“Nemam poruku, ne propitujem ništa, samo fotografiram” citat je kojim započinje fotomonografija Prag Stanka Abadžića. Autor bilježi svoj Prag kroz ambijente koji nestaju portretirajući obične ljude u obavljanju svojih svakodnevnih poslova na periferiji grada.
Stanko Abadžić odrastao je u Vukovaru gdje s 15 godina od oca dobiva na poklon fotoaparat Smena 8 koji će presudno utjecati na njegovo usmjerenje u životu. Od tada Abadžić izlaže sa Fotoklubom Borovo, a 1991. godine napušta Vukovar. Četiri godine kasnije nalazi se u Pragu gdje se u potpunosti posvećuje fotografiji. Težište s fotoreportaže, kojom se ranije bavio kao dopisnik Vjesnika, prelazi na umjetničku fotografiju. Kako i sam spominje, uzor mu je bio Henri Cartier-Bresson, jedan od najznačajnijih fotografa XX. stoljeća, poznat po osjećaju za hvatanje esencije određene situacije. “Postoji kreativni dio sekunde kad se snima fotografija. Oko mora vidjeti kompoziciju ili ekspresiju koju život nudi i mora intuitivno znati kada pritisnuti okidač. To je trenutak u kojem je fotograf kreativan” riječi su Bressona čiju je karakteristiku Abadžić usvojio i razvio u svojim intimnim prikazima grada i pojedinaca zaokupljenih svojim poslovima. Stanko Abadžić radi crno-bijele fotografije radi veće dramatičnosti svjetla i sjene, smatrajući da bi boja skretala pozornost s primarnog doživljaja fotografije. Kao ranoranilac koristi jutarnje svjetlo za stvaranje neobičnih strukturalnih kompozicija gradskih prostora. U Pragu on pronalazi i bilježi motive koji ga asociraju na Vukovar oživljavajući tako svoju osobnu priču kroz sličnosti i različitosti dva grada. Bilježeći trenutke nepoznatih ljudi i njihovih promišljanja autor ostvaruje dijalog sa samim sobom i svojim osjećajima koji ga vežu uz rodni grad i grad u kojem boravi.
Knjiga započinje fotografijom U parku. Iz ptičje perspektive fotograf snima muškarca sa šeširom kako hoda kroz park, gurajući svoj bicikl. Muškarac s biciklom čest je motiv Abadžićevih fotografija. Simbolika prikaza govori o mijenama, samoći, kontaktu s prirodom bez upliva društva. Fotograf ne intervenira u prikaz, on fotografira muškarca iz prikrajka hvatajući savršen trenutak lika u sjeni koji se sprema zakoračiti na sunce. Meke sjene bogate krošnje na tlu razbijene su ornamentalnim obrisima lišća.
Koliko je važna uloga svjetlosti i sjene u fotografijama Stanka Abadžića vidljivo je na radovima Djevojka s gitarom gdje sjena bogate ograde od kovanog željeza stvara ornamentalnu igru na tlu dok na fotografiji Dva policajca muškarci hodaju po samom rubu sjene što ju čini masivni zid na kojem se nalazi fotograf.
Često su prikazi zabilježeni sa visine ili iz daljine, bez interakcije s protagonistima fotografije, poput Poljupca, lirskog prizora zaljubljenog para na praznoj terasi kafića u intimnom trenutku poljupca. Fotografija je nalik prizoru iz filma kada redatelj izbaci iz fokusa okolinu želeći naglasiti povezanost dvaju glavnih likova, jer čak i da je par okružen gomilom ljudi, njihova interakcija i fokus ostali bi isti.
Socijalna osviještenost autora prepoznaje se kroz odabir običnih ljudi za glavne likove na fotografiji, bilo da je riječ o dimnjačaru, čistačici ili uličnim sviračima. Posebice je zanimljiva kompozicija starijeg muškarca koji proviruje kroz ulazna vrata. Strukturu prikaza definira neobična linija stabla koja prati dovratnik, te uokviruje vrata iznad kojih se razvija u bogatu krošnju poput krune nad ulazom.
Naslovna fotografija Uz stepenice definirana je zanimljivom ritmizacijom ponavljajućih polukružnih stepenica prepolovljenih oštrom sjenom, te uglastom vodoravnom mrežom koju tvori sjena ograde. Glavni lik nosi bicikl, lajtmotiv mnogih Abadžićevih fotografija.
Kompleksna priča svjetlosti i sjene prisutna je i na nasuprotnoj fotografiji Skejter. Apstraktni nedefinirani prostor, čiju čitljivost dodatno otežava specifičan rakurs, oblikovan je sjenama pravilnih geometrijskih oblika, dok je jedini opipljivi predmet na slici dio ograde u prvom planu. Nepravilni oblici skejtera i njegove sjene razbijaju krutost prikaza i unose spontanu nepravilnu dinamiku ljudskog bića. Analizom ciklusa Prag možemo uvidjeti kako su akteri često obasjani suncem dok njihovu kulisu okupiraju odnosi svjetla i sjene gradeći vizualne nematerijalne oblike koji uvelike određuju granice i cjelokupni dojam prikaza.
Osim odnosa svjetla i sjene, zanimljive su fotografije s dominantnim strukturama koje grade kulisu zbivanja poput bršljana na fotografiji U dvorištu gdje se djevojčica igra s hula-hopom ili kružnih oblika kotača raznih veličina koji ispunjavaju oronuli zid grube teksture na fotografiji Mali popravak.
Bilježenje velikih zidnih uličnih reklama i interakcije prolaznika s istim govori o autorovoj znatiželji da pronikne u psihologiju ljudskog uma. Vrebajući leopard na plakatu, čijoj živopisnosti pridonosi sjena krošnje stvarnog drveća koja spaja imaginarni i stvarni svijet, oblikuje pozadinu beskućnika dok priprema svoju posudicu za sitniš. Samozatajni smiješak starijeg gospodina kojeg je izmamio pogled na mlade djevojke u prozirnim grudnjacima na plakatu za Palmers sličan je prizoru biciklista koncentriranog na niz fotografija zanosne plavuše na reklami za donje rublje. Sve su to zabilježbe strpljivog promatrača i analitičara ljudskih priča.
Sam autor prisutan je na fotografiji Na buvljaku kroz sjenu svoje figure prilikom fotografiranja starca koji prodaje raznovrsne stare predmete. Komunikacija fotografa i modela nastavlja se kroz dijalog njihovih sjena. Pri kraju fotomonografije autor se vraća svojim dragim motivima bicikla, ograde i oronulih zidova gradeći pritom poetične kompozicije jedne vrlo osobne priče.
Objavljeno u Konturi br. 124/125