Nakon dvoje umjetnika iz regije, nastavljamo s predstavljanjem umjetnica i umjetnika povodom 9. godišnjice portala PerceiveArt i selimo na jug Hrvatske. U razgovoru sa splitskom umjetnicom Almom Čače otkrili smo kada i kako se Alma odlučila za umjetnički životni poziv, koji su bili najveći izazovi u likovnom, pedagoškom i restauratorskom djelovanju te zašto je upravo otok Vis njezina trajna inspiracija. Kroz opširan intervju upoznajte slojevito i raznovrsno djelovanje Alme Čače.
Sjećaš li se kada si prvi put došla u doticaj s umjetnošću, a kada si baš čvrsto odlučila da će umjetnost biti tvoj životni odabir. Je li odluka došla spontano ili nakon dugog i pomnog razmišljanja?
Imala sam 10 godina kada je kod nas došao rođak Dare Dovidjenko (nadrealist). Imao je samostalnu izložbu u Komiži u prostoru Gradske čitaonice. Tada sam se prvi put susrela s uljima koje je umjetnik izložio. Istovremeno sam ga u stopu pratila i pomogla mu napraviti plakat za izložbu. Radili smo kolaž plakat i koristili tipografiju iz novina. Portretirao me i sjećam se te fascinacije kako odlično radi, bila sam ista! Kako sam kao dijete uvijek crtala i kreirala bojama i škarama i još sam bila pod dojmom Darka, odluka se prirodno nametnula. Odlučila sam pokušati položiti prijemni ispit na Umjetničkoj i upala.
Rođena si u Splitu gdje si završila i Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn te diplomirala na Umjetničkoj akademiji i stekla zvanje profesorice likovne kulture i restauratorice. Je li se odrastanje uz zvuk i miris mora kasnije odrazilo u tvom umjetničkom radu i ako je – na koji način?
Komiža je moj dom, ishodišna točka i to je sigurno ostavilo traga. Djetinjstvo nas određuje. Možda ono što je najvidljivije na prvu – odredilo mi je plavu boju.
Kako pristupaš izradi novog djela – koliko traje misaoni proces i razrada ideje, daješ li intuiciji da preuzme vodstvo?
Najvažnije mi je pripremiti prostor za rad, pogotovo ako se radi o početku novog ciklusa ili nekog djela koje odudara od trenutne faze. Razrada ideje oko novog ciklusa traje tjednima, mjesecima i isprepliće se s dosadašnjim radom. To je prirodni nastavak tj. iskorak od onog što trenutno radim. Svaki pomak događa se isključivo radom. Dogodi se iskorak pa na njemu gradim dalje.
Često napravim skicu ili zabilježim misao. Inače, volim zapisivati ili skupljati male detalje koji kasnije mogu prerasti u nešto drugo. U Salonu Galić imala sam izložbu crteža dnevničkog zapisa 2007. godine. Objedinila sam između 1200 i 1500 crteža. Nastajali su na bloku koji je uvijek bio u mojoj torbi. Tamo se našlo crteža s putovanja i izleta – različite vedute, portreti, maškare, manji koncerti i predstave. Iako trenutno nemam potrebu skicirati, u ateljeu mi je sav materijal, već nastali radovi i skice, poigravam se s pripremljenim papirima kolaža. Važna mi je kompozicija, a onda krećem intuitivno. Trenutno poticaje i inspiraciju nalazim u prirodi, uz obalu.
Koje sve materijale/tehnike koristiš u svom radu?
Za pristup novom radu potrebne su mi informacije, fotografski ili tekstualni zapisi, skice… sve to mi pomaže da se dogovorim sama sa sobom i definiram plan, kupim materijal pa krenem. Najduže traje faza pripreme, ne mogu točno reći koliko, ali kad se pripremim onda mi je lako izraditi rad, prepustim se trenutnoj ekspresiji i šibam. To mi je najdraža faza. Važno mi je da nisam ograničena s materijalom, jer onda se opteretim ako nešto krene krivo.
Čiji je utjecaj bio od presudne važnosti na tebe kao osobu i tebe kao slikaricu?
