“Nestalna duha, progonjena vjetrom jurim oazama zemaljske kugle u potrazi za svjetlom i plavim nebom, žudeći da se napijem na izvoru života. Prepuna utisaka pretačem osjećaje u slike, fotografije, kipove, stihove… Nebo, zvuk i vjetar oblikuju moj kist. Inspiraciju i poticaj za rad pronalazim u mnogim putovanjima lijepom zelenom domovinom ili penjući se na vrhunce najviših gorja razasutih diljem svijeta.”
Mnogi umjetnici nevoljko pričaju o svom stvaralaštvu, jer riječi ponekad nemaju bogatstvo izričaja kojim bi se opisala pojedina likovna djela. Slično pitanje se javlja i kod prezentacije bogatog opusa umjetnice Irene Gayatri Horvat. Njena poetska duša suptilnog lirskog izričaja ženske osjećajnosti stvara djela prepuna životne energije i emocija. Kompleksnost i slojevitost radova govore o sveobuhvatnosti življenja i bavljenja pojedinim segmentima života. Putovanja, fotografije, crteži, slike, poezija, drevne kulture, priroda, planine, nebo… samo su neki od slojeva koji bivaju utkani u djela nastala na ručno rađenim papirima. Sve je organski, živo i stvarno na slikama Irene Gayatri Horvat. Svaki element slike – podloga, tehnika, boja, tematika – čini dio duboke priče o našoj planeti. Kroz umjetničke interpretacije svijeta oko sebe Gayatri stvara vlastiti svijet – svijet koji koristeći povijest naroda priča priču o potencijalnoj budućnosti. Svijet koji unatoč svim negativnostima svoju pozornost usmjerava na ljepotu, duhovnost i pozitivnost, odnosno na ono što ljudi danas često zanemaruju ne znajući kakvo bogatstvo i magičnost pritom odbacuju.
Studirali ste slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Šuteja. Kako ste se odlučili upisati i primijenjenu grafiku u klasi profesora Tišljara?
Nikad mi nije bio dovoljan izričaj samo u slikarstvu, nekako sam osjećala da sam u duši grafičar. Kako je profesor Šutej i sam grafičar on je podržavao moj crtež u slici. U to vrijeme sam otkrila ručno rađeni papir, koji mi je omogućavao da ostanem u mediju crteža. Rad sa Šutejom je bio zanimljiv. Primjerice, kod skica mojih mandala profesor je rekao da su to već gotova djela i kako bi vjerojatno jako dobro izgledala u velikom formatu pa je predložio da ih isprintam i uvećam. Umjesto toga, ja sam razapela velika platna i na njih prenijela motive s papira. Profesor Šutej je napomenuo kako takva metoda zahtijeva dugotrajan rad, jer sam ja, između ostalog, htjela napraviti devet takvih slika. Na velikim formatima platna od ručno rađenog papira koristila sam razne tehnike poput suhog pastela, akrilika, svega što bi mi palo pod ruku, i kako sam nanosila više slojeva papira, stvorio se holografski dojam, jer se svaki sloj djelomično prozirao, čime sam dobila jednu transparentnost koja je u nekim radovima djelovala poput ulja. Kada sam završila radove, Šutej je bio oduševljen. Bilo je puno bolje nego da sam printala radove, jer oni tada ne bi imali to bogatstvo opipa.
Kod Tišljara smo imali puno projekata, jedan od većih bio je vezan uz grad Vrbnik gdje smo otišli kako bi napravili znak Vrbnika za turističku zajednicu. Svatko je radio neku svoju viziju. Za sebe mogu reći da sam prošla kroz određenu katarzu. Nije mi bilo dovoljno samo crtanje kako bih sažela forme za znak pa sam na kraju izmodelirala znak u glini. Kad sam prošla kroz sve te likovne medije došla sam do krajnjeg proizvoda i profesor je bio zadovoljan. Grad je izabrao moj znak.
Upisali ste postdiplomski interdisciplinarni doktorski studij slikarstva na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, smjer razvojne psihologije s naslovom “Arhetipovi u prvom dječjem crtežu: Međukulturalne komparacije”.
To je zapravo samo nastavak mog proučavanja različitih kultura. Djeca imaju vrlo jednostavan i znakovit crtež kojeg ih nitko ne uči. U radu sa djecom i odraslima shvatila sam da taj crtež liči na iskonski šamanski crtež. Drago mi je zbog mogućnosti takvog interdisciplinarnog proučavanja gdje se združuju dva područja mog djelovanja – iz umjetničkog kuta mogu proučavati zapravo strogo razvojno-psihološke zakonitosti. Smatram da je potrebno interdisciplinarno sažimanje kako bismo bolje sagledali situaciju i problematiku kojom se bavimo.
Putovali ste u Indiju, Nepal, Tibet, Maleziju, Indoneziju, Tajland. Kada se javio interes za zemlje Dalekog istoka i za njihove drevne kulture?
