Nemam običaj personalizirati prostor za vlastite monologe, ali Luna to zaslužuje. Ovaj tjedan nisam bila u stanju napisati nikakav tekst, jer kako sam već jednom prilikom napomenula ne ”odrađujem” svoje zadatke i teme. Niti jedan umjetnik i niti jedna izložba nisu to zaslužili.
Zbog gubitka psećeg člana obitelji ovaj tjedan posvećujem njoj. Svatko tko je imao psa, zna što znači izgubiti psa. Luna je bila član naše obitelji punih 12 godina i zaslužuje ovo oproštajno pismo.
Ljudi se često dijele na ‘cat people’ i ‘dog people’. Svi koji me znaju, znaju da sam čisti ‘dog person’, čak ponekad više volim pse nego ljude. Ne zato što volim da me netko pokorno sluša i gleda u mene kao u boga, nego toliku koncentraciju čiste i neprikosnovene ljubavi možete dobiti samo od psa. Ili barem ja. Luna je bila takav pas. To je bilo klupko čiste ljubavi, dobrote i veselja. Ona nije birala, voljela je svakog. I nitko joj nije mogao odoljeti. Upoznale smo se početkom 2006. godine. Bila je najljepši golden retriever kojeg sam u životu vidjela. Nakon par godina druženja dopala me obaveza šetanja Lune tijekom dana što sam objeručke prihvatila. Nije bilo osobe koja bi prošla pokraj nas a da ne bi komentirala ”kako je lijepa, koliko je stara?”. Naime, Luna je oduvijek bila i ostala ”blentav” pas. Ta je skakutala, lajala i strašila se stvari kao štene od nekoliko mjeseci, tako da nije ni čudo da bi se svatko prevario misleći da i u poodmaklim godinama ima maksimalno godinu dana. Moju mamu je odmah oborila s nogu i njoj se jako veselila. To tepanje i razmjena ljubavi i sreće nadmašili su svaku meksičku sapunicu koju sam u životu gledala (a gledala sam ih za vrijeme srednje škole od Emperatriz, preko Divlje ruže do Marisol). S time da je vlasnik njezinog srca bio alfa mužjak u obitelji koji je ujedno i neporecivi autoritet svim psima koje smo do sada imali i u njega je gledala kao u boga. To je bio primjer bezuvjetne ljubavi.
Od 2012. godine družile smo se svakodnevno. Kako radim od doma, pišući u svojoj maloj uredskoj oazi, Luna mi je često bila jedino društvo i imale smo dobar bioritam – par kartica teksta, maz-maz, odmor u vrtu ili šetnja po kvartu, pa natrag na radnu temperaturu, ili u njezinom slučaju kunjanje i spavanje.
Nisam sklona patetici, nisam sklona licemjerju, kad nemam dobro mišljenje o nekome radije šutim nego da lažno hvalim jer bi mi moglo biti u interesu, pa iako će ovo možda zvučati patetično, istinito je: Luna je doista bila pas iz snova. Dobra, draga, umiljata, smiješna, prpošna, vesela, zaigrana. Lajala je kako bi vas dostojno pozdravila kad bi joj došli u posjet i kako vam slučajno ne bi palo na pamet ignorirati ju ili uskratiti joj dnevnu dozu maženja. Luna nije previše fermala druge pse. Nije ih ni šnjofkala, nije se ni igrala s njima, njoj su bili važni ljudi. Gristi nije htjela ni kosti, a kamoli da bi ulazila u konflikt s drugim psima ili ne daj bože ljudima. Voljela je komunicirati s ljudima i boraviti u njihovom društvu. Obožavala je kupati se u moru, dapače, jedno ljeto smo namjerno testirali do kada će skakati za lopticom u more i hoće li stati kada više ne može, naravno da nije stala. Morali smo mi stati prije nego kolabira. Svatko tko ima retrievera, vjerojatno zna o čemu pričam. Obožavala je boraviti u šumi. Kao jedan vrlo strašljiv pas koji se bojao ceste, automobila, bilo kakvog nepoznatog zvuka, najviše je voljela ići na Sljeme, jer je tamo bila svoj na svome. Dok bi se mi popeli do vrha ona bi prošla put barem dvostruko više idući gore-dole i poskakujući od veselja, lajući i pozivajući nas da se požurimo…
Uvijek je bila vesela, ona je čak i sjedala i lijegala mašući repom. I ovih zadnjih dana kada joj nije bilo lako, ona bi ustala i zamahala repom kad bi vidjela nekog od poznatih lica. Bila je Luna do samog kraja.
Hvala ti na 12 godina ispunjenih toplinom, srećom, dobrotom i ljubavlju.
“Oči psa imaju sposobnost govorenja veličanstvenim jezikom.”
