Dugo očekivana monografija Ive Dulčića, jednog od najvećih dubrovačkih i hrvatskih slikara XX. stoljeća, ugledala je svjetlo dana u godini u kojoj se obilježava stota obljetnica njegovog rođenja. Požeška biskupija, Moderna galerija u Zagrebu i Matica hrvatska izdavači su ove opsežne Dulčićeve monografije proizašle iz pera Igora Zidića, dok su recenzenti cijenjeni povjesničari umjetnosti Željka Čorak i Tonko Maroević. Monumentalno djelo na 640 stranica s više od 500 reprodukcija objedinjuje ne samo faktografiju o životu i djelu Ive Dulčića, već i kontekst vremena i mjesta u kojem je umjetnik djelovao, kao i bivstvo “modernog slikara kolektivne ljudskosti, slikara zajedništva i sudjelovanja” koje je mogao interpretirati samo iskonski poznavatelj Ive Dulčića.
Monografija započinje proslovom požeškog biskupa Antuna Škvorčevića, a završava opširnim ljetopisom, izabranom bibliografijom, filmografijom, popisom samostalnih izložbi, katalogom integralno reproduciranih djela, te kazalom imena i prezimena osoba i likova, njihovih imeničnih i pridjevskih izvedenica i slikarevim signaturama. Jezgru monografije čini devet pomno osmišljenih i razrađenih poglavlja u kojima Igor Zidić čitatelju predstavlja svijet Dulčićevog umjetničkog rađanja i razvoja, oslikavajući pritom duh i okolnosti cijele jedne epohe čime omogućuje cjelovit uvid u kompleksnost umjetnikove osobnosti i strukture djela.
Ivo Dulčić rođen je 11. kolovoza 1916. godine kao deveto dijete i prvi sin u obitelji. Podijeljen između Brusja i Dubrovnika cijeli život ostao je vezan uz rodbinu i zavičaj. Vrijednostima koje mu je usadila obitelj vodio se tijekom cijelog života. Radišan, pobožan, istinoljubiv s jakim osjećajem hrvatskog rodoljublja imao je hrabrosti i odvažnosti slijediti vlastiti put determiniran odgojem, temperamentom, sklonostima, edukacijom i unutarnjim osjećajem za iskonsko dobro. Život sina jedinca pod staklenim zvonom, fizička osjetljivost zbog preboljele dječje paralize, ali i susret s okrutnošću života kada nakon smrti oca sva odgovornost i briga za majku i sestre, te naslijeđenu zemlju pada na krhka pleća mladca odrazila se na formiranje ličnosti budućeg umjetnika. Brižan, osjetljiv i sućutan, no istovremeno neprilagodljiv, temperamentan, opor i srčan, Ivo Dulčić nije pristajao na kompromise. To je uvelike utjecalo na njegov životni put kojeg monografija prati kroz faktografiju, ali i pojašnjenja cjelokupne pozadine njegova porijekla, te okolnosti i prilika u kojima se razvijao i u kojima je stvarao.
Igor Zidić u uvodnim razmatranjima predstavlja svu širinu gledišta i interpretacije koju monografija obuhvaća. Niz crtica iz slikarevog djetinjstva smješta ga u zavičajni, nacionalni i europski kontekst, dok promišljanje o svjetlosti kao iskazu duhovnosti najavljuje Krista kao središnju figuru Dulčićevog života i to ne samo u kontekstu njegovog slikarstva, nego i kao moralnog očitovanja pravde, dobrote, istine i sućutnosti u ljudskom svijetu. Ističu se dvije ključne faze Dulčićevog stvaralaštva: profano i tjelesno slikarstvo koje je obilježilo prvu polovicu njegova života, te sakralno slikarstvo kojem se posvetio u drugoj polovici svog života i koje ga je učinilo središnjim likom hrvatske moderne sakralne umjetnosti druge polovice XX. stoljeća. Unatoč promjeni iz profanog u sakralno Dulčić je tijekom cijelog života ostao vjeran postulatima ljepote, domovine, kršćanskog odgoja i tradicije te neprikosnovenom uvjetu slobode djelovanja. Bilješke o komparativnom likovnom materijalu i djelima drugih majstora u cilju obrazlaganja svrhe učenja, prilagodbe učitelju i raspoznavanju glasa “unutarnjeg imperativa” svojevrsni su uvod u poglavlje o Ljubi Babiću kao ključnoj ličnosti u obrazovanju Ive Dulčića.
