Grafike jednog od najeminentnijih hrvatskih umjetnika XX. stoljeća, predstavljene su monografijom u kojoj autorica Margarita Sveštarov Šimat dostojanstveno i vjerodostojno prezentira dosad poprilično zanemaren segment stvaralaštva Zlatka Price. Monografija je nastala kao rezultat velike donacije crteža i grafičkih listova samog umjetnika Kabinetu grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Tako je omogućen detaljan i sistematičan pregled djela iznimne umjetničke vrijednosti koja su rijetko objavljivana, a donekle i zaboravljena.
Grafički opus Zlatka Price zaista nije zastupljen u jednakoj mjeri kao njegovo slikarstvo, niti je bogat kao njegov crtež, no nosi određenu posebnost kojom umjetnik izražava svoju osobnost i vizualizira emocije i događaje iz svog života. Određeni ciklusi poput “Plodova zemlje”, “Tarskog ciklusa” i inih govore o multikulturalnom karakteru umjetnika i mjestima na koja se rado vraća i koje nosi u sjećanju. S druge strane, promatrajući njegove ekspresivne ilustracije za poemu “Jama” Ivana Gorana Kovačića u kojima skicira prizore i psihološke portrete zatvorenika proživljavamo sve strahote, dramu i tugu rata.
Monografija je sistematično i pregledno koncipirana. Prvi, tekstualni dio knjige, detaljno opisuje grafičko stvaralaštvo Zlatka Price, počevši od njegovih crteža, eksperimentiranja i početaka u grafici, preko perioda II. svjetskog rata i tada nastale ratne grafičke mape “Jama”, pa do pregleda cjelokupnog grafičkog opusa podijeljenog u nekoliko skupina prema tehnikama izrade. Tekstualni dio vjerno prati i katalog s reprodukcijama i kataloškim opisima djela koja su također sistematizirana prema vrstama grafičkih tehnika. U posljednjoj trećini monografije nalazimo umjetnikov životopis, popis nagrada, samostalnih i grupnih izložbi, te opsežnu bibliografiju.
Upoznajući se s umjetničkim stvaralaštvom Price na području grafike možemo zaključiti da je umjetnik laički ušao u medij grafike, te da je prve konkretnije radove ostvario u ratnim litografijama i linorezima. Talijanski izdavač Luigi de Tullio uvelike je pridonio Pricinom bavljenju grafikom. Upravo njihova suradnja omogućuje cjeloviti i sustavni uvid u Pricin opus dubokog tiska koji je obilježilo nekoliko ključnih putovanja i događaja.
Ratna grafička mapa s litografskim ilustracijama koju su Zlatko Prica i Edo Murtić napravili za poemu “Jama” Ivana Gorana Kovačića predstavlja, kao što je sama autorica monografije rekla, “jednu od najvjerodostojnijih simbioza riječi naturalističkih opisa i metafora ratnog pakla pjesnika te sugestivnih slika koje čine kroniku tadašnjih okolnosti i događaja”.
Događaj koji je obilježio sljedeći period stvaranja bio je Pricin put u Indiju 1953. godine. Osmomjesečni boravak u Indiji i Pakistanu uvelike su utjecali na zaokret u Pricinom stvaralaštvu, pri čemu umjetnik napušta pravac europskog modernizma (psihološku karakterizaciju), oslobađa se oštrog ekspresionizma vidljivog u počecima stvaranja “Samoborskog ciklusa”, te biva fasciniran kanonom plohe i oblika unutar kojeg se razvija dvodimenzionalni prostor. Umjetnik pročišćava svoj rukopis i započinje put stilizacije i stvaranja nove tipologije likova izvanvremenske idealizacije, čime dolazi do prve sinteze motiva i znaka.
Slijede dva isprepletena ciklusa – “Plodovi zemlje” i “Plodovi i ljudi” – koji traju do polovice 70-tih godina i koji postupno Pricu dovode na rub nepredmetnog svijeta. Ono što Pricu razlikuje od tada dominantnih struja geometrijske apstrakcije i enformela jest i dalje velika blizina crtežu i osjećanje tehnike bez atrakcija i eksperimentiranja koja dovode do virtuoznosti.