Rekla bih da sam s time odrastala. Još kao djevojčica provela sam godinu dana u samostanu, odnosno sjemeništu Svete Marije u Zadru. Moji su roditelji radili na Arheološkom muzeju Zadra i tamo sam se prvi put susrela s rimskim artefaktima, zlatom i srebrom Zadra i igrala se u još nepostavljenom muzeju. Većinu vremena provodila sam u sjemeništu gdje su mi opatice pričale priče vezane uz Bibliju. Navečer sam obavezno išla na molitvu jer je u maloj kapelici postojala jedna prekrasna slika na kojoj je bilo prikazano nebo intenzivno plave boje. Nebo me oduvijek privlačilo, kao i nastojanje da mu budem što bliže. U sjemeništu sam uz svjetlost svijeća prelistavala stare knjige i molitvenike prepune ilustracija, sve je bilo puno anđela i nebeskog dijaloga. Osim toga, odmalena sam planinarila sa roditeljima. Sa 15 godina sam krenula na putovanja u okviru planinarskog društva, a sa 17 godina upisala sam alpinističku školu i počeli smo ići na izlete po Europi. Na studiju sam išla na daleka putovanja, a meni kao alpinistu bio je cilj dodir sa nebom. Logični završni cilj bile su Himalaje.
Da li Vaša djela nastaju na putovanjima ili kada se vratite kući?
Uglavnom djela nastaju u ateljeu prema utiscima sa putovanja. Kad imam vremena, na putovanjima radim skice, ali kako je u većini slučajeva riječ o šatoru i snijegu ili ledu, baš i nemam uvjeta za stvaranje. Na putovanjima uvijek imam svoju ručno rađenu bilježnicu i skiciram. Na kolonijama pak nastaju gotova djela, od kojih poneka donosim doma.
Gdje pronalazite inspiraciju? Da li je to priroda, daleke kulture, putovanja ili sinteza svega?
Rekla bih da je sve to jednostavno neodvojivo. U svakoj zemlji obavezno posjećujem mjesta gdje se okupljaju ljudi i gdje mogu upoznati duh naroda. To su u većini slučajeva katedrale ili hramovi gdje se osjeti način života bez da unaprijed poznajem filozofiju naroda. Razgovor sa običnim čovjekom o njegovom svakodnevnom životu može dovesti do raznih spoznaja koje nikada ne bih saznala čitajući neki priručnik ili knjigu.
Koje sve materijale koristite u svojim djelima? S čime najviše volite raditi?
Dosta sam vezana uz ručno rađeni papir kahari. On sam po sebi već nosi energiju. Osjetljiva sam na energiju ručne izrade, jer su se žene u mojoj obitelji bavile ručnim radom. Majka me oblačila u štrikanu i šivanu odjeću, baka je heklala, upoznala sam se sa vezenjem i znam koliko je truda uloženo u takav rad. Smatram da papir rađen na taj način posjeduje energiju i zato ga koristim kao podlogu. No, nije uvijek i isključivo riječ o kahari papiru. Ovisno o zemlji u kojoj boravim uvijek koristim materijale koji su karakteristični za taj kraj. Primjerice, kad sam bila u Egiptu donijela sam papirus, a s Tajlanda sam donijela svileni papir.
Od samih boja, akrilik je jednostavan za uporabu, jer ljudi danas traže da slika bude brzo gotova. Moj postupak rada traje duže, jer radim u slojevima, pa se djelo stvara kroz kojih mjesec dana. Pronašla sam neke načine da ubrzam te procese. Kada sam u kolonijama i na jednom mjestu boravim jedan ili dva tjedna onda slike treba malo brže napraviti, pa u tim slučajevima one nisu toliko slojevito rađene nego su prilagođene okolnostima u kojima radim. Uz akrilik, koristim čiste pigmente, bilo da su to suhi pastel ili pigment u prahu. Tehniku frotaža volim jer mi omogućuje da direktno s praga hrama, kuće ili crkve uzmem trag prisutnosti čovjeka, odnosno život koji je stvaran i to ne samo trenutačni život, već život koji se odvijao otkad postoji građevina ili pojedina obitelj.
Primjetljivo je da kolorit igra važnu ulogu u Vašim djelima.
Boja igra veliku ulogu u mojim djelima, ona je snažno izražajno sredstvo jer nosi energiju. Na nju gledam kao na medij izražavanja emocija. Samom bojom mogu dati određenu poruku i bolje definirati i predočiti ono što želim reći, i u tom području me zanima samo svjetlo.
Pjesme su često prisutne na Vašim likovnim djelima. Na koji način ih one upotpunjuju?
