Hrvoje Dumančić, umjetnik prepoznatljiv po inspirativnim skulpturama konja, jedan je od rijetkih animalista u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Od samih početaka ovaj umjetnik dosljedno prati intuiciju, stvara ono što voli i pritom ne posustaje pred pritiscima suvremene umjetničke okoline kojom dominiraju apstrakcija i konceptualnost. Upornost i predanost rezultirale su brojnim priznanjima i nagradama, posebice u Francuskoj, kao jednoj od najvažnijih prijestolnica umjetnosti. Iako se, u svojim nastojanjima za popularizacijom konjičke kulture, bavi isključivo konjima, upravo se kroz to očituje njegova svestranost.
Od djetinjstva jaše na zagrebačkom hipodromu, a kontinuirana posvećenost rezultirala je nagradama u preponskom jahanju. Hrvoje Dumančić je urednik časopisa Konji, autor je nagrada za Hrvatski konjički savez, osmislio je vlastiti brand Horseland kako bi njegova umjetnost bila dostupna svima. Iz svega toga razvidno je kako su konji njegov vječni motiv, vječna inspiracija i beskompromisno umjetničko opredjeljenje. Publika prepoznaje ljubav i strast s kojom ovaj umjetnik pristupa izradi svakog pojedinog djela, što je vidljivo iz popularizacije njegove umjetnosti, prepoznatljivosti u inozemstvu i činjenici da je na natječajima na koje se prvi put prijavljivao često osvajao neku od glavnih nagrada, što mu se prvi put dogodilo kad je u Saumuru za skulpturu Aramis sa samo 25 godina osvojio Grand Prix.
Kako se rodila Vaša ljubav prema konjima?
Već kao dijete zavolio sam životinje, naročito konje. Još dok sam bio u vrtiću obožavao sam crtati konje, pa je došlo do toga da sam u osnovnoj školi crteže mijenjao za domaću zadaću iz matematike.
Konji su Vaša vječna inspiracija i pokretačka snaga. Da li je teško danas biti figurativan umjetnik, k tome još i animalist u okruženju kojim dominira konceptualna umjetnost?
S odmakom od deset godina mogu reći da i nije teško jer su ljudi prepoznali moju kvalitetu i predanost. Nisam se, kao drugi kolege, priklonio domaćim trendovima u cilju da budem lokalno prihvaćen, nego sam htio biti dosljedan sebi, raditi ono što osjećam i upravo je to moja filozofija – da isključivo radim ono što me veseli.
S obzirom da se bavite samo konjima da li Vas to na neki način ograničava kod prijavljivanja na natječaje, izložbe i slična događanja?
U jednu ruku me ograničava, ali ja sam to okrenuo u svoju korist, tako da većinom izlažem u inozemstvu, pošto u Hrvatskoj nema natječaja koji se bave temom konja. Da je situacija drugačija, vjerojatno bih bio više prisutan na lokalnoj razini, no tada možda ne bih imao motiva niti volje toliko se truditi oko izlaganja u inozemstvu. Mislim da sam u nedostatku našao svoju veliku prednost, jer upravo zahvaljujući međunarodnim natječajima danas s ponosom mogu reći da sam izlagao u Francuskoj, Velikoj Britaniji, SAD-u, Mađarskoj, Turskoj i Italiji.
Skulptura Aramis inspirirana je konjem kojeg ste imali. Pegaz je, s druge strane, mitološko biće. Crpite li inspiraciju podjednako iz stvarnog i imaginarnog svijeta ili jedno područje dominira?
Snagu crpim iz trenutka. Aramis je skulptura posvećena mom konju s kojim sam odrastao, koji mi je bio najbolji prijatelj i jednostavno sam imao potrebu da ga pretočim u skulpturu. S druge strane, skulptura Pegaz nastala je kad sam se vraćao avionom za Zagreb pun impresija kako sam dobio Grand Prix u Francuskoj. Gledao sam kroz prozor aviona prekrasne oblake i tada mi je sinula ideja – vidio sam aluminijskog konja s krilima od pravog perja. Ideja je došla u sekundi i kad sam se vratio u Zagreb, kroz mjesec dana napravio sam skulpturu koja je praktički već u avionu bila gotova.
Aramis je bio Vaš konj uz kojeg ste se jako vezali. Danas imate prekrasnu kobilu Etoile i ponija Piccola. Da li ste i njih pretočili u umjetnička djela?
