Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

18. međunarodna izložba “Minijature” u Vršilnici

12.- 28.06.2015., Vršilnica, Novi dvori, Zaprešić

11.-16.01.2016., Galerija Akademije likovnih umjetnosti, Sarajevo

 

Postoje projekti koji zabljesnu u trenu, ali se istom brzinom ugase, zatim inicijative koje zažive, ali se s vremenom ljudi ulijene pa se projekti održavaju po samoj inerciji (nešto poput djelovanja tako često prozivanih državnih službi), no postoje i projekti koji od svojih začetaka postupno rastu, razvijaju se i usavršavaju. Jedan od potonjih je Međunarodna izložba ‘Minijature’ u Vršilnici.


Osmišljena 1998. godine kao godišnja izložba članova ULS-a u Zaprešiću vremenom je prerasla u izložbu međunarodnog karaktera koja svake godine okuplja niz najrazličitijih umjetnika. Godine 2012. ‘Minijature’ su prerasle u natječajnu izložbu s tročlanom komisijom, a 2014. izašle su iz okvira malog grada kraj Zagreba gostovanjem u Beogradu i Novom Sadu, kao i ovogodišnjim gostovanjem u Galeriji Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.

 

Svake godine na ‘Minijature’ se prijavljuje sve više i više umjetnika. Posljednje tri godine na izložbi sudjeluje više od 150 izlagača, čime se potvrđuje činjenica kako ‘Minijature’ postaju relevantna izložba, posebice među mladim umjetnicima i studentima likovnih akademija koji se redovno prijavljuju na ovu izložbu. Umjetnike svakako privlači i jedinstveni izlagački prostoru u sklopu zaštićenog kompleksa Novi dvori, jedinstvenog primjera očuvanosti cjelovitog gospodarskog vlastelinskog kompleksa, unutar kojeg je okrugla ‘vršilnica’, najstariji takav objekt u Hrvatskoj, ujedno i spomenik kulture nulte kategorije.

 

Bez ikakvih tematskih ili tehničkih ograničenja, osim naravno veličine, međunarodnu izložbu minijatura možemo poimati kao presjek zbivanja i promišljanja na likovnoj sceni u malom formatu. U konkurenciji od 464 umjetnika izabrano je 148 autora koji su se predstavili svojim radovima na 18. Minijaturama. Većina prijavljenih autora dolazi iz Hrvatske i susjednih zemalja, no i prijave s drugih kontinenata postale su redovita pojava. Iako je izložba 18. Minijature održana u lipnju 2015., ona je ponovno aktualna jer gostuje u Galeriji Akademije likovnih umjetnosti gdje ju posjetitelji mogu razgledati do 16. siječnja 2016. U sklopu izložbe održat će se i četverodnevna grafička radionica na kojoj će uz studente sarajevske Akademije sudjelovati i njihovi zagrebački kolege. Zadatak će biti izrada zajedničke grafičke mape u tehnici bakropis/akvatinta na temu pjesme Misao svijeta Silvija Strahimira Kranjčevića.

 

Nagrađeni

Uobičajene tri nagrade na posljednjim Minijaturama osvojila su čak četiri autora. Uz prvonagrađeni rad Mali brat 2 Aleksandre Laslo, drugo mjesto podijelili su Rene Grgić-Đaković s radom Postoji nešto u Kinder jajetu i Tomislav Tomić s grafikom U tuđoj koži, dok je trećenagrađeni rad djelo čileanske umjetnice Lorete Greve.

 

Prvonagrađeni rad Aleksandre Laslo nazivom, bojom i teksturom aludira na dječje, ali istovremeno facijalnom mimikom na groteskno umorno lice starca fiksirano na zlatnom postolju. Suprotnost objedinjena u jednom liku dodatno je naglašena kontrastom materijala i forme – geometrijske podloge i organskog akcenta glave. Prema riječima autorice rad je inspiriran duhom ruskog pompoznog kiča koji je poslužio kao autoironičan komentar našeg svakodnevnog života.
Rene Grgić-Đaković u jednom od drugonagrađenih radova Postoji nešto u Kinder jajetu ruski kič zamjenjuje pop-artom zadržavajući element zlaćane pozadine i zlatnog okvira čime simbol iz djetinjstva glorificira, te mu daje nadrealističku notu samostojećom pozicijom u središtu slike. Taj flashback osjećaj koji nas vraća u djetinjstvo, točnije u trenutak dobivanja Kinder jajeta, autor bilježi u svom osnovnom mediju – slici, nastojeći trenutak prožet emocijama ovjekovječiti u trajanju. Smještajem Kinder jajeta u središte nedefinirane pozadine dodatno se naglašava prikazani objekt, dok realistično oblikovanje Kinder jajeta evocira uspomene iz djetinjstva stvarajući dojam dostupnosti željenog predmeta.