To je uglavnom par stihova ili jedna rečenica koja se izrodi iz osvještavanja emocija koje slikam. Zapravo pokušavam nadjenuti naziv svojoj slici, no stihovi obično budu predugački pa skraćivanjem stiha nastane naslov sveden na par riječi, ali onda cijeli stih napišem na djelu. Koristim se glagoljicom, jer ona jasno pokazuje moje porijeklo i moje korijene.
Vaša djela sadrže duboku simboliku i sadržajnost. Često su moguća njihova slojevita čitanja i interpretacije. Čak i brojevi igraju važnu ulogu u simbolici?
Moj najdraži predmet u školi bila je matematika i brojevi su mi izrazito zanimljivi. Dublje istraživanje na Akademiji dovelo me do toga da promišljam što želim dati publici, pojedincu, gledaocu. Razmišljala sam što bi bilo dobro da visi na zidu u kući jedne obitelji ili nekom javnom prostoru i istražujući otkrila sam jantre i mandale. Njih bi definirala kao matematičke zakonitosti kako naslikati određene geometrijske likove koji u jednoj kombinaciji daju određenu energiju. To su slike zaštitnog karaktera, poput zavjetne slike, ikone ili sličnih svetih slika. Kada su rađene točno prema jednoj osobi, one predstavljaju kombinaciju koja odgovara ostvarenju želja te osobe. Bilo da je riječ o zaštiti, ostvarenju privatnih ili poslovnih želja. Takve slike potječu iz starinskih običaja korištenja umjetnika za stvaranje zavjetne slike. Tražila sam blagoslov za bavljenje takvim oblikom umjetnosti i duhovnosti, te sam Dalaj Lami napravila jednu mandalu. On je s njom postupio kao sa svetim predmetom s oltara što je dovelo do osjećaja duboke zahvalnosti i emocionalne ispunjenosti s moje strane.
Koja je zemlja ostavila najdublji dojam na Vas i Vaše stvaralaštvo?
Planeta Zemlja. Fasciniraju me sve zemlje i sve ostave duboki trag na meni.
Karakterizira Vas vrlo specifičan i osebujan stil stvaranja. Pozitivna strana takvog određenja je opća prepoznatljivost, no ono nosi i stanovita ograničenja u stvaranju djela koja bi bila u korak sa suvremenim kretanjima.
Svjesna sam da me to ograničava jer je riječ o jednom klasičnom pristupu. Ostajem u dvije dimenzije slike, iako moja djela posjeduju reljefnost koja daje veću taktilnost slici. Na slici nije samo energija nego i osjećaj da vi želite dotaknuti sliku. Stvara se jedna toplina i komunikacija između gledaoca i stvaraoca. Trenutno, u ovom društvu, ne znam koliko sam shvaćena i kako me definirati. No, u jednom trenutku sam jednostavno odlučila da se neću brinuti oko toga, jer želim ostati vjerna sebi i svom načinu izražavanja i istraživanja upravo onoga što bih htjela reći. Želim se bazirati na starinskim iskonskim stvarima i pronalaziti veselje u običnom životu.
Koji su daljnji planovi? Dogovorene izložbe ili putovanja?
Ne funkcioniram po principu dugoročnog planiranja. Jedino znam da ću putovati na Haiti. Za slijedeću godinu imam poziva na određene kolonije – koje ću odabrati – ne znam. Veliki projekt priprema se u etno muzeju za slijedeću godinu, a tema je ispreplitanje starohrvatskih i staroindijskih boginja.
Slikate, ilustrirate, pišete pjesme, fotografirate, bavite se čak i alpinizmom. Naime, članica ste Prve hrvatske ženske alpinističke ekspedicije na Himalaji Cho-Ogu (8201m) 2007. godine. Kako je to iskustvo utjecalo na vaš život?
Prvi put sam putovala na Himalaju 1993. godine i taj moj prvi susret sa Himalajom je ‘kuhao’ u meni skoro dvije godine dok nisam počela stvarno crtati. Put na Himalaju je bio veliki šok –ostvarenje želja praćeno neopisivim osjećajem. Jednostavno, to se nije dalo izreći, nacrtati, ništa. Tada sam tek počinjala sa likovnim radom, istraživala sam materijale i javio se problem – kako naslikati svjetlo. Tek kad sam došla do određenog sustava vlastitog istraživanja, kad sam uspjela naslikati svjetlo, sve je krenulo jednostavnije. Na putovanju bi nastajale skice, i onda bi u ateljeu nastajala djela. Neopisivo lijepa plava boja neba na Himalaji danas čini strop mog ateljea. Sve što radim je zapravo ispresijecano, vidljivi su utjecaji svih kultura. Vudu simboli sa Haitija su najnoviji, njih ranije nisam proučavala. Opet, i u tim simbolima sam našla sličnosti s našom kulturom. I bilo mi je divno spoznati kako upoznajući druge kulture, legende, mitove i simbole zapravo još dublje upoznajem našu tradiciju.
Objavljeno u Konturi br.122/123
