6.03.-12.04.2015., Galerija Prica, Samobor
Tijekom treće godine studija povijesti umjetnosti dobili smo zadatak napisati tri kritička osvrta na izložbe po izboru prije izlaska na ispit iz kolegija Likovna kritika. U to je vrijeme bila aktualna izložba ‘Hrvatske slikarice plemkinje’ koju sam razgledala u sklopu posjeta dvorcu Trakošćan, te sam ju uvrstila u osvrte za dotični kolegij. Prilikom predaje radova profesorica je ostala zgrožena mojim izborom izložbe i vratila mi je dotični rad uz komentar: “kakva je ovo glupa izložba, zašto bi itko o tome pisao?”. Zanemarimo li potpuni izostanak pedagoškog pristupa s profesoričine strane, možemo samo zamisliti kako su slikarice bile tretirane krajem XIX. i početkom XX. stoljeća ako struka danas ima takvo mišljene o njima.
Neke od autorica zastupljenih tada na izložbi u Trakošćanu predstavljene su i na aktualnoj izložbi ‘Dodir nježnosti’ u samoborskoj Galeriji Prica. Izložba je organizirana povodom Dana žena kako bi se javnosti predstavio izbor radova umjetnica iz fundusa Samoborskog muzeja.
Da bi se u potpunosti shvatio značaj i važnost ove izložbe potrebno je upoznati se s kontekstom vremena unutar kojeg su umjetnice živjele i stvarale. Najstarije djelo zastupljeno na izložbi nastalo je 1868. godine i nije rad umjetnice već mlade djevojke koja je pohađala školu u sklopu varaždinskog samostana sestara uršulinki, a autorica izložbe uvrstila ga je kao podsjetnik koliko se promijenila uloga žene u društvu i njezin način življenja u posljednjih 150 godina.
Položaj hrvatskih umjetnica krajem XIX. i početkom XX. stoljeća
“Mladić teži za tim, da se naobrazi i usavrši za budući građanski život; djevojka plamti željom, da postane jednom sretnom suprugom i majkom”, rečenica je iz knjižice Josipa Galla ‘Uzordjevojka ili kako djevojka omili bogu i ljudim’ iz 1881. godine koja vjerodostojno odražava poimanje žene i njezine uloge u društvu krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. U skladu s citiranim možemo samo pretpostaviti s kakvim su se sve problemima i ograničenjima susretale žene koje su htjele steći adekvatno umjetničko obrazovanje. Nedostatak faktografskih podataka o aktivnostima žena tijekom povijesnog razvoja, posebice onih koje su pripadale nižim slojevima društva poput radnica i seljanki, onemogućuje cjelovit uvid u povijesno-društveni kontekst vremena. No, čitajući biografije predstavljenih umjetnica, od kojih su pojedine obogaćene autorskim bilješkama i zapisima, moguće je spojiti djeliće slagalice i oformiti sliku ondašnjeg života. Na prijelazu XIX. u XX. stoljeće prevladavalo je mišljenje kako je ženama najdraža tehnika akvarel, a najprimjerenijim temama za slikarice smatrale su se mrtva priroda, cvijeće, voće i domaće životinje. No, istovremeno im polovicom XIX. stoljeća nije bilo dozvoljeno studiranje na državnim akademijama zbog obaveznog slikanja akta kojem nisu smjele prisustvovati.
