Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Tomislav Ćurković

Već niz godina zagrebački arhitektonski studio “Dva arhitekta” osvaja brojna domaća i inozemna priznanja i nagrade. Jezgru čine poznati arhitekti Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić, koji su početkom 1992. godine osnovali biro u kojem rade i danas u proširenom okruženju s timom kolega. Promatrajući niz realiziranih projekata, uključujući i nagrađene, razvidno je kako održiva gradnja u harmoniji s okolišem čini temeljnu odrednicu u radu poznatog dvojca, a prisutna je i česta upotreba materijala i tehnika karakterističnih za podneblje u kojem je realiziran projekt. U razgovoru s Tomislavom Ćurkovićem saznajemo detalje o osvojenim nagradama, realiziranim projektima, ali i općenitoj situaciji i trendovima u arhitekturi.

 

Ove godine arhitektonski studio “Dva arhitekta” osvojio je dvije nagrade American Architecture Prize i to za projekt Vinarije u Slavoniji u kategoriji zgrada za poljoprivredu, te za projekt Obiteljskog imanja u Bijači u kategoriji najboljih ostvarenja stambene arhitekture. Ujedno ste ove godine osvojili i nagradu Drago Galić za Kuću za odmor na Murteru. Možemo li reći da je 2017. vaša godina?

Uspjesi naših projekata ove godine čine nas jednako ponosnima i poniznima. Veseli nas kad struka, kako domaća tako i strana, prepozna kvalitetu naših radova osobito u kategoriji stambene arhitekture koja je zasigurno jedna od najzastupljenijih i najzahtjevnijih. Trudimo se stvarati dobru arhitekturu iz godine u godinu, a valorizacija najčešće ovisi o subjektivnoj procjeni, stoga nagradama usprkos, ne znam bih li nužno nazvao 2017. našom godinom.

 

American Architecture Prize nije prvo priznanje za projekt Obiteljskog imanja u Bijači. Naime, 2012. godine dobili ste čak dvije nagrade na 21. međunarodnoj Graditeljskoj nagradi CEMEX u Meksiku – 1. nagradu u kategoriji Stambene građevine i 3. nagradu u posebnoj kategoriji Održive gradnje. Je li održivost danas prioritet u suvremenoj arhitekturi?

Ono što danas najčešće povezuje sve uspješne arhitektonske projekte i autorske izričaje jest odgovornost prema okolišu kroz korištenje obnovljivih izvora energije, te primjena suvremenih tehničkih sustava za smanjenje potrošnje energije. Važnost zelene, energetski učinkovite, održive i rezistentne arhitekture, kao i njezin utjecaj na kulturu građenja sve je jači u kolektivnoj memoriji. Kroz svaki projekt trudimo se zastupati te principe, a preferencije pojedinog investitora, projektnog programa i budžeta igraju presudnu ulogu.

 

Koliko slobode imate kod angažmana na projektima? Je li moguće uvijek se držati prvobitnih ideja te koliko ste spremni daleko ići u kompromisima vlastitih ideja?

Arhitektura je po svojoj prirodi kompromisna jer nije egzaktna kao npr. matematika. Svaki projekt sa sobom nosi različite kontekste, pa samo pomnim iščitavanjem i analizom svih datosti možete doći do prave koncepcije, a što u suštini predstavlja inicijalnu ideju. U fazi realizacije, razvoja i razrade projekta potrebna je određena doza fleksibilnosti, dozvoljene su intervencije, ali na način da ne utječu na izvornu ideju.

Dakle, kompromisi su neizbježni u određenim fazama, ali ih treba držati pod kontrolom i ne ovise o arhitektonskoj tipologiji već o investitoru i kontekstu.

 

Jeste li ikada odustali od angažmana jer ste smatrali da ne biste mogli kvalitetno iznijeti projekt zbog suviše ograničenja?

