Umjetničko blago Ureda predsjednika – 1. dio

Kada govorimo o kompleksu Ureda predsjednika najčešće je to u kontekstu političkih događanja, posjeta državnika i državničkih izaslanstava, te raznih formalnih prijema. Rijetko kada pomislimo na samu arhitekturu kompleksa, a još manje na umjetnine koje se u njemu nalaze. Upravo zato ovaj tekst posvećujem umjetnosti prostora u kojem za vrijeme trajanja mandata boravi i radi predsjednik izabran voljom građana.

Ured predsjednika, smješten u dubokom zelenilu Pantovčaka, službena je rezidencija predsjednika Republike Hrvatske od 1992. godine. Prva predsjednička rezidencija bila je smještena na Gornjem gradu u Visokoj ulici. Ured predsjednika preseljen je 23. prosinca 1990. godine u Banske dvore na Markovom trgu, a nakon raketiranja Banskih dvora 7. listopada 1991. godine rezidencija je preseljena na današnju lokaciju na Pantovčaku.

 Arhitektura

Glavna zgrada Ureda predsjednika, poznata kao Vila Zagorje, realizirani je projekt arhitekta Vjenceslava Richtera u suradnji s Kazimirom Ostrogovićem. Izgrađena je u periodu od 1962. do 1964. godine, te je prema riječima Vjenceslava Richtera zapravo “relikt Iblerove koncepcije”.

Vila Zagorje primjer je sinteze urbanizma, arhitekture i likovne umjetnosti. Član EXAT-a 51 Vjenceslav Richter oblikovao je arhitektonski prostor pod utjecajem geometrijske apstrakcije, te graditeljskog i konstruktivnog djelovanja u organiziranju formi. Geometrijska apstrakcija Novih tendencija prisutna je u oblikovanju prizemnog prostora u čijem se predvorju nalazi rad jednog od pokretača EXAT-a 51, te aktivnog sudionika Novih tendencija Ivana Picelja. Trodimenzionalni geometrijski strop u glavnoj dvorani, stropovi ostalih dvorana u prizemlju, popločenje vrta na južnoj strani objekta i glavna ulazna staklena vrata, kao i strop nadstrešnice pred ulazom odraz su interesa za konstruktivizam i vizualna istraživanja Novih tendencija.

U prizemlju su smješteni Južni salon, Sjeverni salon, Svečana dvorana, Biblioteka i Pučka dvorana. Prizemljem dominira predvorje iz kojeg se zakrivljenim stubama penje na prvi kat gdje se nalazi kabinet Predsjednika Republike. Tijekom 2013. godine proveden je detaljan redizajn prostora pod vodstvom Igora Zidića i Zvonka Makovića, prilikom kojeg su nova umjetnička djela oplemenila i osuvremenila Ured predsjednika.

Predvorje
Radovi Ivana Picelja, Miroslava Šuteja, Julija Knifera i Dušana Džamonje definiraju prostor otvorenog predvorja. Prilikom uređenja vodilo se računa da odabrani radovi odgovaraju duhu i stilu izgradnje kompleksa. Tako je primjerice umjesto “Seljačke bune” Krste Hegedušića u predvorje iza kožne sjedeće garniture postavljena Džamonjina golema željezna tapiserija.

Djelo “Kompozicija W” Ivana Picelja nastalo je 1956. godine kada je djelovanje grupe EXAT 51 bilo na izmaku, ali upravo tada Picelj realizira svoja najreprezentativnija djela egzatovske faze. Izloženi rad primjer je neovisnog duha autora koji je pronašao vlastiti put umjetničkog djelovanja pomičući granice između čiste i primijenjene umjetnosti. Ivan Picelj razvio je specifičan izraz geometrijske apstrakcije kroz koju je nastojao spojiti umjetnost i industriju pod utjecajem tada aktualnog konstruktivizma i Bauhausa. Često bi uzeo neki geometrijski lik pravilnog rastera plohe, multiplicirao ga i razveo s nekim pomakom u boji ili obliku, čime se postepeno razvio u jednog od pionira grafičkog dizajna.

