27.04.-30.06.2019., Dom Marina Držića, Dubrovnik
Mnogi filozofi, teoretičari i mislioci su kroz povijest civilizacije obrađivali pojam igre. Platon i Heraklit igru poimaju kao temeljni način stjecanja umnosti i razboritosti, dok za Kanta igra dobiva značenje radnje koja je ugodna i plemenita. Pojam umjetničke igre kao stvaralaštva Nietzsche percipira u vidu uspostavljanja sveukupnog svijeta kao igre. Otuda vjerojatno i proizlazi uzrečica “život je igra”. U povijesti mnogi su teoretičari igri davali veliki značaj objašnjavajući ju kao univerzalnu strukturu svijeta koja predstavlja temelj kulture odnosno fundamentalnu kategoriju postojanja.
I danas igra, kao uostalom i život sâm, udružuje pojmove sveukupnosti podjednako sadržavajući pravila i slobodu. Različite kombinacije u igri primjeri su života kako osobnog tako i društvenog, dok sama igra dopušta da ispod poštivanja pravila izbije najdublja spontanost kao najosobniji odgovor na vanjske prisile.[1] Upravo u pojmu igre vrsni slikar, grafičar, ilustrator i profesor Siniša Reberski pronalazi nit vodilju stvarajući u području čudesne sfere između slikanja i pisanja po kojoj se šeće dok “slika, piše i igra se”. Istovremeno, igru kao društveni ritual, ali i kao princip stvaranja, pronalazimo i u književnom opusu našeg najvećeg komediografa Marina Držića.
Siniša Reberski iz bogatog književnog opusa Marina Držića intuitivno odabire likove ilustrirajući ih u tehnici akvarela i oblikujući ukupno 22 rada. U tom procesu rađa se ideja igre s kartama gdje umjetnik Držićeve likove, koji su zapravo zrcalni odrazi stvarnih ljudi njegovog rodnog grada no karikirani i pročišćeni, pretvara u simbole. Kako umjetnik sâm ističe, svaki karakter utjelovljuje skup mana i vrlina, namjernih i slučajnih postupaka, osjećaja i predrasuda, želja i razočarenja mnogo puta viđenih u neposrednoj okolini. Držić je kao majstor oblikovanja atmosfere prepune intriga i peripetija, koja je definirala duh njegovih komedija čistog humora, zapravo zabavljajući poučavao širu publiku. Kako bi što autentičnije dočarao atmosferu arhaičnog pučkog igrokaza koja povremeno proviruje iz Držićevih komedija Siniša Reberski namjerno prikazuje likove pomalo naivno. Metafora života pretače se u kartašku igru: u svakom dijeljenju dobijemo loše i dobre karte, a umijeće je odigrati najbolje što možemo upravo s kartama koje imamo. Ovisno o našim potezima igra će se razviti u nekom pravcu gdje nas čeka novo dijeljenje i nove mogućnosti. U tom kontekstu svaka odluka koju donesemo utječe na naš život i na nama je da to prihvatimo i promatramo kao bolju ili lošiju partiju karata. U Držićevim djelima likovi se povremeno ponavljaju te putuju iz jedne komedije u drugu stvarajući nove zaplete, kao što se u špilu karata kod svakog dijeljenja promijeni raspored karata i stvore nove okolnosti igre. Marin Držić kao veliki mag oblikuje karte, miješa ih i dijeli u imaginarnom svijetu koji oblikuje oštricom svoga pera. Imaginarni svijet prekriven velom igre zapravo je aluzija na stvarni život i karaktere Držićevog rodnog grada. Tako oblikovana igra života počiva na ljudskim sudbinama u brojnim varijacijama slojevitog čitanja međuljudskih odnosa baziranih na antitezama između očeva i djece, muškaraca i žena, stranaca i domaćina, slugu i gospodara.