Događale su se i takve situacije, a najvećim dijelom su iz 90-tih godina koje naš kolega Toni Bešlić naziva: “neregularnim i nadrealnim, a čije elementarne uzuse karakterizira grubost, egoizam, bahatost i nepoštivanje struke”. U takvim trenucima treba se postaviti beskompromisno, jer odgovornost uvijek leži na arhitektima. Stoga ako započinješ svoj profesionalni rad u teškim okolnostima, onda je najvažnije ostati dosljedan i ne pristati na nemoralne ponude.

 

Koji vam je angažman bio najveći izazov u karijeri?

U periodu 2009.-2015. godine obnašao sam funkciju predsjednika Hrvatske Komore Arhitekata i to mi je zasad bio najveći izazov u karijeri. U tom periodu sjedio sam na dvije stolice i bilo je iznimno zahtjevno uskladiti dnevne obveze prema vlastitom uredu i Komori. U takvim okolnostima logično je da društveni rad pobijedi, pa sam više vremena provodio u Komori što mi se kasnije višestruko vratilo kroz nova saznanja, te cjelovitiji, realniji i objektivniji pogled na moju profesiju.

 

Od 1992. godine vodite arhitektonski studio “Dva arhitekta” sa Zoranom Zidarićem s kojim ste ostvarili niz uspješnih projekata za koje ste dobili nebrojene stručne nagrade i priznanja. Kako izgleda vaša suradnja na jednom projektu i koliko je timski rad bitan za kvalitetnu realizaciju projekta?

Za svaki projekt bitna nam je dobra priprema u samom početku, te akumulacija bitnih podataka što je najčešće zadatak za najiskusnije kolege u uredu. Nakon toga Zoran i ja zajedno s kolegom koji je radio na pripremi formuliramo prve koncepte kroz dugotrajne diskusije, a ostatak tima se uključuje kasnije i daje svoj doprinos ovisno o vrsti i veličini projekta. Na taj način osiguravamo višestruko iščitavanje svih ulaznih parametara i njihovih interpretacija. U našem uredu imamo dobru kombinaciju starijih i mladih kolega što čini kreativni dijalog puno produktivnijim i relevantnijim.

 

Projektirali ste mnoge interijere, obiteljske kuće, vile, stambene zgrade i poslovne objekte, te održali stručna predavanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Koji segment svog posla najviše volite, a koji smatrate najtežim?

Dva su segmenta ove discipline koja izuzetno volim. Onaj entuzijazam na početku svakog projekta kada je sve moguće i slobodni smo nabacivati razne ideje ne znajući u kojem smjeru će nas koja od njih odvesti. To je dio kojemu se nekako uvijek najviše veselim. Isto tako, volim i onaj predavački dio, kada imam priliku prenijeti znanja akumulirana kroz niz projekata studentima i kolegama. Najteži, ali i najuzbudljiviji dio je realizacija projekta odnosno period građenja.

 

Imate li uzore u velikim svjetskim arhitektima (u povijesti arhitekture ili među suvremenicima)?

O uzorima je teško govoriti u mojim godinama, ali nabrojao bih neke arhitekte koji su tijekom ovih godina utjecali na moj rad: John Pawson i David Chipperfield bliski su mi po senzibilitetu i suptilnosti izričaja, dok su mi Siza i Soto de Moura konstantan primjer stvaranja vrhunske arhitekture bez skupocjenih materijala i tehnologija; sviđa mi se način na koji njemački ured Hild & K pristupa arhitektonskoj baštini, a Švicarca Petera Zumthora smatram pojavom van svake kategorije. Japanska arhitektura mi je nedosanjani san, a vječna inspiracija…

 

Koji su temelji vaše arhitekture i kako biste opisali vaš arhitektonski rukopis? Koje su njegove ključne odrednice?

Postoji jedna anegdota stara petnaestak godina u kojoj me osoba A opisuje osobi B riječima: ”To je onaj arhitekt koji radi jednostavnu arhitekturu.” Jednostavnost je ključna riječ za razumijevanje našeg izričaja. I želio bih da tako i ostane…

 

Koliko vodite računa o praktičnosti i funkcionalnosti, a koliko o suvremenom dizajnu kod projektiranja. Jesu li oba aspekta podjednako važna ili jedan ipak dominira?

