“Jedan od mojih glavnih ciljeva u vlastitoj umjetničkoj ekspresiji tušem je izbjeći ambis “dopadljivosti”, “ukusnosti”, “lijepoga” i bilo kojeg duboko ukorijenjenog formalizma. Istovremeno, želim postići direktnu, spontanu, sirovu ekspresiju s težištem na osobnom i autentičnom umjetničkom rukopisu… ja ću stvoriti svoj oblik, crtačku teksturu i vlastitu morfologiju linije. Ona mora biti izvorna, direktna materijalizacija i “otisak stope” tijeka mojeg uma i njegove strukture, kao i mojih osjećaja koji prate taj tijek. I kada se takav događaj “desi”, on po svojoj prirodi sadrži “jasnoću” i umjetničku iskrenost. Ovim pristupom vjerujem da ću stvoriti izvornu umjetnost, izvornu u samom korijenu, moju vlastitu umjetničku gramatiku.”
Riječi su to karlovačkog slikara Alfreda Freddya Krupe koji više od 20 godina aktivno djeluje na području umjetničkog i pedagoškog rada. Unuk i imenjak poznatog hrvatskog akvarelista Alfreda Krupe prvu poduku primio je upravo od svog djeda. Neizbrisiv trag akvarela i pejzažnih motiva utkan u genima obitelji Krupa rezultirao je 1995. godine diplomom na temu plenerističkih akvarela. Obiteljsko naslijeđe, međutim, nije ograničilo Krupino djelovanje već ga je dodatno oplemenilo vrijednostima, te mu omogućilo razvoj i obogaćivanje koje je 1998/1999. dobilo posve novu dimenziju. Iako se tušem počeo baviti već krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, tek je studijsko putovanje i učenje kod profesora Akire Itoha na Istraživačkom institutu za likovne umjetnosti Sveučilišta Tokyo Gakugei omogućilo uvid u svijet drevne istočnjačke umjetnosti. Alfred se, poučen kontrastima okusa, mirisa i krajolika Japana i Hrvatske, vratio u svoj rodni grad i nastavio raditi u svojim omiljenim tehnikama – akvarelu i tušu – ali obogaćen novim vidicima i iskustvima. Upravo je recentan opus crteža tušem najviše zastupljen u likovnoj monografiji Alfreda Freddya Krupe objavljenoj prošle godine u izdanju ITG-a. Unatoč tome što je fokus monografije stavljen na crteže tušem, knjiga objedinjuje više od 20 godina umjetničkog djelovanja ovog karlovačkog crtača, slikara i grafičara.
Radi nedostatka financija monografiju ne prati klasičan tekst već uvodna riječ, kratki osvrti i komentari inozemnih kolega, te detaljna biografija, bibliografija, popis zbirki, grupnih i samostalnih izložbi, te izbor kritičkih osvrta. Koliko izostanak popratnog teksta uz reprodukcije radova možemo poimati kao nedostatak, on ujedno predstavlja i mogućnost vizualne percepcije stvaralaštva bez upliva interpretacije treće strane. Crteži minimalnim sredstvima izražavaju maksimalnu ekspresiju svijeta oko sebe i omogućuju nam potpunu koncentraciju na izrečeno.
Monografija nije koncipirana niti kronološki niti tematski, već su radovi slobodno kombinirani po načinu izrade, tehnici, podlozi, motivu s ciljem pronalaska unutarnjeg ritma između dinamičnog i kontemplativnog, figurativnog i apstraktnog. Slobodno osmišljena organizacija radova pokazuje raznovrsnost, ali i kontinuitet u izričaju.
Monografija započinje radovima u kombinaciji akrila i tuša, te grataža kojima Krupa prenosi motiv pejzaža iz akvarela u tehniku tuša. Dok na radu iz 2003. godine gratažom definira glavne motive stabla i crkve, a sve ostalo ostavlja u crnini, desetak godina kasnije istom tehnikom definira sekundarne motive čime paralelno stvara obrise glavnih motiva kuće i bora koji ostaju u dubokom crnilu. Nakon niza naglašeno linijski strukturiranih i čvrstih crteža nailazimo na divnu lirsku kompoziciju brda koja graniči s apstrakcijom u ritmu izmjenjujućih grančica i razlivenih površina.
Sljedeći prikazi pejzaža inspirirani rodnim krajem naglašavaju vrsnost autora u gradnji prikaza poput priče gdje riječi bivaju zamijenjene linijama gradeći pritom gola stabla. Postepeno gradeći kompoziciju crteža Jezerce i Dubovac Krupa odlučuje koliko detaljno želi ići u prikazu pojedinog elementa. Izbjegavanjem zapletanja u niz detalja, autor mami promatrača da ponovno promotri rad i prati gradnju priče te pronikne u srž prikaza u kojem su pojedini dijelovi tek naznačeni dok su drugi konkretnije definirani.
Stara klaonica na Kupi II primjer je savršene ujednačenosti ostvarene izmjenom linija i razlivenih poteza prilikom čega se prikaz dovoljno otkriva i naznačuje, ali bez premisa gotovog zaključivanja. Rad djeluje poput akvarela lišenog boje i ispune, svedenog na komunikaciju linija i mrlja.
Listajući monografiju nemoguće je ne primijetiti glavne afinitete Alfreda Freddya Krupe. Odrastao u gradu na četiri rijeke Krupa prenosi ljepotu vode koristeći tehnike laviranog tuša i akvarela. Transparentnost i sjaj jedne od najstarijih slikarskih tehnika zahtjeva strpljenje i koncentraciju, kao i profinjen senzibilitet. Akvarel ne trpi greške, već zahtijeva vještu ruku i precizno oko. Svaki suvišan potez umanjuje intenzitet prikaza.