 

Realizam u interpretaciji

Realističan pristup u oblikovanju prisutan je i u radovima Nikoline Knežević, Luke Hrgovića i Lava Paripovića u kojima autori ilustrirani motiv koriste kao likovni medij za osobni komentar. No smoking, please rad je nastao kao direktna posljedica okolnosti unutar kojih je stvoren. Za vrijeme boravka na slikarskoj koloniji u zadimljenom i sparnom prostoru konobe, Nikolina Knežević vizualizirala je glavni popratni element takvih okupljanja, dajući pritom vizualni komentar na trenutno stanje, dodatno pojačan verbalizacijom stava u samom nazivu rada.

Motiv pčele zabilježen na radu Lava Paripovića postaje elementom identifikacije samog umjetnika gdje autor svakodnevno predano prikuplja i analizira informacije iz vlastite okoline, bilježeći lik kukca na derutnim zidovima prilikom svoje svakodnevne rute do ateljea. Izdvajanjem motiva pčele iz opisanog ciklusa i predstavljanjem u izložbenom prostoru on poprima novi kontekst. Kolektivna svijest i percepcija pčele, kao simbola diskretnog, predanog i marljivog kukca koji igra veliku ulogu u ekosustavu svijeta, govori o međusobnoj povezanosti i ovisnosti svih živih bića, te činjenice da gubitak jedne karike dovodi do poremećaja ravnoteže u svijetu.

Za razliku od pčele, motiva uz koji se većinom vežu pozitivne konotacije, Luka Hrgović se odlučio posvetiti ne tako omiljenim motivima. Štriga koja se često zavlači u nezgodna mjesta i muha, često karakterizirana kao dosadna, napasna i nametljiva, vrlo su realistično prikazani u tehnici akvarela na bijeloj površini papira. Naglašena objektivizacija ovih nepopularnih kukaca u suptilnoj i prozračnoj tehnici pretvara ih u intrigantne prikaze bića kojima se, za razliku od živih primjeraka, usudimo približiti i promatrati izbliza njihove detalje, te promisliti o tome kako smo ih dosad percipirali.

 

Međuljudski odnosi

Rad Relacija Irene Šoštarec predstavlja odmak od životinjskog svijeta. Kubus s istacima čavala oko kojih su isprepletene raznobojne niti minijaturna je verzija stiliziranog prikaza svijeta. Isprepletene niti predstavljaju ljudske odnose i njihove međusobne utjecaje. Raznolike boje i debljine niti simboliziraju različite karaktere odnosa, njihovu kompleksnost i dubinu povezanosti. Prekid određene niti, odnosno pojedinog odnosa, utječe na cijeli splet kontakata čime dolazi do preispitivanja i repozicije postojećih odnosa. Iako geometrijska forma predstavlja čvrstu jezgru i polazište, ona biva poništena nitnom opnom koja definira i utječe na pravac našeg djelovanja i življenja.

Ljudskim odnosima, ali na osobnoj razini bavi se rad Paule Banić. Koristeći srebro i abonos, odnosno plemeniti metal i otporni, trajni, fosilni hrast, autorica uzima otisak pojedinog dijela tijela osobe i stvara njezin trajni fizički zapis. Na taj način odaje počast osobama koje su odigrale značajnu ulogu ne samo u njezinom životu, već u životu šire zajednice. Medalja Enes Quien otisak je dijela tijela živuće osobe izveden u srebru apliciranom u abonosu. Uzimanjem otiska fragmenta ljudskog lica autorica stvara povijesni zapis odabrane osobe kao neponovljive jedinke. Toplina drvene podloge u kontrastu je s metalnim dijelom koji zbog realističnog oblikovanja djeluje meko i podatno. Udubine i izbočine, te izboranost kože dočaravaju taktilnost rada gdje se i opipom može očitati karakter prikazane osobe. Cilj trajnog očuvanja odabranog lika autorica ostvaruje izradom unikatne, neponovljive i krajnje personalizirane medalje.

