8.12.-20.12.2015., Galerija Prica, Samobor
Drvored mladih stabala… Prvo u nizu djeluje pomalo krnje, nedoraslo i siromašno u usporedbi s ostalima. Ritam okomitih debala obavijenih izmaglicom postepeno se gubi u daljini. Minimalizam, ugođaj i suptilnost prikaza građenog bjelinom u kontrastu s krhkim linijama stabala prelazi u sfumato nestajućih obrisa. Riječ je o fotografiji Maladjusted koja ponajbolje ilustrira karakter ciklusa fotografija U izgubljenom vremenu autora Maxa Juhasza.
Gubitak obiteljskih fotografija nestalih u ratu ponukao je Juhasza na stvaranje novih fotografija prožetih vlastitim iskustvima i osjećajima, čime je oblikovao novu stvarnost definiranu nostalgijom i osobnom vizijom svijeta. Vođen znatiželjom i intuicijom, autor istražuje naizgled obične motive u čijoj slojevitosti pronalazi trenutak začudnosti koji potom, zabilježen na fotografiji, postaje dio univerzalne memorije. Svakodnevni motivi poput jesenskog ili zimskog pejzaža interpretirani kroz objektiv Maxa Juhasza postaju kolektivna memorija začudne ljepote. Iz običnih motiva autor iščitava slojevitost i hvata njihovu neobičnost – posebnost koja nije vidljiva uvijek i odmah – onaj trenutak kada golo granje dvaju stabala uhvaćeno na fotografiji Trees In A Winter Fog više nije puki zimski motiv već kompozicija sazdana na dijalogu manjeg stabla, te gole krošnje razvedenog i moćnijeg stabla čije se tankoćutne isprepletene grane spuštaju prema manjem stablu. Dojmljiva kompozicija tihe komunikacije postaje intiman zapis utkanih emocija autora.
Cijeli niz fotografija u kojima stabla igraju glavnu ulogu ukazuje na traganje za jednostavnim i jasnim slikama koje su svima poznate i bliske, no interpretirane kroz fotoobjektiv one preuzimaju novo značenje i funkciju. Max Juhasz ne koristi posebne efekte i mogućnosti fotoaparata kako bi stvorio posebnost uhvaćenog kadra, već metafizički trenutak pronalazi u samoj prirodi i bilježi ga klasičnim fotoaparatom na film. Izgubljene obiteljske fotografije nadomještene su poetikom uhvaćenog trenutka, atmosferom i osjećajima interpretirane prirode.
Gradacija tonova često je ključan element gradnje prikaza što se ponajbolje očituje na fotografiji Trees In A Winter Fog – East. Tamno siva podloga tla iz kojeg niču crni akcenti vertikalnih debala prelazi u sivilo golih krošnji koje se stapa s maglom i pretvara u svijetlosivu masu. Uski vodoravni pojas bjeline između tla i krošnji akcentuira okolne elemente, te pritom uravnotežuje vertikalnost nametnutu ritmom stabala. Ozračje postignuto prvenstveno gradacijom svjetlosti primjer je intimne interpretacije posebnosti viđenog.
Obzirom da je primarni okidač za stvaranje cjelokupnog ciklusa gubitak nečeg osobnog i dragocjenog, ne čudi dominantna prisutnost sjetnog, lirskog i pomalo nostalgičnog raspoloženja. Magla preuzima veliku ulogu u fotografijama prirode kao element koji daje fluidnost i mekoću prikazima lišenih nepotrebnih elemenata i gibanja, poput metafore uspomena koje vremenom blijede i bivaju selektivno pohranjene u memoriji.
Poetiku mističnih prikaza prirode na fotografijama iz rodnog Vukovara zamjenjuje snažna ikonografija motiva. Željeznička pruga iz djetinjstva motiv je kretanja lišen svoje primarne funkcije. Zaraslost pruge simbolizira protok vremena, dok dijagonalna kompozicija označava kretanje. Je li riječ o napretku ili nazadovanju, iskorištenim ili propuštenim prilikama ostaje na prosudbi pojedinca.
Snažan primjer nenametljive dramatičnosti predstavlja kadar idiličnog vijugavog puteljka koji kroz polje ispunjeno cvijećem vodi do kućice na osami. Fotografija Hommage For Brothers Grimm bila bi savršeni predstavnik bukoličkog prikaza da ključni element nije izmješten – kuća u cvijeću je u ratu teško oštećena i danas napuštena obiteljska kuća. Izmjeničan ritam motiva u fokusu i izvan fokusa doprinosi naglom otrežnjenju prilikom susreta bajke i surove realnosti.
Možda najdirektniji simbolički komentar tragične povijesti rodnog grada tumači fotografija Roots koja povezuje šumske prizore i motive Vukovara. Golo stablo smješteno u prvom planu fotografije unatoč korijenju izvan zemlje i dalje uspravno stoji. Izvrgnuto pogledu, iščupano iz svog prirodnog staništa, zbog donjeg rakursa djeluje dvostruko veće i monumentalnije od zgrade u pozadini. Kontrast betonske čahure i prirode naglašen je namjernim obratom u omjeru veličina, dok je izloženost korijena simbol uzdrmanih temelja, osjećaja sigurnosti i vrijednosti.
Uz poetičnost prirode i simboličnost rodnoga grada, ciklus čine i fotografije s kadrovima iz Dubrovnika i Zagreba koji potvrđuju autorovu potragu za novim značenjima i novim viđenjima svima dobro poznatih motiva.
Klasičan motiv dubrovačkih zidina tako biva uhvaćen bez dramatičnih valova, lišen zlatnog sunca i dubinskog plavetnila na fotografiji Untitled II. Prikaz je sveden na pročišćenost odabranog kadra s naglaskom na kontrastu tekstura – pravilno oblikovanih uglađenih zidina i prirodno formiranih stijena u podnožju. Opozicija se također javlja između definiranih kamenih formi i eteričnosti mora i neba čija je, pak, distinkcija naznačena tonskom nivelacijom oštrine površine mora i mekoćom zraka.
Max Juhasz odabirom kadra, rakursa i perspektive izražava svoj odnos prema percipiranom objektu, prostoru ili biću. Upotrebom klasičnog fotoaparata na film i ručnom izradom crno-bijele fotografije autor bilježi iskrenost i ogoljelost motiva uhvaćenog u trenutku koji ističe posebnost viđenog. Pronalazeći skriveno i posebno u svakodnevnom Juhasz gradi psihološku biografiju prostora. Vrijeme i mjesto na njegovim fotografijama postaju irelevantni, dok izvornost u izričaju stvara univerzalne motive dajući mogućnost svakom pojedincu da u njima pronađe nešto svojstveno, nešto osobno.