Iz prvog ozbiljnog napisa o ženi i umjetnosti na hrvatskom jeziku autora Koste Strajnića objavljenog 1916. godine možemo saznati do kojih je granica sezalo malograđansko poimanje žena umjetnica. Strajnić ističe kako je žena mnogo samostalnija u primijenjenoj umjetnosti, umjetničkom obrtu i uređenju interijera i kako nas “iskustvo uči da stvaranje žene ima određene granice…” Isti autor navodi i poredak zaduženja i poslova žene koji glasi: “umjetnička kultura dolazi poslije uređenja doma, odgajanja djece, pa i poticanja muža”. Uvriježeno je pravilo bilo da su na umjetničke akademije odlazile imućne djevojke, dok su siromašne pohađale umjetničko-obrtne škole. Sukladno tome, plemkinjama je njihov društveni status otvarao brojna vrata, a kako navodi Žarka Vujić u predgovoru izložbe Hrvatske slikarice plemkinje, među umjetnicama rođenim 50ih, 60ih i 70ih godina XIX. stoljeća prevladavaju upravo plemkinje. Ukratko rečeno, ženi je bilo mjesto kod kuće, a njezine dužnosti podrazumijevale su brigu za supruga, održavanje domaćinstva i odgoj djece. Ukoliko su se neke od njih usudile odabrati drugačiji način života, put do uspjeha bio je posut trnjem. Hrvatske umjetnice često su u društvu bile ponižavane i ismijavane, a vrijeđanje i omalovažavanje dolazilo je i od najvećih autoriteta na području umjetnosti poput Ljube Babića koji je samouvjereno tvrdio kako je “abnormitet ili patološki slučaj često, ne uvijek, popratna pojava kreativne snage kod žena u likovnosti”, dok je Jerolim Miše sudjelovanje ženskih umjetnica na skupnim izložbama okarakterizirao kao “nesolidno paraderstvo amatera”. Broj izložbi umjetnica bio je neusporedivo manji od broja izložbi muških kolega sve do druge polovice XX. stoljeća, a i odnos vrijednosti radova muških i ženskih umjetnika bio je krajnje nesrazmjeran. U biografiji Slave Raškaj, koja je izlagala na izložbi u Umjetničkom paviljonu 1898/1899. godine uz bok velikih slikara tog vremena pronalazimo podatak o velikom raskoraku u cijenama njezinih radova i radova cijenjenih muških kolega. Tako su Crnčićeve slike bile šest puta skuplje, dok su Bukovčeve bile čak sto puta skuplje.
Unatoč tim okolnostima hrvatska umjetnost iznjedrila je popriličan broj iznimno talentiranih umjetnica koje su svojom snagom, voljom, hrabrošću te umjetničkim talentom potvrdile kako su posve neopravdano zanemarene i marginalizirane u pregledima hrvatskog likovnog korpusa.
Umjesto kritičkog osvrta na izložbu, cilj ovog teksta je kroz životne priče umjetnica zastupljenih na aktualnoj izložbi ‘Dodir nježnosti’ u Galeriji Prica naglasiti važnost i posebnost njihovog djelovanja referirajući se na okolnosti vremena unutar kojeg su živjele.
Nasta Rojc – umjetnica ispred svog vremena
Među najvrednija djela na izložbi zasigurno spadaju portreti Naste Rojc, umjetnice koja je gurnuta na marginu hrvatske povijesti umjetnosti isključivo zato što se svojim svjetonazorima i načinom života nije uklapala u ondašnje malograđansko društvo. “Nisam se kanila uopće posvetiti tom lijepom ženskom zvanju – stvarati ljude”, zabilježila je Rojc u knjizi sjećanja iz života. Htjela je sve iskusiti sama kako bi imala razumijevanja za različite životne okolnosti. Svu svoju energiju, djelovanje i nastojanja usmjerila je prema umjetnosti kojoj je posvetila cijeli svoj život. Iako je bila spremna na kompromise kako bi realizirala svoje ciljeve, u umjetnosti se rukovodila isključivo vlastitim osjećajem – “slike su listovi dnevnika mog duševnog raspoloženja”. Poetiku je razvijala isključivo na vlastitom iskustvu te je tijekom školovanja, prvo u privatnoj slikarskoj školi Otona Ivekovića, a potom na studiju Kunstschule für Frauen und Mädchen, formirala vlastiti slikarski jezik. Nasta Rojc nije slijedila tuđe obrasce i stilove već je slikajući svoje kolegice naučila proniknuti u ljudski um, pročitati karakter i temperament te oslikati unutarnji duh portretirane osobe. Postala je vrsna portretistkinja tzv. ‘salonskih portreta’ za što je uvelike bio zaslužan njezin društveni status i obiteljsko nasljeđe. Opusu portreta tadašnje kulturne elite pripadaju i izloženi portreti dr. Branimira Livadića, Lavice Matić-Bazale (po kojoj je Hotel Lavica dobio ime), te dva portreta Maje Strozzi –Pečić.