Uz element igre, ključna nit poveznica velikog književnika Marina Držića i likovnog umjetnika Siniše Reberskog jest pisana riječ. U XXI. stoljeću obilježenom digitalnim svijetom arhaična duša Siniše Reberskog ugođena prema kriterijima davnih zaboravljenih vrijednosti usmjerila ga je u područje kaligrafije, tipografije i grafičkog oblikovanja pisma. Stoga je izazov interpretacije Držićeva lika i djela posve prirodno pretočen u ciklus radova na papiru bogatih i krajnje zasićenih boja toplih zemljanih tonova unutar kojih umjetnik oslobađa i rasvjetljuje prostor za pojedine pozadinske akcente poput kaligrafski ispisanih citata. Boja postaje živa materija koja prenosi intenzitet slikarskog nadahnuća. Prilikom utjelovljenja odabranih likova iz Držićevog opusa pojedini rad krase citati u kojima se određeni lik spominje ili ih on sâm izgovara. Svaki rad predstavlja jednu kartu koja utjelovljuje karakter prikazanog lika. Sve karte su unificirane utoliko da su numerirane, imaju definirani okvir i simbol koji se ponavlja u sva četiri ugla na pojedinoj karti, te je u podnožju ispisan naziv pojedinog lika odnosno ilustriranog simbola. Poniranjem u osebujnost slikarskog istraživanja Siniša Reberski utjelovljuje pojedini karakter objedinjujući likove u jedinstvenu cjelinu, no istovremeno zadržavajući senzibilitet naglašene individualnosti pojedinog djela. Princip prikazivanja motiva u formi simbola ostvaren metodom redukcije gdje je lik sveden na osnovne prepoznatljive elemente nadopunjen je tekstom, povremenim naznakama ambijenta ili okolnog prostora, te prisustvom predmeta koji igraju ulogu atributa pojedinog lika. Slobodni slikarski elementi poput svjetlijih i tamnijih ekspresivnih pozadinskih mrlja, te prigušene, tople, krajnje zasićene boje stvaraju dojam stranica istrgnutih iz starih iluminiranih manuskripata. Svjestan važnosti Držićeve primjene narodnog jezika u dramskim žanrovima, komedijama, tragedijama i pastoralnim dramama, te njegove sposobnosti da u istom tekstu miješa različite jezike i narječja, Siniša Reberski kaligrafski ispisanim citatima oplemenjuje ciklus radova, nadopunjujući pritom sadržaj slike direktnom Držićevom mišlju. Govor simbola u uglovima karata (srce, maska, kotač, zvijezda) komplementaran je simbolici atributa (svijeća, mač, štap) u rukama glavnih protagonista. Pomno osmišljenim elementima kao što su osnovna kompozicijska shema, odjeća, tipologija i atributi likova Siniša Reberski stvara vlastitu ikonografiju Držićeva svijeta. Iako je svaki rad redukcijom sveden na jedan lik koji postaje simbol jednog karaktera ili jednog svijeta, posebna pažnja posvećena oblikovanju izraza lica (Negromant, Stanac, Grižula, Skup, Satir), odjeće (Jeđupka, Agamemnon, Andrijana i Kamilo, Stanac, Grižula), niza kolorističnih detalja (Pomet, Fortuna, Maro Marojev, Danica svijetla) kao i same posture i boja pruža mnoštvo informacija koje doprinose cjelovitosti sadržaja.
