Boris Sekulić – Armadura

 

23.03.-27.03.2015., Galerija Greta

Nevjerojatno bogatstvo medija u današnjoj umjetnosti dovodi do svojevrsne zasićenosti umjetnika beskrajnim izborom. Bijeg od kaotične stvarnosti Boris Sekulić pronalazi u povratku čovjeku – počelu umjetničkog stvaralaštva. Odabirom iskonskog izričaja kroz formu crteža umjetnik ostvaruje meditativni proces beskrajnim ponavljanjem istih elemenata u čijoj repetitivnosti pronalazi mir.


Odabirući kariku, krug i trokut Boris Sekulić likovnim elementima gradi putovanje misli, želja, ideja i snova, te poput romana toka svijesti izravno zapisuje svoj unutarnji život gradeći pritom složene strukture oblika. Time se afektivna razina sazdana od misli, osjećaja i dojmova formira u armadure različitih gradivnih elemenata. Isprepletenost i zamršenost armadure odnosno ribarske mreže sastavljene od niti napetih između plutovnice i olovnice od kojih jedan dio vuče prema dnu, dok drugi vodi prema površini savršeno oslikava pano složenih struktura odnosa. Poput skrivene mreže koja drži masu na okupu općenitost stvorenih struktura dovoljno je konkretna i cjelovita, a opet slojevita da omogući slobodu interpretacije.
Bijegom od stvarnosti u meditativni proces građenja struktura ponavljanjem istih ili račvanjem osnovnih u razvedenije oblike autor nesvjesno bilježi stvarnost od koje bježi. Dominantnu poziciju racija zamjenjuje podsvijest oslikavajući procese lutanja, maštanja i sanjanja koji često bivaju kompleksniji od stvarnosti u kojoj živimo. Time meditativni proces stvaranja postaje gotovo važniji od samog rada.

Karika kao simbol povezanosti osnovni je modul rada Putujem. Ponavljanjem jednog elementa Sekulić stvara strukturu kojom ispunjava čitavu površinu papira. Djelo odražava studentsku potragu za autorskim izričajem, kao i proces odrastanja i sazrijevanja. Putovanje nizanjem međusobno isprepletenih elemenata svjedoči o uzročno-posljedičnim zakonitostima. Gradeći strukturu s namjerom stvaranja neograničene forme autor nesvjesno definira crtež formatom. Pri izradi sljedećeg rada stvara kružnu formu koja je po svom karakteru otvorena i beskonačna.

Ornamentalno biva zamijenjeno prostornim, a slikarsko skulpturalnim u radu Izvir. Spajanjem riječi ‘izvor’ i ‘vir’ povezuju se dva nasuprotna pojma unutar istog područja objedinjujući pritom dvije ključne silnice rada. Crtež ostvaruje tenzijsku strukturu kontinuirano balansirajući između dvoznačnosti središnje centrifugalne sile koja istovremeno sugerira uvlačenje crteža kao i njegovo izviranje. Građen od trokuta koji se kasnije račvaju u šesterokute i ostale višekute, crtež s izmjenama sitnih, konciznih struktura i velikih preklapajućih saća vjerodostojno odražava moć dinamike odnosa. Skladnim omjerom crnila u središtu i bogato razvijene strukture koja ga okružuje postignuta je ravnoteža između forme koja se širi prema granicama papira, ali istovremeno i propada u samu sebe.

Rad Zaplet svojim nazivom najbolje interpretira sam sustav građenja crteža. U svom korijenu sadrži riječ ‘petlja’ podrazumijevajući određenu komplikaciju koja obično poremeti očekivani tijek događaja, dovede do kulminacije i u konačnici do raspleta. Zaplet se neočekivano dogodio i u samom procesu nastanka rada što je dodatno pridonijelo afirmaciji i autentičnosti djela. Prilikom gradnje crteža jedan od dva korištena markera bijele boje prešao je u plavi ton čime je stvoren dojam kako je planirano korištena boja. Drugi marker je, očekivano, ostavio sivi trag. Umjetnik je prihvatio novonastalu okolnost i nastavio graditi crtež. Iako posve slučajan i neplaniran, upliv plave boje pridonio je dojmu pulsirajuće kontinuirano mijenjajuće mase.
Povratak crtežu svjestan je izbor umjetnika za odmakom od angažirane umjetnosti. Izravan dodir s površinom, bez posrednika, omogućuje direktno prenošenje unutarnjeg svijeta u vanjski. Kontinuiranim ponavljanjem jednostavnih formi Boris Sekulić nepretenciozno spaja koncept i emocije u vlastiti kod pri čemu svaki potez na papiru uvjetuje onaj sljedeći, baš kao što je on sam uvjetovan prethodnim. Spoj tijela i uma odvija se na crnoj površini papira koja pruža neograničene mogućnosti spoznaje samog sebe. Jednostavnost izričaja uvjetuje istinitost, a prirodna linija rukom rađa jedinstvene nepravilnosti te oblikujući slojevitost života ostavlja promatraču slobodu interpretacije.