Zidić kroz Dulčićevo iskustvo studiranja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti oslikava duh tadašnjeg vremena i događanja na hrvatskoj likovnoj sceni s posebnim naglaskom na važnost uloge Ljube Babića ne samo u Dulčićevom školovanju, već i obrazovanju cijele generacije ondašnjih umjetnika. Kako bi se spoznala važnost i širina Babićevog djelovanja Zidić tumači porijeklo i pozadinu odrastanja i školovanja Ljube Babića još i prije Dulčićevog dolaska na Akademiju, dok preuzimanje naučenog i usvojenog interpretira kroz usporedbu Babićevih i Dulčićevih slikarskih ostvarenja. Unatoč doista velikoj širini tumačenja, Zidić zadržava i ističe ključne odrednice u Dulčićevom razvoju poput uloge i značenja povišenog motrišta kao aspekta oduhovljavanja, specifične “bijele kaligrafije” kojom prenosi povijest gibanja u vremenitoj slici Dubrovnika, te ključne dvojne uloge svjetlosti – vanjskog svjetla kao svjetla podneblja i onog unutrašnjeg kao svjetla bića.
Posebno poglavlje posvećeno je cjelokupnoj političkoj pozadini sukoba koji je rezultirao Dulčićevim isključivanjem sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti na posljednjoj godini studija. Dvije godine nakon tog događaja Ivi Dulčiću ipak je priznat završetak studija. Kroz cijelu monografiju ističe se koliko je sukob i izgon s Akademije utjecao na samog Dulčića čime Zidić ne dozvoljava da se učinjena nepravda zaboravi.
Ratne godine u slikarstvu obilježila je dominacija tradicionalnih građanskih žanrova. Dulčićevo sazrijevanje i oblikovanje kolorističke percepcije interpretirano je kroz utjecaje hrvatskih i europskih umjetnika, a njegova borba za što slobodnijim izrazom nagovijestila je ključne promjene koje će se odvijati tijekom 50-tih godina XX. stoljeća.
Sve što je sporadično najavljivano u prethodnim poglavljima elaborirano je u tekstu o pedesetim godinama prošlog stoljeća koje determinira Dulčićeva promjena paradigmi od figuralne prema apstraktnoj i od profane prema sakralnoj. Istovremeno, dolazi do ozbiljne evaluacije njegovog majstorskog i slikarskog razvoja, pa tako Radoslav Putar 1955. godine uz 11. izložbu ULUH-a bilježi “Među slikarima, koji ovom prilikom izlažu, najvitalnija je pojava Ive Dulčića.” Kroz djela nastala krajem 40-tih i u prvoj polovici 50-tih godina prošlog stoljeća pratimo Dulčićevu transformaciju volumena u plohu obogaćenu svjetlosno razigranim temperamentnim ritmom. Kraj 50-tih biva obilježen temom Krista Kralja i ulaskom u sakralni svijet oblikovanjem nove morfologije. Dulčić se prijelazom u sakralno unatoč ondašnjim kritikama nije odrekao svog kolorizma i ekspresivnosti o čemu svjedoči upravo freska Krista Kralja u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu. Sakralno je bilo njegov svjestan odabir u kojem je zadržao svoju individualnost, zanos i strast.