Upravo je narudžbom portreta Maje Strozzi 1914. godine službeno započela karijera Naste Rojc kao portretiskinje. Kako se Nasta zbližila sa zagrebačkom primadonom portretirala ju je u još nekoliko navrata, s time da je portret iz 1921. godine koji krasi naslovnicu kataloga izložbe nastao godinu dana nakon portreta Maje Strozzi u I. činu Verdieve Traviate gdje je Maja Strozzi prikazana u identičnoj pozi, ali u posve drugačijoj maniri. Portret iz 1920. godine prikazuje pjevačicu smještenu u ambijent operne scene kako odjevena u zelenu haljinu gleda u promatrača s leđa, no snažna gesta gotovo ‘fovističke djelotvornosti modernistički je iskorak iz izgrađenog likovnog jezika realne impresije’ navodi Leonida Kovač u katalogu retrospektive Naste Rojc održane prošle godine u Umjetničkom paviljonu.
Nasta je bila iznimna žena velike hrabrosti i čvrstih uvjerenja. Odmalena se borila protiv ograničenja nametnutih ženama, zalagala se za ravnopravnost, a 1928. godine osnovala je Klub likovnih umjetnica. Nije bila apolitična, što se tada očekivalo i zahtijevalo od žena, te je za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagala Narodnooslobodilačkom pokretu zbog čega je završila u ustaškom zatvoru. Iako je bila u formalnom braku s prijateljem slikarom Brankom Šenoom, od 1923. godine otvoreno je živjela u lezbijskoj vezi s časnicom britanske vojske Alexandrinom M. Onslow do kraja njezinog života. Predrasude o homoseksualizmu prisutne su i dan danas u puno većem opsegu nego što bi čovjek očekivao, pa možemo samo zamisliti kako je bilo živjeti s takvom nametnutom stigmom u prvoj polovici XX. stoljeća. Nastinom životnom putu zasigurno nije pomoglo ni njezino odbacivanje uvriježenih (malo)građanskih normi od ranog djetinjstva o kojima svjedoči autobiografski zapis pisan u trećem licu: “Sa 7 godina odbacila je nauku o Bogu kako su je stariji naučili i stvorila si svoj sud o zakonima prirode i u tom pogledu postavila si je program svog života kao inteligentni stvor koji ima volju, kog se je cijeli život držala: Neću biti slijepi rob prirode”. Nasta nije pripadala nijednoj umjetničkoj struji ili likovnoj grupaciji, ali povremeni modernistički iskoraci bili su potvrda da je riječ o vlastitom izboru, a ne ograničenosti izričaja. Zalagala se za toleranciju i pravednost, opirala se uskogrudnoj malograđanštini kroz svoja djela koja su bila odraz nesputane i principijelne duše: “ne želim se prodati nikomu, niti mom poštovanom prijatelju koji je već jednom igrao ulogu zaručnika, već želim ostati čovjek, imati zvanje koje će mi ispunjati život i zaslužiti sama svoj kruh”. Duboku emotivnu dimenziju strastvene duše osjećamo u svakom njezinom radu.
Osebujan svijet Slave Raškaj
Druga značajna slikarica predstavljena radom Ozalj u snijegu umjetnica je čiji se akvareli danas smatraju vrhuncem hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. Osim neravnopravnog položaja ženskih umjetnica, Slava Raškaj dodatno je bila ograničena negativnim odnosom javnosti spram gluhonijemih ljudi koji su u to vrijeme smatrani i duševno zaostalim osobama. Rođena u imućnoj porodici u gradu Ozlju, koji će uz rijeku Kupu, biti čest motiv njenih akvarela, pronašla je podršku u svojoj obitelji. Zbog gluhonijemosti Slava je često slikala boraveći sama u svojoj sobi ili prirodi u blizini doma. Osamljenost je doprinijela razvoju specifične emocionalnosti i autorefleksije koju iščitavamo u njezinom opusu, ali ju je istovremeno sačuvala od utjecaja akademizama i tadašnjih likovnih struja, te joj omogućila autohtoni razvoj unutar omiljene tehnike akvarela. Upravo joj je priroda koja ju je okruživala postala glavna inspiracija u radu. Talent Slave Raškaj prvi je prepoznao Isidor Kršnjavi. Podučavao ju je Bela Čikoš Sesija, a nakon susreta s Čikoševim ranijim plenerističkim radovima, Slava počinje slikati na otvorenom. No, za razliku od Bukovčeve zagrebačke šarene škole u kojoj umjetnici svoje radove započinju u prirodi, ali dovršavaju u ateljeu, Raškaj u cijelosti slika na otvorenom.
