Iris Poljan – Na vlastiti račun

20.01.-14.02.2015., Galerija VN

Kad gledate kriminalističke serije i filmove istražitelji često kopaju po smeću osobe koju istražuju ne bi li doznali što više informacija njezinom o životu i navikama. Sastavni dio otpada svakako su i silni računi koji su u Hrvatskoj postali još brojniji otkad je uvedena fiskalizacija.

Upravo su računi zamijenili platno, a konac i igla kist u novom ciklusu akademske umjetnice Iris Poljan.

Ideja o uporabi računa kao podlozi za vođenje svojevrsnog umjetničkog dnevnika nastala je još tijekom studija kada je Iris uvidjela da, kao i svaki prosječni student, ima više računa negoli novaca u novčaniku. Počevši sa skupljanjem vlastitih računa koji su bili predstavljeni na online izložbi Udruge likovnih stvaralaca Zaprešić, Iris Poljan priču širi uključivanjem računa svojih prijatelja i kolega čime otežava istraživačku ulogu promatrača.

Praćenje životnih navika autorice dodatno su otežane izblijedjelim podacima na starim računima, te prekrivanjem informacija crtežima izvedenim raznobojnim koncem. Izbljedjelost računa govori o prolaznosti vremena i nevažnosti nestalih informacija, ostavljajući pritom enigmu što je pisalo na računu. Razne forme i oblici računa služe kao okvir za brzi, skicuozni crtež koncem. Motivi uklopljeni u formu papira oživljavaju ‘zamrznuti potvrđeni trenutak’, te mu daju slojevitost značaja. Crtež postaje komentar bazične priče računa i stvara novi kontekst.

Postav sastavljen od kompozicija računa na zidu i visećih računa u prostoru omogućuje iščitavanje višeslojnosti radova.

Male kompozicije na zidu definirane su crtežom, a ne primarnim sadržajem računa. Oblik izdanog računa definira smještaj crteža na papiru pa tako možemo vidjeti izduljene vertikalne kompozicije složene od niza dužih i kraćih računa čije središte čine dva najduža računa jednog trgovačkog lanca. Završni pečat kompoziciji daje ponavljajući motiv raznobojnih crteža s motivom ruku.

Sličnu kompoziciju nalazimo malo dalje na istom zidu – ruke su zamijenjene motivom stopala i nogu dok pažnju promatrača zaokuplja račun Hrvatske pošte kojeg prekriva cijeli niz raznobojnih parova nogu aludirajući na dugotrajno čekanje u redu.

Crteži u raznim bojama djeluju poput krokija tj. brzog komentara u prolazu. Niz tematskih kompozicija nastavlja se i računima s crtežima raznih izraza lica, dok je možda najinteresantniji račun s licem prekrivenim rukama u gesti komentara na faktografiju navedenu na računu u kojoj u prvi plan dolazi rečenica “Nije isporučeno!”. U nizu računa s licima nalazi se, vjerojatno nesvjestan, autoportret umjetnice. Na računu restorana Akademije likovnih umjetnosti, čestom obitavalištu studenata Akademije, nacrtan je ženski lik koji oblikom i bojom kose asocira na umjetnicu. Veći računi formata A4 omogućuju autorici intervenciju crtežom cijelog lica koji dominira prostorom, dok je u podnožju potpis kupca na računu ujedno i potpis autorice crteža.

Iris osim za crtanje različitih motiva koristi crveni konac za ispunjavanje praznih rubrika na obrascima, korigiranje ispunjenog ili akcentuiranje pojedinih informacija dvostrukim podvlačenjem čime se stječe dojam ispravljenih školskih testova.

Za razliku od jednostranih računa, crtež u koncu omogućuje dvostranost percepcije rada što je vidljivo na visećim računima koji se okreću pod utjecajem strujanja zraka. Crtež na licu i naličju računa ističe primat vizualne komunikacije.

Aktualna tema kapitalističkog društva definiranog potrošnjom i potražnjom obrađena je na originalan, dovitljiv i smislen način kroz spoj potrošnog i nemjerljivog, materijalističkog i doživljajnog. U zemlji koju već duži niz godina obilježavaju teme poput fiskalizacije, ovrha i potencijalnog bankrota, mlada umjetnica Iris Poljan propituje cijenu rada, cijenu umjetnosti i percepciju novca – koliko nas on ograničava i definira. Posebnu zaokruženost projekta daje spontani intervju Razgovor na vlastiti račun na koji se nadovezuje neuobičajena forma računa izdanog za razgovor osmero okupljenih umjetnika. Potreba za izdavanjem vlastitog računa svojstven je komentar umjetnice o vlastitom radu pri čemu Iris Poljan naplaćivanjem nečega što je nenaplativo iznosi svoj stav o cijeni umjetnosti danas.