Sasvim drugačiju namjeru imala je autorica Barbara Mydlak u svom radu Pubic symphysis, male u kojem uzima otisak pubične simfize starijeg i mlađeg muškarca, te ih otiskuje u ručno izrađenom papiru. Odabirom dvaju anonimusa različite životne dobi i prezentacijom ranjivih dijelova njihovih tijela u vrlo delikatnom i potrošnom materijalu Mydlak stvara minuciozne i nenametljive forme sličnog, ali različitog izgleda ukazujući na promjene koje se odvijaju u ljudskom tijelu tijekom života. Anonimnost prikazanih jedinki i odabir interpretacije dijela tijela o kojem nitko pretjerano ne razmišlja govore o običnosti i prolaznosti čovjekovog života. Koliko značajnu ulogu ima pojedini odnos u radu Irene Šoštarec ili pojedina osoba koja je utjecala na naš život u radu Paule Banić, gledajući globalno, u radu Barbare Mydlak, pretvara nas u anonimne radilice koje doprinose funkcioniranju ovoga svijeta. Svi smo već izmjereni, pobrojani i navedeni kao dio puke statistike.

 

Vizualne uspomene

Dajana Radoš u radu Daljine na temelju usporedbe digitalne fotografije s ljudskom percepcijom, gdje na svakodnevnoj bazi čovjek zaprimi gomilu nepotrebnih vizualnih informacija, odlučuje selektirati primljene informacije i pohraniti ih u matricu sjećanja. Apstraktne bilješke kroz ritam, tragove i teksture izražavaju raspoloženje i atmosferu zabilježenih sjećanja, te naglašavaju kompleksnost i isprepletenost uspomena kroz primjernu raznolikih grafičkih tehnika. Minijaturna knjižica tako skriva apstraktni niz mentalnog kôda sjećanja.

Također u malom formatu knjige, Ana Sladetić oblikovala je knjigu života u kojoj je svaka godina naznačena rimskim brojem i predstavljena krajnje pojednostavljenim crtežom – simbolom događaja koji ju je obilježio. Listovi knjige pospremljeni su u kutijicu bogato ukrašenu crtežima stvarajući tako memorabiliju koja čuva ključne uspomene. Pitanje utjecaja međuljudskih odnosa analiziranih u radu Irene Šoštarec, na polju privatnih uspomena u knjizi Ane Sladetić prenosi se na uzročno-posljedičnu vezu događaja koji su obilježili naš život.

Siraj Saxena izlazi izvan okvira ukoričenih uspomena u radu You are my landscape u kojem apstraktnim izrazom bilježi svoj unutarnji krajolik. Indijska tkanina za šivanje postaje podloga vizualne poezije. Različiti oblici i veličine dijelova tkanine međusobno se preklapaju i dodiruju, čime tumače kompleksnost emocija i uspomena. Kombiniranjem različitih oblika tkanine i njihovim spajanjem u jedno, autor stvara vlastiti vizualni vokabular univerzalan i razumljiv svima. Saxena svoj rad lišava definiranih granica i omogućava mu da se kontinuirano širi i nadograđuje, polazeći od uvjerenja kako je cijeli svijet umjetnikovo selo, pa samim time predstavlja platformu za univerzalno shvaćanje umjetnosti.

 

Svjesno-nesvjesno

Područjem nesvjesnog stvaranja nečeg osobnog bavi se rad Unread messages autorice Marije Kondres. Predstavljeno djelo nije pomno osmišljeni rad koji je nastao ciljano za ovu izložbu, već je rezultat procesa koji se odvijao paralelno sa slikanjem slike. On je direktna posljedica sporednog procesa u kojem je poslužio kao podloga na kojoj je autorica gulila boju i brisala kistove. Taj nesvjesni proces prilikom fokusiranosti na nastanak slike iznjedrio je spontani rad koji je potom preoblikovan u šarene svitke nanizane na kvadratnoj podlozi i predstavljene na izložbi. Na tragu identičnog promišljanja o onome što uočavamo, a što neprimijećeno prolazi pokraj nas, bavi se i Viktorija Križanović koja u svom radu vizualizira područje nevidljivog – svijet koji nas okružuje i, iako oku biva nevidljiv, emitira energiju koja neminovno utječe na nas.