Početak 1899. godine Slava provodi slikajući akvarele po najvećoj zimi. Znala je slikati klečeći u snijegu dok joj se ruke ne bi potpuno zaledile. Upravo tada nastaju njezini najljepši akvareli sa zimskim prizorima o čemu svjedoči i izloženi rad Ozalj u snijegu. Na zimskom pejzažu iščitavamo glavne karakteristike Slavinih akvarela iz tog perioda – atmosfersku perspektivu, tonsko slikanje, transparentnost i postupno rasvjetljavanje palete čemu doprinosi slikanje na otvorenom. Svjetlost i bjelina radova koje autorica tonski oblikuje odražava njezinu nježnu, senzibilnu i poetičnu dušu te istovremeno ističe njezinu snagu sadržanu u kontroli izvedbe, usklađenosti kompozicije i ponajviše u lakoći realizacije odabranog motiva. Slavine akvarele Matko Peić opisuje kao ‘slikanje bjelinom’ referirajući se na snježne pejzaže u kojima autorica potezima svijetlih tonova zelene boje i zemaljskih nijansi oblikuje raslinje, dok veći dio pejzaža, koji biva prekriven snijegom, namjerno ostavlja potpuno bijelim. Gluhonijemost, predrasude društva i kratak život nisu je spriječili da realizira maestralna djela akvarelistike s kraja XIX. i početka XX. stoljeća te definira svoje mjesto u hrvatskoj umjetnosti unutar impresionističke struje hrvatske moderne.
Inspiracija u putovanjima Ivke Orešković
Ivka Orešković, zastupljena na izložbi uljem na platnu Pogled na Samobor iz 1949. godine, još je jedan primjer umjetnice rođene krajem XIX. stoljeća koja nije dopustila da ju fizički nedostaci poput iznimno niskog rasta i grbavosti spriječe u realizaciji svojih ciljeva. Plemkinja koju je nakon 1918. zadesila sudbina osiromašenih plemićkih obitelji bila je prisiljena pronaći posao jer nije mogla živjeti samo od slikarstva. Nakon položenog državnog ispita za nastavnicu likovnog odgoja suočila se s okrutnošću djece prilikom rada u školi na Sušaku. Unatoč lošem iskustvu nastavila je predavati i slikati, a sreću je pronašla u putovanjima Europom i učenju jezika.
Plemenitost Vere Nikolić Podrinski
Veru Nikolić Podrinsku izdvajamo kao primjer talentirane umjetnice, slikarice i fotografkinje, koja je ujedno bila i velika dobrotvorka, uspješna poduzetnica i mecena mladih umjetnika. Nakon očeve smrti preuzela je na sebe vodstvo imanja na Prekrižju i bavljenje vinogradarstvom, a nakon što joj je 1945. godine oduzeta imovina imala je dovoljno financijskih sredstava da nastavi pomagati kolege slikare poput Lea Juneka i Kamila Tompe, ali i ruske ratne zarobljenike u Prvom, kao i američke u Drugom svjetskom ratu. Puno je putovala, ponajprije Europom, obogaćujući svoje likovno obrazovanje, no posjetila je i Afriku, Kanadu i SAD gdje je i izlagala.