Dok je produkcija dubokog tiska trajala gotovo kontinuirano od 1950. godine do 70-tih godina, u medij litografije ulazio je povremeno, te je nemoguće pratiti kontinuitet mijena u izričaju. Razlog tome moguće je naći u činjenici da je u medij litografije ulazio zbog većih izdavačkih poticaja, dok je u dubokom tisku stvarao zbog osobnih intimnih poticaja. Svako stvaranje litografskog djela kod Price je ovisilo o odabranom mediju predloška, bilo da se radilo primjerice o kredi, tinti ili boji. Bitno je napomenuti da sve nastale grafike odlikuje vjerodostojnost autorovog jezika. Prva litografija pojavljuje se 1956. godine u vrijeme zaključivanja “Samoborskog ciklusa”, te početaka i priprema ciklusa “Plodova zemlje”, a 1980. godine nastaje velika reprezentativna mapa litografija posvećena sjećanju na mapu “Jama” koju Prica ostvaruje u suradnji s Edom Murtićem i u kojoj obojica koriste “jezik dramatične retorike svojeg suvremenog rukopisa obnavljajući bolnu agoniju s mračne strane svijetlog Sredozemlja” – kako je to slikovito opisala autorica monografije. Spomenutom mapom litografija Prica zatvara svoj grafički opus i više se ne vraća metalnoj matrici i dubokom tisku. Od tada ne nalazimo više niti jedan linorez ili litografiju.
Tijekom 60-tih i 70-tih godina nastaju serigrafije na kojima Prica zapravo reducira slikarske elemente svodeći izraz na plohe boja ispunjene dinamičnim gestama. No, 80-tih godina njegove serigrafije, kako sama autorica kaže, ostaju u domeni reproduktivne serigrafije, doslovno prevodeći slikane i crtane predloške.
Tekstualni dio knjige završava poglavljem posvećenom grafičkim plakatima među kojima su predstavljeni i plakati koje je Prica izradio za vlastite izložbe. Odabrani plakati zanimljivi su ne samo u dokumentarnom smislu, nego i zbog grafičkih svojstva izričaja. U njima je vidljivo Pricino pomno promišljanje o likovnim rješenjima prikladnim za ostvarivanje komunikacije umjetničkim znakom.
Monografija šalje jasnu poruku kako je grafika sastavni dio Pricinog bogatog umjetničkog stvaralaštva u kojem je umjetnik stvorio svoj autentičan izraz. Komparirajući Pricine grafike nameće se činjenica kako unutar svake grafičke tehnike uspijeva stvarati vlastitim rukopisom, prikazivati određenu tematiku i pritom maksimalno iskoristiti mogućnosti medija.
Pricino bogato stvaralaštvo na području slikarstva, crteža i grafike često se interpretira kao odupiranje modernizmu, jer unatoč kretanjima prema geometrijskoj apstrakciji, ili tzv. asocijativnoj apstrakciji, Prica nikad nije napustio figuraciju. Čak i pod utjecajem indijske umjetnosti kod nove tipologije geometrijskih likova, jezgra je figuralna. U srži njegove umjetnosti nalazi se crtež, što je nabolje opisano riječima autorice monografije: “Iznad, u dubini i na površini njegova djela… stoji crtež; iznad djela kao virtualna projekcija jednog geometrijskog rastera koji sliku kontrolira i obuzdava; u dubini djela kao njegova struktura, fiziologija i energija; na površini djela kao grafizam duktusa.”
Zlatko Prica bio je umjetnik koji se u svojem stvaralaštvu podjednako uspješno izražavao u ulju, crtežu, akvarelu, gvašu, mozaiku, vitraju, fresci i grafici. Stvorio je brojna umjetnička djela koja su odraz njegove plemenitosti i ljudskosti. Samostalno je izlagao u mnogim gradovima u Hrvatskoj i svijetu, a dobitnik je brojnih nagrada i priznanja među kojima su i nagrada za grafiku na bijenalu “Bianco e nero” u Luganu (1958.), nagrada grada Zagreba za slikarstvo (1961.), nagrada za slikarstvo na VIII. zagrebačkom salonu (1973.), nagrada za grafiku “Fiorino d’oro” u Firenci (1976.), nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo (1981.) i nagrada AVNOJ-a (1987.).
Uz sva postignuća i uspjehe objavljena monografija došla je kao točka na I, kako bi pregled stvaralaštva ovog svestranog umjetnika postao zaokružena cjelina.
Zaključno se može reći da je objavljena monografija omogućila pravednu revalorizaciju grafičkog opusa unutar cjelokupnog umjetničkog stvaralaštva Zlatka Price, te je iznimno značajan doprinos pregledu povijesti hrvatske grafike.