7.08.-1.10.2015., Dom Marina Držića, Dubrovnik
Smijeh kao nit koja je objedinila stvaralaštvo najpoznatijeg hrvatskog komediografa Marina Držića i najvećeg španjolskog pripovjedača Miguela de Cervantesa Saavedre potaknula je ilustratora Dubravka Kastrapelija da kroz interpretaciju njihovih najznačajnijih književnih djela ilustrira viziju pročitanog i doživljenog, stvarajući pritom suodnos dvaju značajnih predstavnika renesansne književnosti.
Početnom ilustracijom Dubravko Kastrapeli uvodi promatrača u svoj likovni opus prikazujući Držića i Cervantesa u razgovoru, dok u podnožju iz otvorenih knjiga oživljeni likovi nagovještaju događaje koji slijede u pojedinim ciklusima. Poentilistički naslikani, sa širokim osmijesima na licima, pisci komuniciraju pogledom punim razumijevanja – pogledom koji mogu dijeliti samo osobe sličnih pozadinskih priča i moralnih vrednota.
Odabirom najkraćeg djela Novela od Stanca i najpoznatije Držićeve komedije Dundo Maroje te Cervantesova romana Don Quijote, Kastrapeli intuitivno odabire scene iz pojedinog književnog djela i pritom stvara vlastiti vizualni svijet prema literarnom predlošku.
Marin Držić – Novela od Stanca
Komedija Novela od Stanca, iako najkraća, sadrži ključne antiteze Držićeva stvaralaštva: sukob starosti i mladosti, stvarnosti i iluzije, bogatih i siromašnih. Piščeva osjetljivost na društvenu nepravdu ostvarena je jednostavnim prikazom susreta siromašnog Vlaha i mladih bogatih Dubrovčana kojima je primarna zabava poigravanje s umom siromašnog pridošlice.
Na ilustracijama koje kronološki prate radnju Kastrapeli ekspresiju i gestikulaciju glavnih likova dodatno pojačava snagom čistih primarnih boja. Apstraktnom pozadinom, često definiranom dvjema jarkim bojama, umjetnik kontrastno raščlanjuje likove dok u pojedinim scenama vidljivi potezi kistom dodatno naglašavaju pokret ili gestikulaciju lika, čime se pojačava dramatičnost događaja.
Jedina arhitektonska definicija prostora naznaka je Onofrijeve fontane u sceni gdje Dživo Pešica obmanjuje Stanca dok se Miho i Vlaho skriveni iza fontane smiju naivnom starcu. Snažne geste i mimika lica glavnih likova često graniče s karikaturalnošću, dok koloristička perspektiva ima glavnu ulogu u definiciji pozadine, kretnji i događaja. Autor uravnotežuje dominaciju čistih boja uvođenjem akromatske bijele u ulozi ocrtavanja ornamentalnih dekoracija na odjeći te definiranja apstraktne pozadine kako bi se dodatno istaknuli likovi u interakciji. Bjelina brade Stanca privlači pažnju promatrača i vodi ga kroz stalne promjene raspoloženja nesretnog Vlaha.
Držićevu virtuoznost u isticanju raskoši hrvatskog jezika Kastrapeli je dočarao nizom citata stilski oblikovanih i napisanih perom uz karakteristično naglašavanje početnih slova. Tekst, za razliku od stripa, nema svoje unaprijed određeno mjesto već poput bilješki obogaćuje površinu papira u formi cijelih odlomaka ili tek pojedinim komentarom ovisno o inspiraciji autora i kompleksnosti interpretiranog trenutka. Izmjena scena prikazanih poput nedovršenih skica i potpuno razrađenih prikaza daje dinamičnost ciklusu, dok je ritmičnost postignuta izmjenom scena s više likova te prikazima koncentriranim na kontemplaciju pojedinog često predimenzioniranog lika. Vizualno najekspresivnije djelo “Vile” plaše Stanca strašnim čarolijama ostvareno je stiliziranim ponavljajućim linijama koje ispunjavaju cijelu površinu papira. Pulsirajući ritam isprekidanih linija dinamizira površinu dok se slikarskom zasićenošću prenosi dojam psihološkog pritiska i kaosa koji su izazvale prijetnje vila u očajnom starcu vođenom željom za pomlađivanjem kako bi bio privlačniji mlađahnoj supruzi koja ga čeka kod kuće. Kastrapeli završava ciklus upečatljivim prikazom Stanca iz ptičje perspektive. Siromašni starac se, gledajući prema nebu, suočava s neizbježnom sudbinom približavanja svome kraju. Kružna kompozicija nadovezuje se na simboliku cikličnosti života, dok crvena i žuta boja simboliziraju energiju i strast koja prati iskustvo života. Kajanje, tuga i razočaranje zbog nemogućnosti povratka u mladost sažeti su u karikaturalnom izrazu starčeva lica.
