28.07.-28.08.2020., Galerija sv. Krševana, Šibenik
Svemir kao ukupnost svih čestica i energija sadržanih u prostoru i vremenu područje je najveće i dosada nedovoljno istražene enigme postojanja. Prostor, vrijeme, materija, energija, zvijezde, planeti, galaktike, nevidljiva tamna tvar i neobjašnjiva tamna energija koja ispunjava sav prostor… sve je to dio nas tj. mi smo jedno s Univerzumom. No, život u XXI. stoljeću, baziran na proizvodnji, potrošnji i vrednovanju isključivo materijalnog, udaljio je čovjeka od prirodnih elemenata i njihovog značenja. Tonka Jelača Marijančević nas svojom ambijentalnom izložbom vraća u kontakt s pradavnim korijenima i svrhom koju utjelovljuje sâm život.
Oblikovanjem niza elemenata od prirodnih materijala umjetnica nas vraća na prapočetke tj. u svijet svih onih jedinki koje čine osnovu života kakvog danas poznajemo, a kojeg često ne zamjećujemo jer smo suviše fokusirani na sebe. Niz najsitnijih i krajnje raznolikih čestica, elemenata i jedinki čini začetak razvoja života i njegove uloge u svijetu. Ciklus radova sazdan od jednostavnih, ali i izuzetno različitih formi oblikovanih u suptilnoj i naglašeno fragilnoj tehnici papier mâchéa počiva na oblikovanju gnjezdišta odnosno mjesta rađanja i očuvanja života. Prirodni oblici u vidu vitičastih, oblih, zavojitih, školjkastih i gljivastih formi stvaraju jedan novi, a opet toliko poznati i bliski nam svijet. Svijet je to lakih i lebdećih lampiona s ticalima koja se razvijaju poput korijena rastući i šireći se iz svoje inicijalne forme, te školjkastih oblika smještenih na tlu iz kojih niče život, nakon čega kukuljice postaju prirodno sklonište nekom drugom životu. Kombinacija kaširanog papira ili drveta s tankim nitima žice podloga je za oblikovanje vlastitih svjetova jedinstvenih formi koje nikada ranije nismo vidjeli, a opet su nam svima dobro poznati kroz kolektivnu svijest i memoriju.
Niski, jajoliki i kukuljasti oblici izmjenjuju se s visokim okruglastim formama koje asociraju na gljive i suncokrete hvatajući svojim ticalima svjetlost i energiju iz prostora u kojem se nalaze. Minimalni uplivi boje primarno zemljanih prirodnih tonova izmjenjuju se s drvenim elementima koji su u pravilu ostavljeni neobojani pri čemu linije godova stabla razvijaju vlastitu poetiku. Najsitniji i najraznolikiji elementi često su smješteni na podlogu od pijeska ili kudjelje što pridonosi dojmu prirodnog staništa i upotpunjuje ambijent čudesnog svijeta počela života – počela kada je sve bilo koncentrirano u energiji, česticama i naznakama novog koje je nastalo na prethodnome i s kojim smo svi mi povezani. Potekli smo od istog, raspršili se i danas postojimo kao jedinke iako se međusobno osjećamo i prepoznajemo te imamo sposobnost intuitivnog povezivanja ukoliko osvijestimo svoj bitak. Od monolitnih, udubljeno-ispupčenih i prošupljenih masa pa sve do plošno i linijski istanjenih formi Tonka Jelača Marijančević oblikuje gljivocvjetove, duhoplove i lebdeće sjemenke otvarajući nove dimenzije nevidljive oku, ali bliske duši. Fokus je na neprimjetnoj postojanosti života odnosno čaroliji stvaranja. Cikličnost života podrazumijeva rađanje, razvoj, smrt i ponovno rađanje pri čemu kreativnost novih oblika utjelovljuje duhovnost samog čina obnove, dok periodičnost omogućuje stalan život i pulsiranje.