Na ovoj izložbi zastupljena je s tri rada iz kasnije faze stvaralaštva na kojima je vidljiv utjecaj Cezannea. Ulja na platnu Berba i Stari invalidi nastala 60tih godina prošlog stoljeća klasičan su primjer oblikovanja kompozicije nizanjem malih faseta boje pravokutnog oblika koje stvaraju titravi ritam površine.
Za razumijevanje djela umjetnica koje su stvarale krajem XIX. i početkom XX. stoljeća moramo imati u vidu kako je odabir tema mrtve prirode, kompozicija s cvijećem, pejzaža i portreta bio posljedica ne samo ograničenog školovanja već i ispunjenja očekivanja društva i publike. Spomenute teme pronalazimo i u opusima znamenitih slikarica Cate Dujšin-Ribar i Anke Krizmanić.
Pjesnikinja dalmatinskih pejzaža Cata Dujšin-Ribar
Rođena u Trogiru, Cata Dujšin-Ribar cijelo je likovno stvaralaštvo bila razapeta između portreta i dalmatinskih pejzaža, ali, prema riječima Vesne Vrabec “uvijek je nastojala prikazati svoj unutrašnji odnos prema njima, preraditi realnost. Vjerojatno ju je taj nesvjesni nemir odveo od pejzaža do pojedinačnih osamljenih maslina kojima pristupa kao živim bićima, pokazuje njihovu dramatičnost, slika ih ranjene, razigrane, dinamične, oronule. Upravo je u toj konfrontaciji čovjeka i prirode smisao njezinog slikarstva.” Široku slikarsku naobrazbu Dujšin-Ribar stekla je kod znamenitih hrvatskih slikara Vidovića, Kovačevića, Ivekovića, Crnčića i Becića, te kasnije usavršavanjem u Parizu i Londonu gdje je imala i prvu samostalnu izložbu u inozemstvu. Unatoč podukama mnogih slavnih hrvatskih umjetnika Cata je ostala vjerna svom unutrašnjem izrazu te je izgradila vlastitu osobnost paralelno s tada aktualnim avangardama. Kao uspješna pjesnikinja spojila je dvije umjetnosti kroz poetske interpretacije mediteranskih pejzaža protkanih dalmatinskim temperamentom, izraženom emocionalnošću i unutarnjim nemirom.
Veliki talent Anke Krizmanić
Talent Anke Krizmanić rođene 1896. godine bio je toliko izražen da je umjetnica sa četrnaest godina postala najmlađom polaznicom slikarske škole Tomislava Krizmana. Drvorez Samoborska crkva i dvije seljanke te kasni rad ulje na platnu Savski rukavci kod Podsuseda djela su koja svjedoče o autoričinim afinitetima – grafici u kojoj je do izražaja dolazila njezina izvrsnost i crtačka sigunost, ali i temi pejzaža kojoj se posvetila nakon udaje za strastvenog planinara. Tada počinje otkrivati ljepote hrvatskih planina i jezera, ali i nadahnjujuće vedute Dubrovnika i Plitvičkih jezera, dok se u poznim godinama posvećuje motivima zagrebačke okolice i otoka Mljeta gdje provodi ljeta i jeseni.
Pišući o predstavljenim umjetnicima koje su obilježile prijelaz stoljeća uviđamo da se doista radi o ispreplitanju različitih ženskih sudbina: Nasta Rojc, Slava Raškaj, Cata Dujšin-Ribar umjetnice su koje su razvile autohtoni izričaj izvan modernističkih strujanja i očekivanih akademizama. Slava Raškaj i Ivka Orešković primjeri su snažnih žena koje nisu dopustile da ih fizički nedostaci ograniče u realizaciji svojih želja i snova. Ivka Orešković i Vera Nikolić Podrinska plemkinje su kojima je oduzeta imovina, ali su unatoč otežanim životnim okolnostima nastavile slikati i pomagati kolege.
U drugom nastavku posvetit ćemo se preostalim značajnim umjetnicama predstavljenim na izložbi ‘Dodir nježnosti’, a koje su obilježile drugu polovicu XX. i prvu polovicu XXI. stoljeća.
Dodir nježnosti – umjetnice iz fundusa Samoborskog muzeja – 2. dio