Izražavajući se prozirnošću akvarela i laviranog tuša, ali i treptajem crteža u tušu Krupa bilježi svaku mijenu prirode. Akvarel dopušta izričaj fragilnosti i poetičnosti krajnje profinjenim i svježim jezikom u nizu pejzaža, veduta grada, vizura krošnji, kupola i tornjeva, dok tuš omogućuje slobodu odvažnog i dramatičnog izričaja iskonske strasti kroz dinamičan proces gradnje crteža baziranog na kontrastima poteza i oblika. Spomenuti kontrasti vidljivi su usporedbom dvaju prikaza starih gradova. Crtež Detalj starog grada Dubovca skicuozno naznačuje obrise grada s nekoliko glavnih debljih kontura. Miran, staložen i sigurno izveden crtež s jasnim i čvrstim linijama u potpunoj je suprotnosti s uskovitlalim, brzim i titravim pokretima izvedenim purinom peruškom u prikazu Starog grada Ozlja gdje paralelne linije čine dinamiziranu ispunu površine papira.
Jedan od najupečatljivijih radova zasigurno je crtež Korijeni. Ovo snažno promišljajuće djelo u kojem se glavnina zbivanja odvija skrivena u utrobi ispod razine zemlje predstavlja slojevitu simboliku povratka iskonskom. Stablo je jedan od omiljenih Krupinih motiva. Akcentirajući njegov korijen, fokus se stavlja na izvor života. U samom središtu bjelina postavljena direktno ispod vertikale stabla formom podsjeća na ljudsko srce dok minuciozno izvedene žilice korijena asociraju na krvne žile – krvotok života: biljnog, životinjskog, ljudskog, stvaralačkog… Srce je smješteno u crnu masu čiji vanjski obris nalikuje Davidovoj zvijezdi – simbolu prožimanja i pomirenja dvije nasuprotne strane: neba i zemlje, svjetlosti i tame, duha i materije, vremena i prostora. Iskustvo inspiracije prirodom sažeto je u ovom radu tušem.
Iako su mu najdraži motivi priroda, posebice drveće i rijeke, Alfred Freddy Krupa sustavno se bavi portretnim slikarstvom od početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Portret je najosobniji trenutak u kojem autor fizički i psihički oslikava čovjeka pritom preispitujući i samog sebe. Upravo je u području portreta kod Krupe vidljiv najširi raspon izričaja i otvorenost prema novim kombinacijama tehnika. Rad Meštar strukturni je crtež lica koje izranja iz sjene, te naznakom oka, obrve, nosa i usta pruža cjelokupnu karakterizaciju lika, dok sve ostalo ostaje utopljeno u masi linija koje se pretvaraju u duboko crnilo. Ekspresija sadašnjice je autoportret oblikovan na kutijama lijekova. Nervoza crteža u direktnoj je korelaciji s podlogom, ali i nazivom koji se referira na činjenično stanje kako je većina modernih bolesti danas uvjetovana psihosomatskim uzrocima.
U nizu dinamičnih autoportreta nailazimo i na sadržajan portret ostvaren minimalnim sredstvima. Jednostavnim skicuoznim isprekidanim linijama definiran je oblik lica. Na pojedinim mjestima linija je deblja, ali ne podebljana, već ‘odstajana’. Ona predstavlja stanku, pauzu u vremenu prilikom koje se papir natopio tušem. Lice je mirno i staloženo, ali maksimalno koncentrirano i usmjereno. Naziv rada Iščekivanje možemo interpretirati kao ilustrirano stanje portretirane osobe, ali i stanje promatrača rada. Portret na prvi pogled djeluje kao da je još u nastajanju, ali pomnije promatranje dovodi do zaključka da je rad dovršen, jer mu zapravo ništa ne nedostaje.
Ovaj portret možda ponajbolje dočarava drevnu hakubyou tehniku slikanja tušem koja se ograničava samo na liniju bez dodatka vode tj. laviranja. Riječ je o iznimno starom postupku crtanja tušem koje u doslovnom prijevodu znači ‘bijelo crtanje’ jer se ekspresija kretanja i hvatanje suštine objekta mora postići isključivo varijacijom linije. Boja se odbacuje zbog vjerovanja kako ograničava slobodu linije kista.
Monografija završava s nekoliko zadivljujućih radova u laviranom tušu čija ritmičnost razlivenih poetičnih površina vodi vlastiti život. Akvarel Kula u Ražancu svojim prozračnim bojama i bogatstvom nijansiranja bez suvišnog detaljiziranja podsjeća na početke stvaralaštva Alfreda Freddya Krupe. Posljednja dva djela krajnje su reducirani radovi u tušu i kolažu simboličnog naziva Početak i Kraj. Spomenuti radovi izraz su umjetnikove težnje za sintezom, odnosno višim misaonim oblikom pri čemu suvišne detalje svodi na osnovne forme i oblike vraćajući se onom bitnom – suštini stvaranja.
Kao što Peić opisuje “pero kao da je zadržalo ćud ptice kojoj je istrgnuto iz krila – upravo tjera ruku da leti po papiru”, tako Krupa lakoćom gradi jednostavne i vješte crteže iza kojih stoji jasna ideja. Korištenjem tradicionalne tehnike oblikuje radove suvremenog izričaja, dok umjetnost vode i tuša koristi u svom kretanju prema redukciji i sintezi.