Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Vjekoslav Parać – primjer prave hrvatske sudbine

VJEKOSLAV PARAĆ – STVARNO JE ŽIV SAMO ONAJ KOJI JE POVIJESTAN

Cijenjeni povjesničar umjetnosti Igor Zidić uvodi nas u svijet umjetnika Vjekoslava Paraća kojeg je imao priliku osobno upoznati i čija ga je karizma posve zaintrigirala. Riječ je o umjetniku koji je slovio za vrlo čestitu, diskretnu, decentnu osobu, a čiji su životni put obilježili mnogi neočekivani obrati.  Posljednje dvije godine Paraćevog života autor monografije je često boravio u umjetnikovom ateljeu vodeći ugodne razgovore i upijajući zanimljiva iskustva ovog zatvorenog i vrijednog slikara. Rezultat iskrenog i dinamičnog prijateljstva je monografija na gotovo tristo stranica koja obuhvaća vrlo iscrpan pregled Paraćeva života, uključujući i katalog njegovih reproduciranih djela, te popis izložaba, literature i nagrada.

Pregled započinje prvim od šest ključnih poglavlja koja nas kronološki vode kroz Paraćev život. Zidić na ingeniozan način uvodi čitatelja u povijesne, društvene i umjetničke okolnosti Zagreba u trenutku kada Parać dolazi na Akademiju. Govori o neizbježnom sudaru formiranja hrvatske likovne Moderne i dalmatinskog zavičaja koji je duboko ukorijenjen u mladom Paraću, te čiji će elementi zauvijek ostati prisutni u umjetnikovoj podsvijesti i iskazivati se kroz njegov opus. Unatoč činjenici da je Zidić koristio stručni vokabular i činjenice, on ustvari na vrlo jednostavan način objašnjava čitatelju svjetsku i lokalnu situaciju na likovnoj sceni u periodu Paraćevog školovanja na Akademiji dvadesetih godina XX. stoljeća. Prije nego se u monografiji posvetio samom umjetniku, Zidić navodi nekoliko ključnih elemenata za shvaćanje Paraćeve umjetnosti, ističući 1921. godinu kao iznimnu godinu koja je iznjedrila mnoga nova djela suvremenih umjetnika – od Vidovića, Becića, Uzelca, preko Gecana, Babića, pa do Trepšea i Targaglie. Tada su umjetnici prešli imaginarnu crtu koja je dijelila tradicijski prostor od prostora i akcija moderniteta, a pojavio se i drugi fenomen – povratak prirodi, redu, organizaciji, tradicijskoj vrijednosti oblika i kompoziciji. To je u konačnici rezultiralo retro-stilom koji je umjetnicima omogućio da budu moderni, no da pritom ne raskinu vezu s tradicijom. Posebno je zanimljiv opis prve dvije godine studija tijekom kojih, još poprilično suzdržan, Parać realistički gleda na svijet oko sebe.

U prvom poglavlju autor nas  upoznaje sa svijetom i zbivanjima koja će biti ključna za oblikovanje ovog nadarenog umjetnika. Iako Zidić ne prati razvoj Paraćeve osobnosti kronološki, već se s pariške faze vraća na početke školovanja, pa spominje klišku fazu, da bi se potom opet vratio na period studija, on ukratko predočava sve faze umjetnikovog djelovanja. Pritom nikad ne gubi nit, te uz smislen opis, pojašnjenja i opis vlastitih iskustva s umjetnikom čitatelju pruža smislenu, cjelovitu zaokruženu sliku ličnosti Vjekoslava Paraća. Zidić izdvaja dvije velike slikarske opsesije umjetnika: motiv svojih predaka koji su prikazani kao kostimirani etno-junaci, te hrvatsko brodovlje na Jadranu, kojima se posvetio u kasnijoj fazi stvaralaštva. Tim temama naglašava se zatvoreni svijet, tradicija, te obiteljske uspomene koje će zauvijek ostati sastavni dio Paraćevog opusa.

Počevši monografiju s fazom realizma mladosti, Zidić u istom, prvom poglavlju, opisuje i završnu fazu stvaralaštva odnosno fazu “alegorijskog” realizma starosti, pritom slikovito objašnjavajući kako će se između tih faza dogoditi cijeli Paraćev slikarski život. Nakon graničnih točaka polazišta i dohodišta, kratko se spominju i Paraćevi vrhunci koji će detaljnije biti objašnjeni u kasnijim poglavljima. Iznimna autorova pronicljivost omogućuje čitatelju ulazak u samo ishodište Paraćevog stvaralaštva.