“Meandar” Julija Knifera iz 1978. samo je jedan u nizu meandara koje trenutno možemo pogledati na retrospektivnoj izložbi “Julije Knifer – Bez kompromisa” u Muzeju suvremene umjetnosti. Riječ je o umjetniku koji nije činio razliku između života i umjetnosti. Poimao je umjetnost kao izraz moralnog i etičkog principa. Ponavljajući jedan te isti motiv od 1960. godine pa do svoje smrti 2004. godine Knifer je svojom upornošću i pribranošću doveo znak meandra do apsurda i tako postigao najveći oblik slobode.

U prostoru predvorja posebice je dojmljiva “Čelična tapiserija” Dušana Džamonje iz 1975. godine. Reljefna kompozicija sastavljena od lanaca spojenih varenjem primjer je Džamonjinih slobodnih prostornih konstrukcija geometrijske čistoće. Upravo sloboda u kompozicijama dovela je do novog načina upotrebe krutih materijala čime metal poprima organsku mekoću i fluidnost. Čipka horizontalnih linija željezne tapiserije postavljena na pet šipki razigrana je površinom udubljenih i ispupčenih, većih i manjih valova čime se naglašava asimetrična kompozicija.

Najrazigranije djelo u predvorju je zasigurno “KT – 77 – 77” Miroslava Šuteja iz 1966. godine. Kompozicija sastavljena od geometrijskih oblika koji svojom bogatom, šarolikom i razvijenom površinom animiraju ljudsko oko samo je jedno od vizualno pamtljivih, ludičkih ostvarenja Miroslava Šuteja. Ovaj slikar, grafičar, dizajner i autentični inovator koji je stalno ispitivao nove likovne mogućnosti bio je sušta suprotnost svojih radova. Neuhvatljiv, šutljiv i povučen vrlo je rijetko govorio o svom radu, no jednom prilikom zabilježene su njegove misli: “Cilj likovnog djela je da djeluje na promatrača; da ga se dojmi, da mu bude izazov, poruka, da ga uvjeri i da ga potakne na razotkrivanje, domišljanje; ne da ga razumije, već da s njim komunicira”.

 Južni salon

Južni salon, nekada radni kabinet Josipa Broza Tita, preuređen je 1995. godine i danas služi za primanja manjih izaslanstava. Intiman prostor opremljen antiknim namještajem i vrijednim umjetničkim djelima tijekom državničkih posjeta služi za susrete prvih dama.

Osim raskošne sjedeće garniture u boji bjelokosti obrubljene zlatnim okvirima, posebice se ističe piramidalni klavir s početka XIX. stoljeća, rad zagrebačkog majstora A. Valentinčića. Salon krase i dva portreta bivših hrvatskih predsjednika.

Rudolf Labaš autor je portreta Franje Tuđmana koji se nalazi na mjestu gdje je prije stajala Medovićeva “Grkinja kod toalete” iz 1901. godine, dok je s druge strane ulaza u Južni salon smješten portret Stjepana Mesića, rad Dimitrija Popovića. Rudolf Labaš nameće se kao logičan izbor za portret, obzirom da je cijeli svoj opus posvetio ljudskoj figuri, no kao član grupe Biafra vrlo je kritički promišljao uvriježena kulturna i društvena pravila, te je propitivao položaj čovjeka u društvu kroz figure okružene dramom, patnjom i strahotama. Zanimljivo je vidjeti kako umjetnik takvog promišljanja po narudžbi radi portret državnika.

 Sjeverni salon

Sjeverni salon, nekada zvan Plavi salon, danas služi za održavanje sastanaka. Formalna dvorana kojom dominira ogromni ovalni stol obogaćena je, između ostalog, radom Maksimilijana Vanke “Da bi nam polje rodilo bolje”. Poznat po velikim kompozicijama nadahnutim motivima iz seoskog života, Vanka prikazuje narodne običaje uz bogati kolorit narodnih nošnji za koje je inspiraciju najčešće pronalazio u Hrvatskom zagorju. Sličnom tematikom bavi se i slika Slavka Tomerlina “Krave na paši s djecom” iz 1943. godine.