Aramis je bio poseban konj za mene i jednostavno sam imao potrebu prenositi ga svjesno i podsvjesno u svoje skulpture. Kada je uginuo, određeno vrijeme sam imao kreativnu blokadu. Znam da je prvi ciklus koji sam napravio nakon njegova odlaska bio “101 lipicanac” i to je bilo prvi put da sam se odmaknuo od Aramisa kao teme. Etoile je vrlo posebna kobila, posve drugačija od Aramisa i oplemenjuje me na drugi način, no još uvijek nije dobila svoju skulpturu iako je možda podsvjesno prisutna u nekim novim skulpturama. Teme sadašnjih skulptura puno su kompleksnije od pukog motiva moje drage životinje. Volim da svaka moja skulptura ima naziv i dok ne dobije ime za mene ta skulptura kao da nije živa. Svaka skulptura ima priču koja je najčešće povezana s trenutkom u kojem je nastala i tiče se mog osobnog života i osjećaja. Kako bih proživio neki trenutak, tako bi ga pretočio u skulpturu.
Da li prvo napravite skulpturu pa joj date naziv ili obrnuto?
Najčešće prvo napravim skulpturu za koju ne znam kako će ispasti. Najbolji primjer je “Power of Soul” koji je trebao biti jedna od početnih skica za doktorski rad “Carrousel”. Ideja je bila stvoriti jednog ponosnog raspršenog konja, no u to vrijeme sam bio u kreativnoj blokadi. Stvarno nisam mogao raditi i skulptura se doslovno raspala. Bio sam očajan, jer sam smatrao da je skulptura uništena. Tada sam pomislio kako moram iskoristiti taj trenutak uništene skulpture i kako je upravo to ono što čini skulpturu skulpturom i umjetnost umjetnošću. Odlučio sam da ću je odliti takvu jer sam osjećao sam da sam ja ta skulptura u tom trenutku. To je rezultiralo time da sam skulpturu nakon mjesec dana prijavio na natječaj u Londonu gdje je dobila prvu nagradu.
Koliko odljeva skulptura radite?
To je vrlo zanimljivo pitanje. Kad sam izašao s Akademije nisam ništa znao o autorskim pravima. U inozemstvu je tržište strogo definirano i moraš poštivati određena pravila. Svjetski standard je osam primjeraka jedne skulpture i ja se toga držim, te redovno označujem svoje skulpture brojevima i zaštitnom puncom. Iznenadio sam se da većina kipara u Hrvatskoj to ne radi, te da velik broj galerista uopće nije opterećen time da li skulptura prilikom stavljanja u prodaju ima svoj broj. Potencijalni kupci se ne informiraju o važnosti oznake skulpture, te da upravo broj daje vrijednost toj skulpturi i da neki umjetnik ne može lijevati u beskonačno neku skulpturu sve dok ima interesa za nju jer se time automatski gubi vrijednost. Upravo zato jako pazim na taj segment poslovanja i vrlo posvećeno vodim evidenciju o prodanim skulpturama: gdje se nalaze, kome su prodane, da li su prodane preko galerije ili direktno preko mene, pa sve do toga da radim s jednom ljevaonicom kako bih maksimalno spriječio zlouporabu i krivotvorenje svojih skulptura.
Na desetom Salon du Cheval u Saumuru osvojili ste Grand Prix kao najmlađi među 43 prijavljena umjetnika sa svojom poznatom skulpturom Aramis. Što Vas je potaklo da se prijavite i jeste li očekivali takav uspjeh?
O natječaju me informirala prijateljica koja je novinarka jednih francuskih novina. Prijavio sam se iako sam očekivao da neću dobiti ni odgovor. Nakon mjesec i pol stiglo je službeno pismo iz Francuske da sam izabran među 43 umjetnika koji će izlagati na Salonu. Tu se, uz prvobitno veselje, javio niz problema, jer sam morao odliti skulpturu Aramisa koji je 35 kilograma teška bronca. Tada sam imao samo 25 godina i financijski mi je sve pričinjavalo problem, pa čak i avionska karta do Pariza. U Francusku sam došao kao da sam pao s vedra neba – ušao sam u jednu zatvorenu scenu unutar koje su se svi međusobno znali. Bio sam mladi umjetnik iz Hrvatske, za kojeg nitko od njih nikad nije ni čuo. Prilikom objave nagrada, zbog specifičnog rasporeda glasova, jedva su mi i ime mogli izgovoriti što je zapravo bilo vrlo simpatično. Upravo mi je taj nespretan način izgovaranja mog imena dao naslutiti da sam jedan od nagrađenih, jer je predsjedavajući prilikom objave napomenuo kako nagrada ide umjetniku čije će ime zasigurno krivo izgovoriti i tako je i bilo. Još se i dan danas s istim intenzitetom sjećam emocija koje su me preplavile u tom trenutku. Bili su to osjećaji ponosa i istinske sreće. Tom nagradom je moj rad i trud međunarodno priznat i potvrđen, što mi je bio veliki poticaj za daljnji razvoj.