Umjetnik rođen u Solinu odrastao je u neposrednoj blizini antičke Salone, razvivši izuzetan senzibilitet za lijepo, za tradiciju, a posebice za starine. Ponosio se svojim porijeklom, a njegova nostalgija je najviše vidljiva upravo u poimanju antičkog svijeta kao ideala. Zidić spomenuto iracionalno prigovaranje suvremenosti i tradicionalizmu naziva “romantičnim pasatizmom” ulazeći u cijelu kompleksnost prigušenog tradicionalizma nabrajajući osnovne postulate dotičnog sentimentalnog pasatizma, čime čitaocu daje temelj za razumijevanje umjetnikovog stvaralaštva, posebice njegove kasne faze. Na samom kraju prvog poglavlja Zidić daje konkretan sinopsis Paraćeva puta kojeg dijeli na jedanaest ciklusa, ukratko opisujući svako pojedino razdoblje. Ukratko bismo prvi dio knjige mogli definirati kao raspravu o prošlosti, nostalgiji i sentimentu, modernizmu i antimodernizmu, te kategorijama Europe i Provincije kroz usporedbu Provanse i Dalmacije.

Nakon okvirnog upoznavanja porijekla, okolnosti, školovanja i izvora Vjekoslava Paraća, u drugom poglavlju Zidić detaljnije ulazi u same početke stvaralaštva koje je obilježio konstruktivni realizam. Kroz opis pojedinih djela iz umjetnikovog opusa autor monografije objašnjava način rada i promišljanja, sposobnosti i zrelosti umjetnika, pritom navodeći značajke velikih djela i povlačeći poveznice i utjecaje velikih svjetskih slikara.

Treće poglavlje u cijelosti je posvećeno Paraćevom boravku u Parizu. Opis Pariza krajem 1920-tih daje čitatelju cjelovitu, smislenu, razumljivu i nadasve zanimljivu sliku okružja u kojem se Parać našao. U početku krajnje suzdržan, baš kao i na prvoj godini Akademije, Parać polako, ali sigurno upoznaje Pariz. Najprije kroz muzeje, a kasnije kroz društveni život grada. Naglašava se činjenica da, iako je bio pod utjecajem velikih majstora kao što su Renoir, Delacroix i ostali, oni mu nisu uskratili njegovu individualnost. Pariz je bio sudbonosan za Paraća jer ga je potaknuo da se otvori svijetu. Tamo je otkrio majstore Perzije i Dalekog istoka i preuzeo njihovu mekoću i eleganciju. Kopirao je djela čiji su likovi većinom bile žene, što je rezultiralo nizom crteža aktova. Skice i krokiji postali su dio svakodnevnog stvaralaštva. Impresijsko slikarstvo, odnosno spontano bilježenje krajolika ili grupe figura pri svakidašnjem poslu, bilo je izraz želje za održanjem života. No, važno je napomenuti kako je umjetnik zadržao jaku vezu s korijenima i vlastiti jezik kojim je govorio od samih početaka. To će se posebno iskazati u sljedećem poglavlju koje govori o periodu prilagodbe tijekom kojeg Parać doseže čvrstoću i logiku konstruiranja prostora i volumena, te racionalnost i preglednost kompozicije što ga je uvelike udaljilo od lakoće rukopisa stečene u Parizu.

Konačni odmak potvrdit će pobjeda na natječaju za oslikavanje interijera kliške crkve. Iznimna odgovornost umjetnika vidljiva je u odluci da ode na školovanje za fresko slikarstvo u Rim na Accademia di Belle Arti. Zidić je vrlo detaljnim opisom priprema i radova potrebnih za izradu freski predočio ozbiljnost i predanost kojom je Parać pristupio izradi fresaka. Po završetku oslikavanja kliške crkve Parać se udaljio od slikarstva djelujući kao direktor galerije i povjerenik za kulturu te je i na taj način pridonio hrvatskoj umjetnosti, radeći sve poslove odgovorno, ozbiljno i pošteno te najbolje što je mogao.

Posljednje poglavlje govori o zrelim i kasnim godinama koje je osim slikarstva obilježilo i pedagoško djelovanje u kojem je slikar istinski uživao. Uspoređujući Paraćeve krajolike praznine s Medićevim i Crnčićevim djelima slične tematike Zidić nalazi i objašnjava vezu formalne i sadržajne sheme koje su prožete istim duhom i istom emotivnom i mentalnom energijom. Ciklus Mare nostrum potvrđuje da je slikar još jednom prekinuo kontinuitet svog likovnog jezika i podlegao vlastitoj strasti  – interesu za starohrvatsko brodovlje na Jadranu. Na samom kraju, Zidić rezimira lik i djelo Vjekoslava Paraća kroz devizu da je “živjeti isto što i nositi povijest u sebi”, odnosno da je “stvarno živ samo onaj koji je povijestan”.

Ovu monografiju čini iznimnom činjenica da je autor kroz osobno poznavanje Vjekoslava Paraća omogućio čitateljima kvalitetan uvid u opus tog jedinstvenog umjetnika, a prirodni talent za literarno izražavanje približio je umjetnika čitateljima. Ne samo kroz znanstveni esejistički pristup, već i kroz osobna sjećanja i razgovore te polemike s umjetnikom.

 GALERIJA

Objavljeno u art magazinu Kontura br. 114/115