Dok je Novelu od Stanca u cijelosti obradio ilustracijama, radi opsega i kompleksnosti Kastrapeli preostala djela interpretira odabirom scena koje nužno ne opisuju ključne događaje samih literarnih uradaka, no dočaravaju atmosferu ondašnjeg vremena i oslikavaju karakter glavnih protagonista obrađenih djela.
Marin Držić – Dundo Maroje
Za razliku od nevelikog broja likova u Noveli od Stanca, komedija Dundo Maroje bavi se cijelim nizom protagonista koji interpretiraju omiljene Držićeve teme sukoba svjetova sluge i gospodara, mladih i starih, ljubavi i žudnje. Kompleksnost književnog djela prati i složenija vizualna interpretacija uključujući veću prisutnost definicije prostora arhitektonskim elementima te izmjenu grupnih scena nalik kazališnoj predstavi i scena s naglašenim krupnim planovima interakcije dvaju likova.
Dundo Maroje, kao neizravni pokretač i inicijator mnogobrojnih događaja, likovno se najviše ističe na ilustracijama. Škrtog starca čije je životno geslo ‘štedjeti i živjeti skromno’ Kastrapeli prikazuje krajnje karikaturalno. Osim prenaglašenog nosa i brade koji su najčešće oblikovani u ekspresiju zgražanja, čuđenja ili ljutnje, zaštitni znak lika je i uzdignuta ruka sa značajno uperenim kažiprstom prema sugovorniku u svrhu ukora ili iskustvenog tumačenja o vrijednostima života. Odjeven u dugačku crnu opravu s pokrivalom na glavi Dundo Maroje u potpunosti prkosi veselom koloritu osunčanog Rima. Intuitivni odabir scena iz komedije Kastrapeli započinje prikazom rasprave Maroja i Bokčila, jednom od ključnih antiteza Držićeva stvaralaštva – svijetom sluge i gospodara. Dok bogatog dubrovačkog starca odlikuje mrzovolja, škrtost i štednja koja je fizički prezentirana u njegovoj visokoj i usahloj posturi, Bokčilo stalno ulazi u rasprave s gospodarom oko novca ističući kako treba uživati u jelu i piću, što se odražava u njegovoj zdepastoj i ugodno popunjenoj figuri. Naglašene suprotnosti u svjetonazorima sluge i gospodara umjetnik dodatno vizualno interpretira energičnošću uzrujanog Maroja i smirenošću ukorenog Bokčila dok stoički trpi čitanje bukvice.
Odnos sluge i gospodara nastavlja se u interpretaciji Uga Tudeška i njegova sluge Pometa. Dok Dundo Maroje stalno kori svog slugu, Ugo Tudešak u Pometu pronalazi glavnog savjetnika za svoje ljubavne probleme s lijepom kurtizanom Laurom. Kastrapelijev odabir scena u kojima se najčešće provlači lik Pometa svjedoči o njegovoj presudnoj ulozi u komediji. Pomet, za razliku od Bokčila, ne posjeduje samo karakteristike hedonista, već je opisan kao inteligentan čovjek koji zna prepoznati pravi trenutak i iskoristiti priliku. Simbioza Pometa i Uga prikazana je scenom u kojoj se Ugo žali Pometu kako mu je Laura slomila srce te ga preklinje da mu pomogne u ponovnom osvajanju Laure. Impostacijom tijela, grčevitim preklinjanjem i očajnim izrazom lica Uga Tudeška autor naglašava potpunu intelektualnu dominaciju Pometa u predstavljanju klasičnog renesansnog tandema ‘nesposobnog gospodara’ i ‘lukavog sluge’.