Lirski senzibilitet slikara, grafičara, scenografa i pedagoga Tomislava Krizmana očituje se u radu “Dalmatinski pejzaž” koji, uključujući rad “S Veternice” smješten u Biblioteci, odražava umjetnikovu ljubav prema putovanjima.

Posebno mjesto ispod zidnog sata, tako da tijekom sastanka nikom ne može promaći, zauzima slika Branka Šenoe “Stari Zagreb”. Sin poznatog hrvatskog romanopisca Augusta Šenoe bio je svestrana ličnost. Slikar, grafičar, povjesničar umjetnosti, konzervator, likovni pedagog i kazališni intendant Branko Šenoa je sintezu svoje široke naobrazbe i područja interesa primjenjivao u svakom zasebnom području. Njegov osnovni motiv bili su krajolici i vedute, posebice doživljaj Zagreba i stare katedrale čiju unutrašnjost imamo priliku vidjeti u Pučkoj dvorani. Branko Šenoa razvijao se pod okriljem “zagrebačke šarene škole”, te je mir pronašao razvijajući empatijski odnos prema krajoliku. “Unutrašnjost stare zagrebačke katedrale” iz 1934. godine, smještena u Pučku dvoranu, primjer je spoja slikarskog, povjesničarsko-umjetničkog i konzervatorskog segmenta Šenoine ličnosti. Poetična izražajnost slikara, preciznost bilježenja proporcija i formi konzervatora, te precizno oko educiranog promatrača rezultirali su cijelim nizom slika s prikazom katedrale, ključnog motiva Šenoinog opusa.

Uz prozor, obasjana dnevnim svjetlom, nalazi se skulptura “Skica za Jobova sina” jednog od naših najvećih kipara XX. stoljeća Ivana Meštrovića. Odljev u bronci iz 1970. godine prikaz je teme o Jobu koja zauzima posebno mjesto u Meštrovićevom opusu. Zgrčena muška figura formirana u krajnje neprirodan položaj s pogledom usmjerenim prema gore ekspresija je tjeskobe, ograničenja i nemogućnosti slobode. Skica za Jobova sina iz 1935. godine može se vidjeti u stalnom postavu Atelijera Meštrović u Zagrebu.

 Svečana dvorana

Prostrana dvorana položenog pravokutnika omeđena je velikim platnima Krste Hegedušića na zapadnoj i Miljenka Stančića na istočnoj strani, dok je južna strana otvorena staklenom stijenom prema platou i zelenilu u pozadini. Velika platna nastala su ciljano za ovu dvoranu u vrijeme izgradnje glavne zgrade Ureda predsjednika.

U Svečanoj dvorani, kao što joj samo ime kaže, održavaju se svečana primanja povodom obilježavanja državnih blagdana, uručivanja odlikovanja, primanja velikih izaslanstava, te davanja izjava u prigodi službenih posjeta stranih državnika. Osim spomenutih umjetničkih djela, u dvorani se nalaze slike Dalibora Paraća, Mencija Clementa Crnčića i Ive Šebalja, te skulptura Ivana Meštrovića. Dvorana je opremljena stilskim namještajem i klavirom koji je smješten uz sliku “Grad Varaždin” Miljenka Stančića. Posebna atmosferičnost prikaza pojednostavljenih formi prepoznatljivih arhitektonskih elemenata Varaždina ostvarena je posebnim tonskim koloritom i kompozicijom djela. Osim velikog platna s temom grada Varaždina, manje platno Miljenka Stančića naziva ‘Varaždinski krajolik’ smješteno je u Biblioteku. Varaždin je bez sumnje bio glavni lajtmotiv ovog poznatog hrvatskog slikara. Čak je i Krleža rekao “… on je iznad svega slikar Varaždina… staromodna, tugaljiva, da, više od toga plačljiva težnja za zavičajnim zvonicima trajno je vrelo njegovih najsretnijih kampanilizama”.