Kao temeljnu silu zbivanja iz komedije Dundo Maroje Siniša Reberski uzima Pometa Trpezu za nultu točku ciklusa. Odjeven u upadljivo šareno ruho Pomet je prikazan poput harlekina kojeg krasi nesvakidašnja narav, a često karakterizira duhovitost, drskost, ironičnost i ciničnost. I sam Pomet često je ironičan. Svjestan svojih sposobnosti naziva se “kraljem, gospodinom i pravim virtuozom”. Siniša Reberski uz Pometa ispisuje citate vezane uz fortunu koja nagoviješta novi društveni aktivizam. Pomet kao čovjek obdaren vrlinom može svladati fortunu, jer je sposoban ukupnost povoljnih okolnosti iskoristiti u pravom trenutku na pravi način. On predstavlja pozornicu novog vremena kao utjelovljenje čovjeka nazbilj obdarenog vrijednošću inteligentnog pojedinca. Nakon Pometa kao glavnog intriganta koji doprinosi cjelovitosti dramske fabule Siniša Reberski oblikuje još jednog lika iz komedije Dundo Maroje – negromanta koji pozdravlja publiku i izgovara prvi prolog komedije. Negromant Dugi Nos kao lik koji se bavi magičnom vještinom objave smjernica za život ili otkrivanjem budućih događaja prikazan je kako drži svijeću kao simbol prosvjetljenja, otkrivanja istine, novog ili stvarnog svijeta, dok auru lika nadopunjuje ljubičasta boja – boja mudrosti, tajne, magije, ali i neovisnosti i dostojanstva. U uglovima rada pentagram unutar kruga označava ljudski rod što je posve u skladu s jasnim slikama i postavkama unutar kojih Dugi Nos izlaže svoju priču o sukobu ljudi nazbilj s ljudima nahvao prisutnu i u citatima kojima je umjetnik okružio lik negromanta. Siniša Reberski svjesno odabire navedene likove kao početne karte jer se Marin Držić manifestira kroz oba lika: kroz Pometa kao predstavnika vitalističke filozofije koji drži sve konce u rukama i diktira radnju svakog svog pisanog djela, ali i kroz lik negromanta koji obznanjuje narodu u kakvom svijetu zapravo živimo. U leksikonu Marina Držića doznajemo kako je pod negromantovom odorom Držić svojim tekstom poslao izravnu poruku moćnicima koji su vladali Dubrovnikom, a koje je on smatrao opakima i nesposobnima, te nezadovoljan političkom stvarnošću Grada pozvao je slabije na pobunu. U oba slučaja Marin Držić je taj koji miješa i dijeli karte u igri života. Siniša Reberski dodatno bilježi likove Dunda Maroja, njegova sina Mara i zaručnice mu Pere iz komedije Dundo Maroje, no oni numerološki više ne slijede prve likove, već su umjetnikovom logikom priče raspoređeni unutar ciklusa. Primjerice, lik Pere Marove, koja je prerušena u muškarca došla u Rim pronaći zaručnika, Siniša Reberski prikazuje na karti s brojem osam koji simbolizira bogatstvo i uspjeh što je u direktnoj korespondenciji s pretpostavljenim krajem komedije u kojem Pera nasljeđuje veliko bogatstvo i udaje se za svog zaručnika. Dok je na mnogim radovima pozadina prostorno nedefinirana, u prikazu Pere Marove linearnom je perspektivom jasno naznačena arhitektura renesansnog interijera koja je posve u skladu s načelima tada aktualne perspektivne scenografije. Razmetnost, rastrošnost i neodgovornost mladog Mara Marojeva umjetnik je utjelovio u komičnom prikazu mladića uhvaćenog u stupicu kako visi naglavačke dok mu očev novac ispada iz džepova. Uhvaćen u prijevari i laži utjelovljenje je neodgovornosti, sebičnosti i materijalizma, a novac je glavni motiv prisutan u citatima, uglovnim simbolima i zlatnim dukatima što ispadaju iz džepova.
Siniša Reberski ne odabire nužno glavne protagoniste pojedinog Držićevog djela već likove koji utjelovljuju određene životne karaktere. Tako je primjerice iz prozne komedije Tripče de Utolče umjetnik ilustrirao tek lik Ciganke Jeđupke koja na Tripčetov poziv dolazi izliječiti ga od kile. Dok je Držić Jeđupku jezično karakterizirao na način da se u njezinom govoru osjeća odjek usmenih gatalačkih procedura što možemo pratiti i u citatima na slici, Reberski je lik prikazao kao tipičnu Ciganku s naglašenom šminkom i mnoštvom zlatnog nakita, dok u ruci drži korijenje kojim će Tripčeta izliječiti od kile. Bočice u kojima gatare i vračare spremaju svoje čarobne napitke preuzimaju funkciju uglovnih simbola. Novela od Stanca još je jedno djelo zastupljeno samo jednim likom, ovaj put glavnim likom u drami. Reberski je prikazao Stanca kao nasamarenog starca kako sjedi kod fontane sa štapom, torbom i praznom prikolicom nakon što ga je skupina mladića nasamarila uzevši mu sve što je došao prodati. Prikazan je pod brojem sedam koji se smatra sretnim brojem, no koliko sreća može biti prevrtljiva govori i kotač u formi uglovnog simbola, kao i samo iskustvo glavnog lika drame.
