijski prostor, to postaje priča za sebe, poprima neki novi život.
Koliko je kod umjetnika stresan period kada se prijavljuje na natječaje te u neizvjesnosti čeka rezultate hoće li biti izabran za sudjelovanje?
Nekako mi je draže ne očekivati previše pa se onda ugodno iznenaditi. Neizvjesnost je uvijek prisutna, ali nije da se previše opterećujem. Prijavim se, dam sve od sebe pa je na drugima da odluče. Ako bude bit će, ako ne, bit će nešto drugo. Nikad ne znaš koja će se vrata otvoriti. Baš sam puna mudrih misli kod ovog odgovora (smijeh), ali eto, tako je kako je.
U svom umjetničkom djelovanju kombiniraš slikarstvo i ručno vezenje što rezultira iznimno zanimljivim, specifičnim i jedinstvenim djelima. Kako si došla do ideje da spojiš dvije posve različite tehnike na jednoj površini?
Prije par godina sam za rođendan od prijateljica dobila set za vezenje. Oduvijek sam se divila ručnom vezu i tome koliko je potrebno strpljenja i preciznosti za napraviti takvo djelo. I tako sam počela iz hobija vesti, bod po bod. U međuvremenu sam i slikala, ali mi je uglavnom na kraju nedostajalo “ono nešto”, taj neki potpis, točka, znak. Kako sam i slikala i vezla i uvijek još dodatno radila jedan ili više poslova kako bih si financirala te svoje mušice, nedostatak vremena je bio kritičan. Tada sam pokušala spojiti te dvije stvari i pronašla ono što me zaista ispunjava. Taj vez na slici je bio “ono nešto” što sam tražila. I najdraže mi je kad ljudi ne vide odmah vez i potom njihova reakcija kad ga primijete.
Konac onda postaje gradivni element djela?
Tako je. Za mene i sâm konac ima metaforičku i simboličnu vrijednost. Ta tanka, čvrsta nit koja se isprepleće i stvara nove priče, kompozicije i oblike. Rekla bih da je vez vrsta terapije, jer se vježba strpljenje i minucioznost, te prakticira jednostavnost. S druge strane, imamo puno zanimljivih izreka i mitova vezanih za niti: o niti života, nit sudbine, protkano mislima, od konca do konopa, po(vez)ivanje… volim tu igru riječima. Svakako smatram da su moji radovi autentični jer su i doslovno protkani mojim mislima i osjećajima.
Često koristiš jake žive boje koje unose životnu radost u sama djela. Koju ulogu igra boja u tvojim radovima?
Boja je nešto bez čega ne bih mogla živjeti. S njom se toliko toga može reći. Simbolikom boje izražavam svoje emotivno stanje, poetičnost trenutka i doživljaja.
U tvom opusu djela variraju od figuracije na rubu apstrakcije do potpuno apstraktnih djela, pritom su boja, potez, gesta, ali i ručni vez glavni akteri u oblikovanju kompozicije. Što želiš izraziti putem svojih radova?
Može se reći da je umjetnost način komunikacije među ljudima, među generacijama i između prošlosti i sadašnjosti. To je način i pokušaj da se prenese poruka. Ja putem svojih radova komuniciram, pretačem emocije na platno te se nadam da se ta energija prenosi na gledaoca, na publiku.
“Vezenje je nit koja povezuje žene tijekom povijesti…” U svojim radovima, ručnim vezom stavljaš ženski potpis. Ručni rad tako predstavlja prostor između ženske slobode i autoriteta. Koliko ti je važna ženska nota, ženski potpis?
Divno mi je to što je vez u mojim radovima protumačen kao ženski potpis jer uistinu i je tako. Vez je jedna vrsta umjetnosti ukrašavanja tkanine šavovima koji obogaćuju njezinu površinu i naglašavaju ljepotu. Vezilje su stoljećima eksperimentirale s prikladnim materijalima, razvijale i usavršavale svoje umijeće, crpeći inspiraciju iz svijeta oko sebe, iz umjetnosti, iz ukrasa drugih vremena i drugih kultura. Pa tako i ja nastavljam tradiciju spajajući vez i slikarstvo, eksperimentirajući s nitima i bojom. Ali ne zato što moram nego zato što to želim i što me iznimno veseli.