Preostala četiri poglavlja ne prate toliko kronološki koliko tematski, sadržajni, oblikovni i simbolički razvoj Ive Dulčića. Prostor u njegovom opusu Zidić interpretira na temelju eseja Disciplina mašte u slikarstvu Ive Dulčića autora Mladena Pejakovića, tj. polemizirajući Pejakovićeve tvrdnje, ponajviše kanonsku planimetriju i nemogućnost njezine primjene na Dulčićev opus. Nalaže se pitanje bi li analiza prostora u radovima Interijer dubrovačke kuće I, II i III bila razumljivija i tečnija da se nije bazirala na raspravi i propitivanju točnosti Pejakovićevog opisa dotičnih radova. Daljnjom kritikom Pejakovićevih planimetrijskih shema i neproduktivnom pjesničkom interpretacijom likovnog djela, Zidić zalazi u područje edukacije o vrstama perspektiva, no, vrativši se ponovno na Dulčića, spoznajemo ključne uvide u primjeni povišenog motrišta kao iskaza domoljublja gdje se pojedinac gubi, a zavičajna polja i dubrovačke vedute zaposjedaju prostor slike.
Područje Dulčićeve promjene paradigme od figuralne prema apstraktnoj nastavlja se u odlomku o njegovom poimanju realnosti, te odnosu prema fantazijskom i apstraktnom. Ponovno dajući jednu širinu pogleda ključnu za razumijevanje Igor Zidić polazi od slikareve klasične edukacije, inicijalne zavičajne energije i konteksta zastupanja apstrakcije kao izraza napretka i progresije, prije negoli zaključuje kako je Ivo Dulčić “ostao vječni kandidat apstrakcije, no nikad i njezin pravi protagonist”.
Osmo poglavlje posvećeno je ključnom segmentu umjetnikovog stvaralaštva koje je sve do ove monografije bilo sustavno ignorirano, zanemarivano, pa i namjerno izostavljeno u mnogim osvrtima, kritikama i povijesno-umjetničkim pregledima. Riječ je o sakralnom slikarstvu Ive Dulčića u čijem je središtu Krist. Krist kao simbol nade i ljubavi, Krist kao Dobri Pastir, Krist kojeg je Dulčić zasigurno naslikao više od 150 puta izražavajući mu zahvalnost i poštovanje kao najvišem simbolu Božje providnosti. Zidić doživljava Ivu Dulčića kao slikara cjeline u kojem ništa nije podijeljeno, pa tako profano, humano i sakralno biva duboko prožeto u njegovom cjelokupnom djelovanju i kao slikara i kao čovjeka.
Posljednje poglavlje posvećeno je istovremeno najopćenitijoj i najindividualnijoj temi – svijetu svjesnih i nesvjesnih simbola. Ivo Dulčić univerzalne simbole provlači kroz vlastiti kanon svijesti stvarajući velik broj znakova i simbola pomoću kojih odgovara na vlastite izazove. Odstupanjem od stereotipa Dulčić uspijeva izraziti autentično sveto u profanome kao svojstveni nesvjesni izraz počela.
Sumirati 640 stranica eruditskog štiva u nekoliko kartica teksta je gotovo neizvedivo. Stoga umjesto zaključka treba istaknuti misao Igora Zidića kao vjerojatno jedinog čovjeka koji je kompetentan iznjedriti monografsko djelo dostojno liku i djelu Ive Dulčića: “… u svakom svom potezu – on je Dulčić: uvijek potpun, uvijek svoj; svaki ga crtež, svaka ga slika legitimira. On je onaj koji, ne odustajući od svoga, traži suradnju sa svima… ‘slikar svih bića i stvari’, svega pojavnog i mnogočega nepojavnog – slikar svakidašnje običnosti i nesvakidašnje svetosti, slikar bratstva i bratskog zagrljaja kojim jači osnažuje slabijega, a ne guši ga niti ga zatire.”
Objavljeno u Vijencu br.594
Zahvaljujemo Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, Modernoj galeriji i Umjetničkom paviljonu na ustupanju reprodukcija za potrebe recenzije monografije