Krsto Hegedušić, poznat po slikarstvu u kojem traži istinu, kritizirajući pritom otuđenje i nepravdu, zauzeo se za “izraz koji bi bio samostalan u nacionalnom smislu, nezavisan od upliva Zapada, istovremeno i socijalan”. Predanost u borbi za samostalnost nacionalnog likovnog izraza ostvario je kroz figuralne kompozicije socijalne tematike. On plošnom bojom gradi jednostavne oblike povijesnih utvrda na slici “Hrvatski povijesni gradovi”. Ovo djelo je, unatoč velikim dimenzijama, izraz jednostavnog, nenametljivog rukopisa naglašene socijalne tematike.

Dalibor Parać, Ivo Šebalj i Menci Clement Crnčić zastupljeni su s motivima krajolika. Paraćev “Modri kamenjar” smješten u Pučku dvoranu i “Proplanak II” u Svečanoj dvorani svjedoče o umjetnikovoj zaokupljenosti mediteranskim zavičajem. Ovaj slikar apstraktnog pejzaža, koloristički slobodnim kompozicijama stvara plošnu, ali istovremeno dinamičnu i razigranu površinu ispunjenu vibracijama. Često ga nazivaju “slikarom životne radosti”, jer njegovi apstraktni i figurativni krajolici inspirirani hrvatskim jugom pršte energijom snažnog kolorita.

Ivo Šebalj, jedan od najznačajnijih “asocijativnih, hermetično-metaforičnih” hrvatskih slikara, čija je izložba trenutno otvorena u Gliptoteci u Zagrebu, zastupljen je radom “Stablo” iz 1994. godine. Kao i Julije Knifer, tvrdio je da između slikanja i života ne postoji razlika. Naglašavao je kako je on slikar sobe i do najvećih dubina je došao upravo unutar svog privatnog prostora. Njegovi radovi odraz su egzistencijalističkog preispitivanja i življenja u aktualnom trenutku, bez promišljanja o prošlosti i budućnosti. Snažni gotovo reljefni potezi i tmuran kolorit stabla metafora je kontinuirane borbe za život.

Menci Clement Crnčić osim što je bio vrsni grafičar, bio je i izvrstan slikar mora kojeg je slikao s velikom ljubavlju. To možemo vidjeti i na dvjema slikama izloženim u Uredu predsjednika – “Svjetionik” i “Marina”. Crnčić je prikazivao cijeli spektar različitih pojava na morskoj površini – od blago uzburkane površine, preko olujnog juga pa sve do idilične bonace koja zrcali toplo crvenilo zalazećeg sunca.

Nasuprot klavira, uz Hegedušićevu sliku, nalazi se još jedna Meštrovićeva skulptura, posve drugačijeg karaktera od ranije spomenutog Jobova sina. Riječ je o skulpturi “Kontemplacija” koju karakteriziraju mir i spokoj. Statičnost je naglašena kompaktnošću bloka sa senzualno razvijenom formom ženskog lika glave pognute prema krilu. Izražajnost čistih uglađenih ploha još više dolazi do izražaja u mramornoj inačici Kontemplacije koja se nalazi u Galeriji Meštrović u Splitu. Upravo su prema gipsanom modelu za mramornu Kontemplaciju odlivene dvije brončane skulpture – prva je otkupljena 1930. godine za Museo Nacional de Arte Moderna u Madridu, a drugi odljev u bronci iz 1994. godine je dar nasljednika Ivana Meštrovića Predsjedničkim dvorima, te je smještena u Svečanu dvoranu.

 

To be continued….

 

Na kraju se želim zahvaliti osoblju Uredu predsjednika, naročito gđi. Danji Šilović Karić, gđi. Suzani Rebselj i gđi. Ivani Kovačević bez čije srdačnosti i susretljivosti ovaj osvrt ne bi bilo moguće ostvariti.

 

UMJETNIČKO BLAGO UREDA PREDSJEDNIKA – 2.dio