Komedija Skup je možda uz komediju Dundo Maroje ponajviše zaintrigirala samog umjetnika obzirom da je iz nje interpretirao veći broj likova. Sličnosti pronalazimo u strukturi samog djela kojem također nedostaje kraj, dok je prolog glumeći Satira izgovorio brat mladenke na čijem je piru prikazana komedija. Slika Andrijana i Kamilo prikaz je dvoje mladih zaljubljenih obasjanih suncem isprepletenih ruku oko motiva jabuke koji ukazuje na dvoznačnost čitanja ponuđenog sadržaja. S jedne strane, imamo gotovo idiličan prikaz upotpunjen motivom srca kao simbolom ljubavi, dok jabuka u središtu može biti i simbol zabranjene ljubavi, jer je otac Andrijanu namijenio starcu Zlatom Kumu, dok se ona potajno udala za mladića Kamila u kojeg je zaljubljena. Uzrok problemima zaljubljenog para pronalazimo u ilustraciji glavnog lika Skupa opisanog kao starog škrca opsjednutog vlastitim bogatstvom. Siniša Reberski ga je točno takvim i prikazao – u formi starca koji opsesivno s obje ruke drži vrećicu s blagom, dok posesivnim pogledom prati situaciju oko sebe da nitko ne vidi i ne zna što on ima kako ga ne bi pokrali. Logika nalaže da se kao simbol starca nametnuo dubrovački dukat koji obilježava uglove karte. Prolog Skupa je izgovorio brat mladenke na čijem je piru prikazana ova komedija.
Glumeći Satira Stjepan (Stijepo) Dragojev Crijević nagovijestio je dramsku radnju Skupa, a prikazan je kao ljudski lik s jarčevim repom, kopitima i rogovima dok u ruci drži frulu. Prolog završava aluzivnom vizijom Njarnjas-grada koji je Siniša Reberski vizualizirao u zasebnom radu pod nazivom Minčeta od Njarnjas grada ispisujući po zidu najmonumentalnije tvrđave na dubrovačkim gradskim zidinama zaključak Satirovog prologa koji dijeli sličnost s prologom negromanta Dugi Nos u kojem se idilična vizija svijeta s ljudima nazbilj kosi s realnošću u kojoj vladaju ljudi nahvao.
Iz Grižule osim glavnog lika starog plemića umjetnik inspiraciju crpi u arhetipskim motivima pravednosti i sreće. Alegorija kreposti u djelu Pravda božica prikazana je kao plavokosa djevojka u raskošnoj ružičastoj haljini držeći u jednoj ruci vagu, a u drugoj mač dok donosi odluku o kazni za Plakira. Dok božica važe pravednu odluku, pješčani sat simbolizira protok vremena, a citati otkrivaju izrečenu kaznu. Uz niz likova iz komedija i drama Reberski uključuje i likove iz Držićeve tragedije Hekuba radi postizanja ravnoteže životnih sudbina. Hekuba osvetnica prikazana je kao “kraljica od Troje” sa zlatnom krunom na glavi, ali i mačem u jednoj ruci te iskopanim očima Polinesta, ubojice njezina sina, u drugoj ruci u znak osvete. U pozadini se nazire trojanski konj – simbol lukavstva, te zidine Troje, dok maska u uglovima simbolizira tragediju, ali i prijevaru, skrivanje i pretvaranje u drugu osobu što su sve elementi kojima se Hekuba poslužila kako bi osvetila sina. Agamemnon silni je prikazan kao pravi mikenski kralj s dijademom na glavi, te žezlom u jednoj ruci i atičkim šljemom u drugoj ruci kao simbolom ratnika i zaštite, koji se ponavlja i u uglovima rada. Djelo ilustrira trenutak kada kralj donosi odluku u duhu vladara koji brine za dobrobit cijelog naroda. Sjen Polidora je najmračnija ilustracija čiji broj trinaest korespondira s tragičnom sudbinom samog lika. Ubojstvo Polidora simbol je svih negativnosti koje izviru na površinu zbog ljudske pohlepe prilikom zgrtanja prizemnih materijalnih dobara. Sjen Polidora je prikazan kao duh bez lica zaogrnut u plašt s kapuljačom. Nazire se samo crnilo duboke tame koja je progutala čovjekovu dušu. Suho stablo golih grana u pozadini uklapa se u duboku mračnu noć obavijenu tragedijom i boli, dok stepenice koje vode do grčkog hrama u daljini ilustriraju porijeklo tragedije nastale prema Euripidovu predlošku.