Više je osoba kroz odrastanje i život imalo utjecaj na mene. Imam podršku od obitelji, prvenstveno roditelja, možda malo više od oca. Kao maloj djevojčici uvijek su mi kupovali pribor za crtanje i slikanje koji bih rado i često koristila. Kasnije sam podršku dobila od supruga i kćeri koji mi uvijek iskreno kažu što misle i pomognu kod raznih aktivnosti. Kroz školovanje je pokojni prof. Gorki Žuvela često imao poticajne zadatke i to me guralo naprijed. I već sam spomenula Dare Dovidjenka i kako je njegov posjet ostavio dojam na mene.
Ovu godinu započela si samostalnom izložbom “Metabolizam” u Muzeju grada Kaštela u sklopu Noći muzeja. Kako je prošlo otvorenje, jesi li zadovoljna odazivom i reakcijom publike na svoj rad?
Otvorenje je bilo u petak 27. siječnja 2023. Bila je vrlo hladna večer, no usprkos tome, okupili su se Kaštelani, obitelj i prijatelji, neki su čak došli iz Zagreba. Postav izložbe u prostoru srednjovjekovnog kaštela Vitturi je bio dosta izazovan, ali po reakcijama posjetitelja mislim da sam uspjela dobro prezentirati svoje radove. Zadovoljna sam s reakcijama kolega i drugih posjetitelja. Većina je bila pod dojmom velike instalacije u središtu prostora. Između se moglo prolaziti pa se stvorio dojam prostornosti poput 3D slike.
Bilo je i pozitivnih komentara na neke manje slike na okolnim zidovima. Muzej grada Kaštela je pripremio katalog izložbe i financirali su kratki video te otkupili jedan rad za fundus. Za mene je to bila novost, ali i poticaj za dalje. Mislim da bi to trebao postati standard ulaganja od strane galerija, muzeja i drugih ustanova u kulturi.
Ciklus “Metabolizam” predstavila si i 2021. godine u Galeriji udruge KVART u Splitu te 2022. godine u Galeriji sv. Krševana u Šibeniku. Što je polazište za ovaj ciklus i koju temu obrađuješ unutar njega?
Inspiraciju za ciklus “Metabolizam” pronalazim u prirodi, točnije uz obalu. Velike hridi na južnoj strani otoka Visa su mi zanimljive zbog svoje veličine, oblika, kompozicije, svjetla i sjene. Pronalazim likovnost u njima, a pritom mi daju veliku slobodu pa se ne držim vizualno za objekt već interpretiram doživljaj istih na vlastiti način. Kad sam počela ovaj ciklus bilo mi je bitno odmaknuti se od figuracije, pronaći nove kompozicije i nov način slikanja.
Tijekom razrađivanja procesa počela sam oblikovati šablone za dijelove slike koje sam oslikavala plošno i s akcentom jedne boje. Kasnije sam tehniku preusmjerila u kolaž od papira koje sama oslikavam i koristim za gradnju. Papire za kolaž oslikavam na različite načine s različitim alatima. To su gestualni crteži tušem s dodatkom kolaža kako bih naglasila strukturu. Ponekad se na slici taloži više slojeva. Metabolizam je ciklus, taloži se u fazama.
Tvoj recentni slikarski opus je vrlo ekspresivan i dinamičan, a i sama si spomenula, zanimljiv je slikarski alat koji koristiš za oblikovanje kompozicije?
Počela sam istraživati tragove raznih suhih biljaka, naplavina i štapova tj. onoga što bih pronalazila u prirodi, a bilo mi je interesantno za razradu. Prijateljica koja kao kreativka obilazi obalu i voli loviti ribu me podržava u tome pa sam od nje dobila nove “kistove” koji tek čekaju isprobavanje. Tako da ovaj ciklus još traje i razvija se. Koristim primitivan način izrade alata i stvaranja slike koji se uklapa u ekološki koncept. Smisao vidim u prirodi i ekološkom pristupu, jer priroda nam daje, a mi je trebamo čuvati. Volim reciklirati. Moje istraživanje vodi me u povijest i u budućnost. Moderno je koliko i primitivno.