Dominantna svjetleća skulptura “DNK Univerzum” smještena je u apsidu izložbenog prostora čime simbolički označava svu mudrost i cjelokupno znanje svemira koje posjedujemo ili tek trebamo spoznati. Tonka Jelača Marijančević skulpturu je osovila na tri osi koje se kreću u spiralnoj formi poput ljudskog DNK. Dodavanje treće osi autorica objašnjava dubokim značenjem broja tri koji simbolizira um, tijelo i dušu; Sveto Trojstvo (Otac, Sin i Duh Sveti); svijest, podsvijest i nadsvijest, ali i rođenje, život i smrt. Broj tri je također sveti broj stvaranja i punine, on je simbol ljudske duše, te predstavlja savršen sklad kroz izraz duhovnog i intelektualnog reda. Znanje je utkano u nas i ukoliko ga osvijestimo spajamo se s Univerzumom te rad, djelovanje i stvaranje dolazi prirodno i lako, kao da je oduvijek bilo upravo tako. Nakon što čovjek uloži trud, rezultat je svjesnost i prirodan tok stvaranja. Unutarnje svjetlo skulpture označava sjedinjenje koje ujedno potvrđuje duhovnu jedinstvenost.
Rad Tonke Jelače Marijančević je na tragu misli velikog Nikole Tesle koji je rekao kako je njegov mozak samo prijemnik, dok u svemiru postoji jezgra iz koje crpimo znanje, snagu i inspiraciju, te je istaknuo kako nije proniknuo u tajne ove jezgre, ali zna da ona postoji. Isto tako i sami naslućujemo i osjećamo prisutnost srži koja nas sve objedinjuje. Iz neznanja i fokusiranja na materijalne, potrošne i prolazne stvari došlo je do odvojenosti od jezgre čime se pojedinac distancirao od jedinstva iz kojeg smo svi potekli. Unutarnja iskra, ideja, znanje ili inspiracija odnosno unutarnje buđenje omogućuje pojedincu spoznaju da smo svi jedno. Čin uspostave energije i povezivanja s Univerzumom Tonka Jelača Marijančević dočarala je lebdećim fluidom lampiona odnosno sjemenki koje ispunjavaju zrakoprazni prostor galerije. Minijaturne raznolike forme koje lebde u prostoru predstavljaju čestice znanja odnosno nevidljive spone koje nas povezuju i ujedinjuju u kolektivnom znanju i memoriji. One su naše crpilište ideja i izvor energije, znanja i spoznaje s kojom se spajamo ukoliko osvijestimo vlastito postojanje. Strujanje energije, ideja, formi i znanja ostvareno suptilnim oblicima i nevidljivim nitima obogaćeno je zvukovnim efektom koji prati ambijentalni postav izložbe. Tonka Jelača Marijančević je u suradnji s umjetnikom Jakšom Matošićem oblikovala svojevrsnu uspavanku spajanjem glasova, instrumenata i raznovrsnih zvukova iz prirode koji odražavaju život u njegovom stvaranju. Tiho i suptilno nazire se u intervalima između šumova i zvukova života i prirodnih elemenata dok glas umjetnice na izvoran, spontan i krajnje nenametljiv način spjeva odu životu.
Tema stvaranja interpretirana je i kroz svjetlo koje svi nosimo u sebi. Svjetlost, zvuk i nevidljiva energija objedinjuju skulpture koje čine autoričin osobni, ali i naš univerzalni svemir. Jedinstvenom i krajnje suptilnom estetikom Tonka Jelača Marijančević izražava intimnu strukturu vlastitog unutarnjeg neba. Naime, svemir nije samo ono što nas okružuje, već i sve ono što se skriva u dubinama našeg duha. Taj duh utjelovljen je u bijeloj boji koja upotpunjuje fluidnost i bezvremenost radova oblikovanih iskonskom esencijom života. U kontekstu izložbe, karakter bijele boje najbolje je opisao Vasilij Kandinski: “Bijela je boja, koju često smatramo ne-bojom… poput simbola jednog svijeta gdje su sve boje, kao svojstva materijalnih supstanci, iščezle… Bijelo djeluje na našu dušu poput apsolutne tišine… Ta tišina nije smrt, ona je prepuna živih mogućnosti… To je jedno ništa puno mladenačke radosti ili, bolje rečeno, jedno ništa prije svakog rođenja, prije svakog početka”.[1] Bogatstvo života kojeg vidimo i onog kojeg ne vidimo, ali osjećamo, dočarano je unutar Galerije Sv. Krševana tj. nekadašnje crkve koja Univerzum objedinjuje svojim oblikom i daje mu posvećenost. Ulaskom u izložbeni prostor posjetitelj istovremeno osjeća čaroliju života, neba i stvaranja te se intuitivno spaja i postaje jedno s Univerzumom.
Fotografije s otvorenja izložbe:
[1] J.Chevalier, A.Gheerbrant – Rječnik simbola, Zagreb, 1987., str. 40
Autor fotografija: Ivan Buvinić