Mjesec dana boravili ste u umjetničkoj kući ”La Colombiere”, nekadašnjoj rezidenciji španjolskog kipara Gustava Pimientija u Saumuru 2003. godine. Koliko se Vaša djela nastala u tom periodu razlikuju od ostataka opusa?
S obzirom da sam u Francusku putovao autom, bio sam limitiran prostorom. Rezidencija je bila prekrasna vila sa starinskim ateljeom i otvorenim kaminom, ali nisam mogao raditi velike skulpture i imao sam ograničen period boravka, pa sam se odlučio za izradu skica i slika manjeg formata. Dobio sam propusnicu za posjet nacionalnoj školi jahanja gdje sam mogao promatrati zatvorene treninge koji su bili impresivni za mene kao jahača i kao umjetnika. Spojivši ta dva oka, gledajući sa konjičke i sa umjetničke strane, nastale su slike, ulja na drvu, s temom njihove konjice Cadre noir .
Puno ste izlagali i boravili u Francuskoj. Što biste naveli kao ključne prednosti u odnosu prema umjetnosti koje Francuska posjeduje, a Hrvatskoj nedostaju?
Kao najvažniju prednost Francuske naveo bih činjenicu da se tamo prvenstveno cijeni kvaliteta i rad pojedinca, za razliku od Hrvatske gdje osjećam neku vrstu nepotizma upravo zbog male sredine gdje se svi znaju i gdje je bitno s kim si dobar, s kim se družiš i jedino na taj način možeš uspjeti. U Francuskoj možeš biti potpuno nepoznat, ali ako dobro radiš i ako stojiš iza svog rada imaš jednake šanse kao i najveći umjetnici.
Na ”Ex Arte Equinus International Equine Art Competition” u SAD-u izabrani ste za člana žirija u kategoriji skulpture. U listopadu imate dvije izložbe u inozemstvu na kojima ćete predstaviti svoja recentna djela. Recite nam nešto više o tome.
Od svega navedenog, moram priznati da me najviše razveselilo kad sam dobio poziv da budem selektor na američkom natjecanju na kojem sam prisutan već zadnje četiri godine i na koje sam vrlo ponosan jer sam jedne godine osvojio prvu nagradu, a do sada su sve moje prijavljene skulpture uvijek ušle u deset najboljih radova u kategoriji skulpture. Činjenica da ove godine sudjelujem kao član žirija omogućila mi je da svojim razmišljanjima i stavovima prema konjičkoj umjetnosti izaberem najbolje radove, gdje ću ovaj put ja biti taj koji će dati šansu nekom mladom umjetniku da dobije veliko priznanje, baš kao što se meni dogodilo prije deset godina. Spomenute izložbe održat će se početkom listopada u Francuskoj. Radi se o jednoj skupnoj izložbi udruženja animalista Aranima čiji sam član, te o samostalnoj izložbi na temu Ljepota konja na kojoj ću se predstaviti sa skulpturom “Power of Soul”.
Saumurski gradonačelnik Michel Apchin ponudio Vam je da osmislite i izradite monumentalnu skulpturu koja bi bila postavljena u središtu grada. Ta je ponuda usko vezana s Vašim doktorskim studijem. Na koji način?
Trudim se da doktorat zadržim kao iznenađenje za sve, i struku i publiku, jer će doktorski rad biti javno predstavljen. Tema doktorata je monumentalna konjička skulptura na temu Zaboravljene emocije. Odabrao sam da ću raditi skulpturu carrousel (vrtuljak, op. a.) čiji je naziv usko povezan s gradom Saumurom. Gradonačelnik Saumura je naglasio kako žele da ta skulptura postane simbol Saumura, što je za mene veliki izazov i čast i nadam se da ću opravdati to povjerenje.
Autorica fotografija: Petra Gospodnetić
Objavljeno u Konturi br. 118/119.