Odabrane scene interakcijom glavnih likova obrađuju tipizirane renesansne ličnosti preuzete iz antičke komedije poput škrtog, starog oca i mladog, rastrošnog sina, a ponajviše odnos sluge i gospodara zasnovan na središnjem liku Pometa čija vizualizacija posve odgovara psihološkoj karakterizaciji: visok, mršav, brz i okretan, uspravnog i ponosnog stava, vedrog izraza lica iz kojeg zrači samouvjerenost.
Miguel de Cervantes Saavedra – Don Quijote
Uz obradu poznatih Držićevih komedija Dubravko Kastrapeli ilustrira i scene iz najpoznatijeg romana španjolskog pisca Miguela de Cervantesa Saaverde, vizualizirajući ključnu antitezu romana – sudar svjetonazora, sudar stvarnosti i idealizma.
Kao i u mnogim Držićevim komedijama primarni odnos likova zasnovan je na odnosu sluge i gospodara. Pritom je gospodar ponovno visok i mršav – “po dobi se naš plemić hvatao pedesetih i bio je snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, velik ranoranilac i ljubitelj lova”, dok je sluga ”imao golemu trbušinu, a nizak rast i noge”.
Iako je riječ o fiktivnom svijetu viteštva, Cervantes pruža vjernu sliku društvenih sredina u koje smješta svog viteza Don Quijotea. U nizu raznovrsnih pustolovina Cervantes naglašava psihološke vrijednosti glavnih likova pritom kritizirajući društvo i ukazujući na surovi materijalizam ljudske naravi.
Uz niz sekvenci iz brojnih avantura i susreta na putovanjima osebujnog viteza i njegovog pokornog sluge, Kastrapeli ilustrira grupne scene u kojima oslikava zabrinutu Don Quijotovu obitelj i prijatelje u nastojanju da ga spriječe u njegovim daljnjim pohodima.
Ključna antiteza ideala i stvarnosti interpretirana je likom ludog, hrabrog i ustrajnog viteza koji se uporno bori za pravdu, vođenog plemenitim idejama i vječnom potragom za istinom te njegova pohlepnog, sebičnog i koristoljubivog, no krajnje realnog sluge Sancha Panze. Ravnoteža suprotstavljenih načela realizira se neprestanim raspravama u kojima se likovi međusobno nadopunjuju, ali i unutar kojih se obojica postupno mijenjaju: Don Quijote, lud, mudar i vidovit, strpljivo u svakoj raspravi sluša narodne mudrosti svog sluge, dok sebičan, ali praktičan i domišljat Sancho postaje odan i privržen gospodaru te podržava njegove ludosti do samog kraja.
Najupečatljivija ilustracija Don Quijote tumači Sanchu filozofiju skitnika-vitezova objedinjuje njihov cjelokupan odnos: nadahnuti gospodar, visok i mršav, u pozi ponosna pripovjedača interpretira svoja životna načela i ideale dok Sancho, grčevito stišćući kapu u rukama, pokorno sluša svog gospodara. Okruženi knjigama, koje su neiscrpno vrelo mašte Don Quijotea, stoje pred vratima iz kojih izvire svjetlost i poziva ih da uđu u imaginarni svijet viteštva ispunjen novim avanturama.
Zaključak
Spoj Držića i Cervantesa, iako na prvu nespojiv, zapravo je krajnje logičan i prirodan. Odrasli boreći se s dugovima, Držić i Cervantes u svojim najpoznatijim djelima obrađuju univerzalnu društveno-socijalnu problematiku. Dok Držić izmišljenim, ali mogućim događajima iz svakodnevnog života tumači društvenu nepravdu i ukazuje na loš položaj i predrasude prema siromasima, Cervantes stvara viteza koji se u svom imaginarnom svijetu bori za pravdu i humanost. Njihova djela karakterizira jednostavan i zdrav humor u svrhu poučavanja čitatelja. Opusi građeni na antitezama usmjereni su na borbu između iluzije i stvarnosti, velikodušnosti i sebičnosti, hrabrosti i inertnosti.
Dubravko Kastrapeli svojim ilustracijama oživljava osebujne literarne likove i vraća promatrača primarnim vrijednostima dubokog humanizma i optimizma. Lišen nezgrapnosti i artificijelnosti, potaknut renesansnim književnim revolucionarima i vođen nepatvorenom i iskonskom umjetničkom vokacijom, Kastrapeli uprizoruje vječne životne antiteze.