Osim glavnih i sporednih likova iz Držićevih književnih djela, Siniša Reberski u svom opusu obrađuje i nekoliko apstraktnih pojmova, motiva i ideja kao što su Danica svijetla, Mjesec i Sunce koje pronalazi u pastoralnim dramama i ljubavnoj lirici, ali ilustrira i opće poznate simbole Dubrovnika kao što su Sveti Vlaho i Minčeta. Sv. Vlaho je u cijelom Držićevom opusu spomenut samo jednom i to u prvom prizoru prvoga čina Dunda Maroja. Taj spomen u punom citatu umjetnik bilježi uz prikaz sv. Vlaha. Obzirom da je sv. Vlaho kao zaštitnik Dubrovnika, njegove slobode i mira duboko urezan u kolektivnu svijest Dubrovčana Siniša Reberski ga prikazuje tradicionalno kao sjedobradog starca s prepoznatljivom ikonografijom: biskupskim štapom, mitrom i modelom Grada koji drži u lijevoj ruci. O Fortuni je već bilo riječi na samom početku u kontekstu Pometa koji umije ovladati Fortunom jer posjeduje vrlinu i razboritost. No, Fortuna prevrtljiva kao božica sudbine često se prikazuje kao žena s kormilom u ruci. Siniša Reberski izostavlja lik žene i u fokus stavlja samo kormilo odnosno kotač sudbine kojim Fortuna frivolno upravlja u potpunosti nesvjesna posljedica svog djelovanja. Kotač sudbine na svom vanjskom obruču sadrži simbole prisutne u uglovima karata poput srca, dukata, krune, mitre, a koji simboliziraju novac, ljubav, moć i duhovnost. Oni su povezani motivom mača usmjerenim u samo središte u kojem je prikazan ljudski lik što navodi na razmišljanje kako je pitanje sreće poput igranja ruskog ruleta. Lirski motivi Danice svijetle, Sunca i Mjeseca, metafore su ženske ljepote, ali i simboli nade i prosvjetljenja, te životne sile koja omogućava rast i napredak. Izbor stihova u kojima se motivi zvijezde Danice, Sunca i Mjeseca, dana i noći spominju Reberski bilježi na površini papira, te njihovu poetičnost, inspirativnost i ljupkost pretače u slobodnu interpretaciju ovih univerzalnih simbola.
Ciklus započet likom koji utjelovljuje čovjeka nazbilj završava prikazom pisca bez kojeg povijest hrvatske književnosti ne bi bila ista. Vidrin svijet naziv je posljednjeg rada u kojem Siniša Reberski prikazuje Marina Držića ogrnutog plaštem s renesansnom kapom na glavi i tajnovitim smiješkom na licu dok drži globus na kojem se vidi Mediteran s Dubrovnikom u sredini. Marin Držić se igrao s ispreplitanjem iluzije, aluzije i stvarnosti kritizirajući vlast i društvo kroz aktualne vrste književnosti. Umjetnička igra Siniše Reberskog inspirirana literarnim predloškom odnosno cjelokupnim djelovanjem Marina Držića rezultirala je visokim intenzitetom slikarskog nadahnuća prilikom kojeg je autor realizirao opus nepatvorene i iskonske umjetničke vokacije prenoseći duh i vrijednosti samog Marina Držića u aktualni slikarski spis. Ludička manifestacija briljantnog ljudskog uma dočarana simbolikom u posljednjem djelu ciklusa Siniše Reberskog zaokružuje i zaključuje igru Vidrinog svijeta.
[1] J.Chevalier, A.Gheerbrant – Rječnik simbola, Zagreb, 1987., str.199
Fotografije s otvorenja:
