Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Dodir nježnosti – umjetnice iz fundusa Samoborskog muzeja – 2. dio

6.03.-12.04.2015., Galerija Prica, Samobor

U prvom nastavku posvetili smo se životnim pričama značajnih umjetnica na prijelazu XIX. u XX. stoljeće. Drugi dio je fokusiran na priče umjetnica koje su obilježile XX. stoljeće, kao i na izbor suvremenih umjetnica predstavljenih na izložbi ‘Dodir nježnosti’.


Mila Kumbatović primjer je umjetnice kroz čije djelovanje možemo pratiti promjenu klime i neusporedivo veću slobodu izričaja umjetnica u drugoj polovici XX. stoljeća, no i dalje ostaje otvoreno pitanje ravnopravne valorizacije umjetničkih djela. Iako predstavljena radom Mrtva priroda, Mila Kumbatović, rođena u Omišlju na otoku Krku, najčešće je inspiraciju pronalazila u prirodnim ljepotama rodnog otoka. Pejzaži 50-tih godina u cezanističkoj maniri utemeljeni na tradiciji postimpresionizma postupno tijekom 60-tih godina prelaze u apstraktnu interpretaciju krčkog kamenjara. Najradikalniji preokret Kumbatović realizira tijekom 70-tih kada bez prethodnog skulptorskog znanja ulazi u svijet industrijske skulpture stvarajući kompozicije od industrijskog otpada i kombinirajući ih na inventivan način u slobodne trodimenzionalne konstrukcije. Osamdesetih ponovno radi zaokret posvetivši se ciklusu skulptura u staklu.

Među umjetnicama predstavljenim na izložbi Ljerka Njerš i Nives Kavurić- Kurtović ističu se kao autorice koje su svojim umjetničkim djelovanjem obilježile drugu polovicu XX. i početak ovog stoljeća. Iako Ljerku Njerš vežemo primarno uz keramiku ovom prilikom je predstavljena slikom u kombiniranoj tehnici, što zapravo ne iznenađuje za umjetnicu koja je život posvetila istraživanju novih sredstava likovnog izričaja posebice na području ispitivanja mogućnosti materijala prilikom keramičkog oblikovanja. Za keramičarstvo se školovala na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti u klasi Blanke Dužanec, nakon čega je diplomirala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Marina Tartaglie. U svom opusu Ljerka Njerš vješto spaja crtež, boju i skulpturu detaljno oblikujući površine keramičkih oblika kroz teme cvijeća i krajolika. Kao ‘doajenka hrvatskog kiparstva i najveće ime hrvatske keramike’ nije se libila ostati vjerna motivu cvijeća kojeg interpretira od samih slikarskih početaka, kao što je uostalom Slava Raškaj ostala vjerna akvarelu, a Nasta Rojc portretima, s povremenim iskoracima u modernizam tek toliko da bi potvrdila kako je riječ o vlastitom izboru, a ne o nedostatku talenta. Slika klasičnog motiva cvijeća u vazi izvedena u kombiniranoj tehnici svjedoči o energiji čiste žute boje cvijeća čije latice autorica definira ritmom tanjih i debljih konturnih i strukturnih linija naglašavajući pritom puninu, raskoš i ljepotu cvjetova dodatno akcentuiranih hladnim zelenilom lišća i prigušenim zemljanim tonom vaze.

Linija igra glavnu ulogu i u nadrealističkoj grafici Nives Kavurić-Kurtović. Dinamički i minuciozno izvedeni rad primjer je često fantazmagoričnih djela prve hrvatske akademkinje koja svoja djela često opisuje kao ‘tjeskobna stanja sa stanovitom dozom pesimizma’, a kolega Ive Šimat Banov potvrđuje riječima “Nives je Pojam. (…) Mislim pritom na ulog samoće u hrvatskoj i svjetskoj umjetnosti.”

Izložba koja prema riječima kustosice Gordane Remussini predstavlja “pleter ženskih sudbina” obuhvaća cijeli spektar umjetničkih izričaja kao što su slikarstvo, grafika i kiparstvo, interpretirajući pritom teme portreta, pejzaža, veduta, mrtve prirode i objekata. Uočljivo je kako dominiraju teme vezane uz Samobor – bilo kroz vedute grada u djelima Miljke Levak, Ivke Orešković i Kornelije Turić-Dorotić, prikaze Samoborskog muzeja u radovima Vesne Koren i Grozdane Kopar, crkve sv. Anastazije u radovima Dubravke Babić, Vanje Jović i Anke Krizmanić, samoborskih ulica na akvarelima Smiljke Levak ili samoborskih simbola poput veselog Samoborčeka u radu Nevenke Miklenić, te poznatog restorana Gabreku u radu Ruže Barbarić-Librić.