Nama su oba aspekta jednako važna i smatram da nisu, niti bi trebali biti, obostrano isključivi. Štoviše, projekt je najuspješniji kad temeljito odgovara na oba zahtjeva, ali ako bih baš morao birati između dobro dizajnirane, ali nefunkcionalne kuće i kvalitetno funkcionalno riješene kuće s ispodprosječnim oblikovanjem, izabrao bih ovo drugo.

 

Koliko je bilo teško izboriti se pod svoje mjesto pod suncem i pomažu li priznanja i nagrade u pozicioniranju na međunarodnoj arhitektonskoj sceni?

Arhitektura spada u red onih disciplina gdje se ugled stječe referencama, a iza njih najčešće stoji dugogodišnji rad. Reference mogu biti realizacije, pojedini konceptualni projekti, domaće ili međunarodne nagrade i sl. Priznanja i nagrade na međunarodnoj sceni ne garantiraju vam povlašteni status, ali vam omogućuju da lakše dobijete priliku natjecati se u tom okruženju. Na kraju ipak sve ovisi o vašoj inicijativi.

 

Na koji ste projekt najponosniji?

Nezahvalno je pojedinačno govoriti o realizacijama, a ima ih mnogo, jer mišljenje se mijenja tijekom vremena, odnosno, podložno je trenutačnoj zainteresiranosti za određenu temu. Najponosniji sam kada o našim djelima pozitivno govore korisnici, odnosno kada kuća nakon niza godina korištenja uspijeva odgovarati zahtjevima vremena.

 

U Zagrebu stanovnici često svjedoče divljoj gradnji, tj. stambenim objektima koji niču preko noći i narušavaju vizuru grada i kvalitetu življenja. Grade se objekti unutar već definiranih naselja poput aktualnog primjera poslovno-stambenih objekata u Sigetu i Sopotu protiv čega se bune stanovnici pokušavajući spriječiti devastacije naselja koje su vođene primarno privatnim interesima kojima gradske vlasti pogoduju. Kako komentirate takav način djelovanja u Zagrebu, dok nam stari primjeri industrijske arhitekture propadaju?

Ono što je karakteristično za noviju povijest grada i zemlje u kojoj profesionalno djelujem je dominacija privatnog interesa nad općim i društvenim, što rezultira deficitom, a ponekad i redukcijom javnog prostora. Spomenute zgrade u Sigetu i Sopotu doprinose toj slici premda iza njih stoje legalne procedure. Stari primjeri industrijske namjene, čak i Zagrebački Velesajam, žude za planskom prenamjenom o čemu u novije vrijeme svjedoče brojne studije i natječaji. Mislim da je nužno taj proces što prije pokrenuti jer za to postoje mnogi razlozi od kojih je, pored sigurnosnih, najvažniji onaj ekonomski.

 

Na čemu trenutno radite i koje su vam planovi za blisku budućnost? Osjećate li odgovornost da svake godine postignete još više obzirom na hvalevrijedne rezultate ili su nagrade dodatni poticaj za daljnje djelovanje?

Kao voditelj tima prvenstveno osjećam odgovornost prema kolegama u uredu u smislu stvaranja uvjeta za pozitivno ozračje, kako bi se neopterećeno mogli baviti onim što najbolje znaju. Ako su posljedice toga priznanja i nagrade struke, to nam je samo potvrda da smo na dobrom putu.  Budući da smo nedavno pojačali ured s nekoliko novih mladih kolega, spremni smo za ulazak u novu fazu našeg rada, a tu prvenstveno mislim na proširenje naše djelatnosti na nova i veća mjerila, odnosno još zahtjevnije arhitektonske izazove.

 

(intervju objavljen u Vijencu br. 617)