Sve češće odabireš veće formate. Koje dodatne mogućnosti oni otvaraju?
Na velikom formatu je veći potez, više je energije utrošeno i struktura se bolje očitava.
U svojim ciklusima često polaziš od viškog zavičaja.
Odrasla sam u Komiži gdje sam pohađala osnovnu školu. Komiža i Split su moj dom. Iako sam već više od pola svog života u Splitu često se vraćam na otok. Ciklus “Komiški momenti” nastao je u periodu od 2001. do 2005. godine u Komiži. Nakon što sam diplomirala na Umjetničkoj akademiji u Splitu, vratila sam se doma, osposobila prostor za rad i nekoliko godina tamo boravila. Privlačile su me atmosfere nekih toponima. U to doba uzori u slikarstvu su mi bili Ljubo Ivančić, Antoni Tapies, Giorgi Morandi… Tada je i Gorki Žuvela imao utjecaj na mene i pomogao mi oko organizacije samostalne izložbe “Komiški momenti”. U to vrijeme nisam baš puno koristila internet pa sam bila u deficitu s vizualnim podražajima, nisam bila u mogućnosti putovati, a stalno sam bila gladna gledanja slika i istraživanja umjetnika. Tako da je ovaj ciklus izvukao ono esencijalno iz moje dubine.
Svoje djelovanje predstavila si na većem broju samostalnih izložbi, možeš li izdvojiti neku izložbu ili izložbe koje su ti ostale u posebnom sjećanju?
Svaka je izložba specifična, jer uvijek pristupam iznova, dodam nešto što prije nije izlagano pa je svaka izložba novo iskustvo. Izdvojila bih posljednju izložbu “Metabolizam” u Muzeju grada Kaštela zbog spomenutog (katalog, video i otkup), a prvenstveno zbog gostoprimstva i pozitivne suradnje. Zatim izložbu u galeriji sv. Krševana u Šibeniku u rujnu 2022. godine. Prostor galerije je stara romanička crkvica. Zbog akustike arhaičnog kompaktnog prostora dodala sam zvučnu pozadinu koja je naglasila atmosferu. Snimila sam zvukove mora uz plažu, uz duboke hridi, pa se povremeno pojavi i cvrčak ili zvuk broda u daljini. Tražila sam osamljena mjesta što je doprinijelo meditativnom doživljaju same izložbe. Za audio montažu i postavljanje izložbe u Šibeniku zahvaljujem svom suprugu. Izložbu “Crta koja spaja” u Jugoistočnoj kuli Dioklecijanove palače, koju je kurirao pokojni Toni Horvatić, pamtim također po jedinstvenom izložbenom prostoru. Kula je monumentalni kubusni antički prostor sagrađen od megalita s vremenskom patinom. Tamo su moji crni crteži savršeno zaživjeli u sinergiji s prostorom. Naime, “Metabolizam” je nastavak na koncept “Crta koja spaja” gdje aludiram na horizont gdje se spajaju more i kopno. Također bih izdvojila prvu samostalnu izložbu u Gradskoj čitaonici u Komiži u ljeto 1999. godine. Bodrili su me prijatelji i prijateljice, pomogli su mi napraviti deplijan i postaviti izložbu. Jakov Brdar mi je sugerirao da napišem na slovenskom “Prodajna razstava” i zaista sam prodala nekoliko radova.
Koliko ti je, uz likovno stvaranje, važan pedagoški rad?
Trenutno vodim likovne radionice za djecu i odrasle u Centru za kulturu i cjeloživotno obrazovanje “Zlatna vrata”. U pedagoškom radu mi je najdraža interakcija s polaznicima jer obostrano učimo i od njih odmah dobijem povratne informacije što nije uvijek slučaj kod izložbi. Na otvorenjima izložbi često izostane povratna informacija i osim one klasične “lipo je” koji put bih zaista više voljela čuti pa čak i negativnu kritiku nego nikakvu.