Analizirajući predstavljene radove lako uočavamo kako izložbom dominira figuracija s povremenim iskoracima u apstrakciju poput rada Maje Cipek. Riječ je o grafikama inspiriranim pjesmama “Dobivam na vremenu” autorice Lidije Vukčević i “Sanoborska” autora Zorana Perovića. Crna i crvena grafika primjeri su eksperimentiranja s raznim grafičkim tehnikama u cilju dobivanja intrigantnih strukturnih otisaka. Kombinacija crne i bijele boje kao baze, te nizanje različitih elemenata poput metalne mreže, gaze i konca u svrhu dobivanja čitavog spektra različitih otisaka rezultirala je svjetlijim manjim pravokutnikom s dominantnom nepravilnom linijom debljeg konca koji se gubi prelazeći na površinu pozadinskog većeg crnog pravokutnika. Minimalizam grafike Bez naslova dobio je svoju bogatiju i zasićeniju crvenu inačicu u grafici Sanoborske varijacije gdje je baza crvena boja, a elementi otiska su gaza, lišće, linoleum s krugovima, čačkalice, mrežica za kupanje i štapići. Preklapanjem različitih struktura pojačava se koncentracija crvenog pigmenta dok istovremeno nastaju nove strukture čime rad dobiva spontani i neočekivani završni izgled jer često ne znamo kakav trag ostavlja pojedini predmet ili kretnja dok ih ne otisnemo.

Poseban segment predstavljaju skulpture u staklu nastale tijekom likovne kolonije Lug 1984. i 1985. godine. Radovi Nelke Bakliže, Mladene Đurić, Ane Jakić-Divković i Sanje Pribić posljednji su primjerci staklarske umjetnosti izvedene u samoborskom kraju. Izloženi radovi reminiscencija su na dugu i slavnu povijest samoborskog staklarstva koja je započela 1893. godine osnutkom tvornice stakla u Osretku. Točno sto godina nakon osnutka tvornice u Samoboru je osnovana brusionica stakla Kristalerija kao prvi obrt takve vrste u Hrvatskoj. Kroz radove predstavljenih autorica upoznajemo mogućnosti oblikovanja u krhkom i svjetlošću ispunjenom mediju stakla.

Nelka Bakliža oblikuje dvije slične skulpture pri čemu krajnjom stilizacijom motiv dovodi do granice apstrakcije. Nazivi Nonica I i Nonica II daju naslutiti temu, a raspoznavanju pridonose modra i morsko plava boja koju vežemo uz naziv za baku u Primorju. Stiliziranu uglađenu skulpturu na granici s apstrakcijom nalazimo i u radu Mladene Đurić čiju Ležeću figuru definira zaobljena višebojna hladna masa s akcentom toplog kolorita narančaste ručke.

Još jedan primjer para stiliziranih figura Mačka I i Mačka II predstavlja rad Ane Jakić-Divković. Dinamizirane kolorističkim akcentima i mjehurima zraka zarobljenim unutar apsolutne staklene mase, elementi u boji djeluju poput akvarelnih mrlja koje su se rasplinule u doticaju s već natopljenom površinom. Dominantno okomito gibanje definirano vertikalom mase i unutarnjim kretanjem detalja kulminiraju u istacima na vrhu figura. Simbolizirajući mačje uši ispupčenja apstraktnoj masi daju figurativni završetak uhvativši pritom karakter životinje u njezinom mačkastom izvijanju.

Još jedna grafičarka i ilustratorica zastupljena je radovima u staklu. Reljefi Sanje Pribić primjeri su promjenjivog odnosa kontrole i slučajnosti u oblikovanju stakla. Reljefni izboji na plavim pločama akcentuiraju i dinamiziraju površinu svojom naglašenom materičnošću, razvedenošću i mijenama koje bivaju zamrznute u staklu. Riječ je o mjehurima, organskim oblicima na položenom pravokutniku što dovodi do kontrasta boje, oblika i obrade površine. Radovi Sanje Pribić pripadaju ciklusu skulptura u staklu koje su bile dio izložbe ‘Pogled u retrovizor’, a koju je umjetnica popratila tekstualnim dijelom “Umjetnik je vječno na putu. Ideje bljesnu, isprepliću se, jure, tjeraju na gibanje. Svaki susret s materijom koju želim oblikovati ili je preusmjeriti u neko novo stanje svjesni je (is)korak s ruba litice.”

Iako su izložena djela poslužila kao referenca za oslikavanje života zastupljenih umjetnica koje su uvelike utjecale na hrvatsku umjetnost, u ovom slučaju puko uživanje u izloženim radovima, bez konteksta borbe njihovih autorica za potvrdu vlastite vrijednosti ne bi pružilo adekvatnu valorizaciju snage i izvrsnosti predstavljenih umjetnica. U tom aspektu naziv izložbe ‘Dodir nježnosti’ možda i nije najsretniji jer jednostavno adekvatno ne reflektira trud, volju i snagu umjetnica koje su se unatoč predrasudama, ograničenom obrazovanju i nametnutim očekivanjima uspjele realizirati na polju umjetnosti i šire.

 

GALERIJA RADOVA S IZLOŽBE

 

Dodir nježnosti – umjetnice iz fundusa Samoborskog muzeja – 1. dio