Pitanje određenosti i neodređenosti, vidljivog i nevidljivog, te mogućeg i nemogućeg obrađuju radovi Jelene Jovančov i Marije Tomaz. Trenutak polijetanja ptica iz šaša poslužio je Mariji Tomaz kao podloga za promišljanje o radnji prelaska s jednog mjesta na drugo, neodređeno. U grafici Rise autorica se bavi pitanjem može li pomniji pogled na ono što dobro poznajemo i često uzimamo zdravo za gotovo otkriti neki novi svijet. Svi mi živimo u nekim svojim mikrokozmosima, no pitanje percepcije otvara niz novih mogućnosti i interpretacija. Kao što sama umjetnica kaže “iz bližeg gledanja možemo vidjeti da ni ptice ni travke ne prikazuju ništa potpuno figurativno – možda trava izgleda više kao pauk ili izobličene ruke”.

Jednostavan prikaz refleksije, vrlo čest i u fotografskom svijetu, u radu Nemoguća veza III autorice Jelene Jovančov malo je ‘pomaknut’. Vodena površina ne odražava stvarno stanje stvari, već vlastitu izmještenu varijantu. Jednostavan prikaz osnovnih formi definiran komornom atmosferom prigušenih tonova tumači promišljanje o postojanju objektivnog pogleda na svijet. Svi smo mi jedinke definirane jedinstvenom kombinacijom gena, odgoja i iskustva, te sukladno tome interpretiramo i opažamo svijet oko sebe. Materična, opipljiva i konkretna zemlja, te nedostižno, nedodirljivo i krajnje apstraktno nebo supostoje, međusobno se zrcale, ali nikada nisu direktno u kontaktu. Nebo i zemlja predstavljaju nemoguću vezu između stvarnosti i odraza, uzrečica ‘oni su kao nebo i zemlja’ potvrđuje njihove suprotnosti. Nebo postaje sastavni dio zemlje – “naš svijet je odraz naših iluzivnih percepcija”.

 

Ekspresija nutrine

Radovi Gale Čaki i Ane Vinković ekspresije su njihovih unutarnjih života. Izražavanjem dramatičnih turbulencija Gala Čaki pronalazi sveto mjesto u svojim slikama, utočište u kojem ego može povratiti svoju dubinu i kreativnost. Tamnim koloritom prigušenih boja u figurativnom prikazu borbe autorica bilježi dinamiku zbivanja u imaginarnom svijetu, kreaciji žive memorije sazdane od proživljenih strahova i patnji. Esencija njezinog rada je u kretanju k sebi kao konačnome cilju. Sličan proces prolazi i Ana Vinković propitujući međuprostor i međudjelovanje svjesnog i nesvjesnog, racionalnog i iracionalnog, no za razliku od Gale, Ana koristi mnoštvo slojevitih fragmenata svijetlog kolorita koji simboliziraju oslobađanje od traumatičnih iskustava i njihovo osvješćivanje. Izgrebana površina naznačuje mračne temelje, polazišnu točku koju je potrebno iznijeti, definirati i na taj način uspostaviti odnos svjesnog i nesvjesnog.

 

Ludička interpretacija svijeta

Slučajno ili namjerno za kraj su ostavljena dva djela koja svojom atmosferom prizivaju bezbrižnost i zaigranost ključnim elementom dječjeg u svojoj kompoziciji. Ana Pol u slojevitom prikazu flore i faune prezentira svoje viđenje sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Razliveni i difuzni oblici nalik dinosaurusima u nestajanju sugeriraju prošlost, dominantno cvijeće svojom veličinom i oštrinom prezentira sadašnjost, dok je budućnost naznačena apstraktnim formama krajnje nenametljivo, obzirom na neizvjesnost i nemogućnost predviđanja što nas čeka. Mateja Vincelj kroz ilustraciju tumači vlastiti imaginarni svijet u kojem povezuje životinjski i predmetni svijet. Spajanjem naizgled nespojivih oblika nastaju novi organizmi, a oživljavanjem utilitarnih stvari one gube svoju prvotnu funkciju i dobivaju novo značenje. Promjenom dinamike i namjene stvari, dosadan i funkcionalan predmet biva percipiran kao živo biće s vlastitom osobnošću, čime se razigrava mašta promatrača obogaćenog novim mogućnostima viđenja svakodnevnih predmeta. Rad Gladan pruža odmak od često učmale svakodnevice u kojoj većina ljudi igra ulogu odgovornog pojedinca i budi unutarnje dijete koje je duboko zatomljeno u svakom čovjeku, te ga obogaćuje novim ludičkim iskustvom.