ZAŠTO BIJENALE SLIKARSTVA U ORGANIZACIJI HRVATSKOG DRUŠTVA LIKOVNIH UMJETNIKA U ZAGREBU (HDLU)
NIJE IZLOŽBA NACIONALNOG KARAKTERA VEĆ PRIKAZ
TEK MANJEG DIJELA ZAGREBAČKE SCENE BLISKO POVEZANE S HDLU I ALU?
Kritički osvrt na 7. bijenale slikarstva i način selekcije sudionika
O ovogodišnjem bijenalu slikarstva nisam planirala pisati, jer sam 2019. godine napisala opširan tekst o 5. bijenalu slikarstva, a ove godine sam se dotakla krajnje neprimjerenih kotizacija za aktualno bijenale. No, nekoliko ključnih poteza je presudilo da se ipak osvrnem i na ovogodišnji bijenale. Prvi potez su krajnje licemjerni i drski zahtjevi u očitovanju HDLU-a o optužbama o cenzuri Slavena Tolja na 57. zagrebačkom salonu u kojem HDLU navodi kako je „odgovornost prema pisanoj i izgovorenoj riječi važna zbog održavanja kvalitetnih i solidarnih odnosa u struci“. Druga problematična stavka očitovanja HDLU-a jest onaj dio u kojem HDLU traži javnu ispriku prozvanih aktera „zbog iznošenja neistinitih informacija te nanošenja štete profesionalnom ugledu strukovne udruge“. Zašto su ovakvi zahtjevi krajnje drski i licemjerni? Zato što ako bi se itko ikome trebao ispričati to bi trebalo učiniti čelništvo HDLU-a prema svojim članovima, jer organizacija i realizacija 1. do 7. bijenala slikarstva podrazumijeva upravo ono za što HDLU traži ispriku – iznošenje neistinitih informacija i nanošenje štete profesionalnom ugledu strukovne udruge. Kako? Detaljno ću objasniti putem javno dostupnih podataka kao i službenih materijala koji su izašli u sklopu aktualnog 7. bijenala slikarstva.