Pedagoški rad mi je vrlo važan zbog financijske stabilnosti, jer su kod umjetničkog stvaralaštva prihodi vrlo nestabilan faktor.
Imaš bogato pedagoško iskustvo u radu s djecom, ali i odraslima. Koja su tvoja zapažanja – kako umjetničko izražavanje utječe na ljude?
Umjetničko stvaranje ima meditativni i relaksacijski faktor i pruža zadovoljstvo kad dovršiš rad. Pritom razvijamo kreativnost, finu motoriku ruke, usmjeravamo pažnju na ono što radimo, a umjetničko stvaranje može pomoći i u ublažavanju emocionalne boli ili napetosti te imati pozitivan utjecaj na mentalno zdravlje. Djeca su posebno zakinuta, jer u školi postoji minimalni 1 sat likovnog odgoja. Ne želim generalizirati, sat likovnog ovisi o nastavnicima, ali program je poprilično zastario.
Uz samostalno umjetničko djelovanje i vođenje likovnih radionica, bavila si se i restauracijom. Koji je najzahtjevniji restauratorski posao na kojem si bila angažirana?
Radila sam povremeno u nekoliko restauratorskih radionica, kao pomoćnica, na komadima polikromiranog drva, pripremali smo podlogu za retuš i retuširali smo ulja na platnu. S jednim restauratorom sam prošla polimentnu pozlatu u svim fazama. Sviđa mi se taj posao, jer volim raditi s rukama, a sada je dostupna i nova tehnologija i novi materijali što treba redovno pratiti za uspješan posao. Zahtjevno je kada je predmet nedostupan pa moraš biti i fizički spreman za takav rad. Trenutno nisam toliko u restauraciji.
Od 2013. godine članica si Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika te djeluješ kao samostalna umjetnica. Koji su najveći izazovi s kojima si se susrela u samostalnom umjetničkom djelovanju?
Najveći izazovi u umjetničkom djelovanju su pronaći posao, ali i vrlo izazovna administracija tj. komunikacija s državnim službama, te hrpa birokratizacije i administracije tj. papirologije koju zahtijeva svaki angažman. Samostalan rad zahtjeva i ulaganje velike energije u traženje i pokretanje projekata. U tome nije lako biti sam, jer je riječ o timskom radu. Ne može pojedinac sve znati. Primjerice, marketing nije moje područje i tu gubim mnogo energije. Zapravo, marketing trebam platiti i ulagati u to područje. Ako nisi prisutan na sceni, nisi vidljiv i manja je vjerojatnost prodaje. To je jedan začarani krug. Svakome je potrebna redovita zarada, a umjetnici osim toga trebaju novac i za produkciju svojih djela.
Živiš i radiš u Splitu. Kako bi opisala lokalnu likovnu scenu – ima li mogućnosti za domaće autore, ali i mlade likovne umjetnike koji stasaju s akademije i tek trebaju pronaći svoje mjesto pod suncem?
Likovna scena u Splitu je vrlo bogata, ali mi se čini da je malo ljudi konzumira. Također, nemamo galerije prodajnog tipa. Prodavaonice svega i svačega i suvenirnice su nešto posve drugo, tako da ne možemo dostojno biti prezentirani u vlastitom gradu niti postići cijenu. Velike marže bez pokrića su isto važna stavka. Ima još nejasnoća u vezi kulturnih politika koje bi se trebale razjasniti s vladajućima i staviti u kontekst današnjice. Također, ima mladih educiranih, perspektivnih autora i ja im želim svu sreću da se izbore za svoje mjesto pod suncem. Trebamo ulagati u mlade, educirati se i raditi s njima na kreativan način. Već sam spomenula da likovna kultura/umjetničko stvaranje ima pozitivan utjecaj na mentalno zdravlje. Ako prepoznamo kulturu kao jedan od mehanizama turističkog kotača možemo puno pridodati kvalitetnijem razvoju obiju djelatnosti.
Da se možeš vratiti u prošlost bi li opet izabrala umjetnost?
Da ponovno mogu birati, opet bih izabrala neki zanat ili posao gdje bih se kreativno mogla izraziti.