Tvoj rad izražava borbu između tradicionalnog i suvremenog, slobode i kontrole, ekspresivnog i preciznog, dok je aspekt vezenja suprotstavljanje tehnologiji i dinamici modernog života. Što bi rekla – koje vrijednosti iz prošlosti polako izumiru, a za koje smatraš da bi svakako trebali poraditi na njihovom očuvanju?
Svakako treba očuvati temeljne ljudske vrijednosti. Ljudi su sve manje suosjećajni s tuđim nevoljama. Dobrota, nesebičnost i poštenje danas su sve veći raritet. Svjesna sam da su se vremena promijenila i ubrzala i upravo tome se pokušavam suprotstaviti u svome radu. Vezenjem, koje je iznimno spora i precizna tehnika, pokušavam usporiti cijeli proces i jednostavno uživati u njemu. Djeluje i terapeutski. Kako za mene, tako (nadam se) i na gledaoca.
Što te najviše veseli u umjetničkom radu tj. stvaranju nečeg novog?
Prvenstveno me veseli osjećaj kada se rodi dobra ideja, pa promišljanje i razvijanje te ideje. Ono što me najviše veseli jest sâm proces. Pa kad staneš pred svoje djelo s kojim si iskreno zadovoljan i shvatiš da si ti to napravio svojim rukama. Također me veseli i reakcija gledaoca koja me često inspirira za nastavak.
Kako izgleda tvoj stvaralački proces – radiš li skice, promišljaš li o konceptu budućeg rada ili radiš spontano?
Vrlo rijetko radim skice na papiru, uglavnom je to zamisao u glavi odnosno skice u glavi, a sve ostalo nastaje intuitivno i spontano. Često se dogodi da mi neki osjećaj ili događaj potakne stvaranje slike u glavi koju potom prenosim na platno. Ponekad to ne bude ono što sam zamislila, ali tada nastavljam raditi sve dok srce ne bude na mjestu.
Zašto si odabrala baš likovnu umjetnost kao svoj životni poziv?
Oduvijek sam bila sklona kreativnom stvaralaštvu, ali na kraju osnovne škole stvarno nisam znala što bih. Bila sam odlična učenica, ali gimnazija me nikako nije privlačila i sva sreća da nije. Jedino što mi je bilo primamljivo jest umjetnička srednja škola. Nakon toga je sve išlo kako je trebalo ići – od restauracije, scenografije, kostimografije, izrade nakita, keramike, a slikarstvo je ono što me uistinu ispunjava i čini sretnom.
Je li ti sudjelovanje na grupnim, ali i samostalnim izložbama pomoglo u kontekstu vidljivosti, komunikaciji, etabliranju i umrežavanju s potencijalnim budućim suradnicima, kolegama i kupcima na likovnoj sceni?
Naravno da jest. Grupne izložbe su uvijek događaj na kojem upoznaš ljude sličnog razmišljanja i po(vez)uješ se s ljudima i umjetnicima. Također je bitna vidljivost na sceni jer otvara mnoga vrata. A kupci su uglavnom publika, jer mislim da je zaista bitno uživo vidjeti rad.
Imaš li planove za blisku budućnost?
Pripremam samostalnu izložbu početkom rujna u galeriji Klović u Rijeci u organizaciji HDLU-a Rijeka na kojoj će biti puno novih radova.
Je li umjetnost ispunila tvoja očekivanja?
Sonja, ti baš postavljaš teška pitanja.
Stvarno nisam sigurna kako bih odgovorila na ovo pitanje. Ponekad razmišljam da je to to, a ima dana kada se zapitam što ja uopće radim. Svi imamo dobre i loše dane. Voljela bih možda kada bi bilo jednostavnije, ali ja se doista ne vidim u ničemu drugome tako da za sada mislim da sam na pravom putu.
