Što je prijateljstvo i kakvu ulogu ono igra u našim životima? Koliko su važne priče i slikovnice za djecu? Kako im pristupamo, kako ih oblikujemo i kako one nastaju, ovaj tjedan saznajemo iz prve ruke od strane spisateljice i magistre ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja Željke Pintar te akademskog umjetnika Danijela Žabčića koji su zajedno iznjedrili poveći broj živopisnih slikovnica o jednom neobičnom prijateljstvu. Odvojite 10-ak minuta i pročitajte ovaj informativan, edukativan, a ponajviše topli i ljudski razgovor s dvoje inspirativnih autora koji imaju puno toga za reći, a mi možemo još više iz svega spomenutog naučiti i primijeniti u vlastitim životima.
Magistra ste ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te radite kao odgajateljica u Dječjem vrtiću Kustošija. Kada i kako ste se odlučili posvetiti pisanju slikovnica za djecu?
Ne bih rekla da je pisanje slikovnice bila precizno donesena odluka u određenom trenutku. Pisala sam razne radove, uglavnom stručne, te sam zajedno s kolegicama istraživala pedagošku praksu. U tom procesu rada s djecom i za njih, spontano se javila ideja o slikovnici, bez specifičnih ambicija, fiksiranih namjera i mjerljivih ciljeva.
Je li bilo teško okupiti stručni tim koji bi vas podržao u vašem ulasku u svijet književnosti za djecu tj. je li bilo teško pronaći suradnike koji će ilustrirati vaše priče, urediti i izdati slikovnice?
Bilo ih je teško pronaći i tražila sam ih dugo, ali kad smo se konačno našli, proces rada tekao je dinamično i smjelo. Odustajanje je spriječila vjera da dobra namjera mora pronaći prohodan put. Izdavač nam je ukazao iznimno povjerenje te pružio stručnu i prijateljsku potporu. Upoznavanje takvih suradnika opravdao je svaki trud. Zajednički rad nas je zbližio i knjigama pretrpane sobe suradnika postale su nam omiljeno mjesto zajedničkih druženja i rada.
Kako je nastala priča za prvu slikovnicu odnosno likovi i prijateljstvo trbušastog mede i kljunaste ptice?
Medu i Pticu nisam moralna tražiti, svugdje su oko nas. Oni utjelovljuju dva drugačija misaono-emocionalna principa. Priče o njima ukazuju na umješnost povezivanja različitosti u harmoničnu cjelinu. Slikovnice problematiziraju uvjete održanja prijateljstva u raznim situacijama. Oni ukazuju kako je postizanje inteligentne ravnoteže specifična odnosna vještina koja se razvija i uči samo-osvještavanjem. Biti prijatelj nije samo-razumljiva pozicija koja se događa sama po sebi i neovisno u trudu sudionika. Prijateljstvo nije stvar slučaja. Sprijateljiti se i održati prijateljstvo dobno je univerzalna potreba i izazov na koji se svakodnevno odgovara. Na posredan ili izravan način svi se njime bavimo. Medo i ptica ishod su razmišljanja o univerzalnoj ljudskoj težnji za prihvaćanjem i ljubavlju.
Gdje pronalazite inspiraciju i dođu li vam ideje za nove priče u najneočekivanijem trenutku?
Inspiraciju pronalazim u uvjerenju da je prijateljstvo, u raznim formama, centralna ljudska vrijednost. Potreba da se razmotre uvjeti njegovog održanja, stvorila je medu i pticu. Njihove zgode proizlaze iz vlastitih opažanja, ponekad i sjećanja.
Kako izgleda vaš radni proces pisanja nove priče?
Kada se fiksira priča u događaju koji će biti prikazan, istražuju se načini razrješenja ptičje-medinih situacija. Ista zgoda promatra se i iz ptičjeg i iz medinog gledišta. Koncentriranost na njihove zasebne percepcije iz kojih se stvara zajednička smislena slika, pobuđuje empatiju. To je doživljajno-razmišljajući proces. U tom je smislu dosta osoban pa ga čak niti ne bih nazvala radnim.
Koliko vam pomaže posao odgajateljice i svakodnevna okruženost djecom za nastanak priča?
Djeca su znatiželjna, maštovita i nepopustljivo uporna. Naginju optimističnosti i punom povjerenju u život i svijet. Ona hrabro zastupaju svoje pravo na priznanje i sreću. Dive se i čude uobičajenom i neklišejizirano pristupaju stvarnosti. Razmišljanja im nisu standardizirana. Kao takva, ona nisu inspiracija samo za pisanje priče, već za svaki životni poduhvat.
Znaju li djeca u vrtiću gdje radite da i pišete? Jeste li im čitali svoje slikovnice i kakve su bile reakcije?
Znaju, naravno. Vole čitati slikovnice svoje tete i promatrati ilustracije, a zajedno ih i glumimo. Kako su u rimi, lako su pamtljive pa se scenske igre s medom i pticom često uigravaju. Ipak, smatram da je najveća prednost saznanja da im je teta napisala tekst slikovnice poticaj da oni stvore svoju. Često dolaze u vrtić sa slikovnicama koje su sami ilustrirali (ponekad i napisali tekst) koje onda predstavljaju drugima. U našoj vrtićkoj skupini djeca često crtaju vlastite stripove i priče. Mislim da je najveći doprinos mog stvaralaštva upravo poticanje njihovog. Kada oni podijele svoju knjigu sa mnom i vrtićkim prijateljima, smisao mede i ptice ostvari se u potpunosti.
Do sada ste izdali pet slikovnica za djecu i u njima ste ostvarili suradnju s akademskim slikarom Danijelom Žabčićem. Kako je došlo do vaše suradnje?
Danijel je, u nekom razdoblju neposredno prije naše suradnje, mentorirao diplomske radove nekim mojim kolegicama. Velik dio svog angažmana nesebično je usmjerio nama, studentima na Učiteljskom fakultetu. Pristupiti afirmiranom umjetniku, slikaru, kao anonimna autorica slikovnice za djecu, bilo je pretenciozno. Ali Danijel je pristao. Cjelokupno svoje umijeće, nakon umirovljenja, posvetio je djeci. Crtao je svaku ilustraciju zasebno, autorski – originalno. Profesori na Učiteljskom fakultetu nikad nisu bili samo iznositelji vlastitih znanja. U njihovoj prisutnosti, i u dijalogu s njima, prenosile su se ljudski vrijedne osobine. Suradnja s Danijelom to je ponovno potvrdila. Zahvalna sam mu na cjelokupnoj posvećenoj pažnji i na ljepoti koju je unio u naše slikovnice.
Koliko je bitna komunikacija između spisatelja i ilustratora prilikom rada na slikovnici?
Ilustrator prihvaća priču i na neki je način prepoznaje. Daje joj vizualni identitet. Konkretizira lica i čini likove prepoznatljivima. Tekstualno predloženim likovima mede i ptice, ilustrator daje specifični karakter i upečatljiv identitet. Prvi povratni doživljaj napisanog, autor teksta dobiva upravo od ilustratora. Radoznalost i spremnost da se isto vidi drukčije, uz uzajamno povjerenje i podržavanje autentičnosti, temelj su svake stvaralačke komunikacije.
Imate li točnu viziju kako ste zamislili ilustracije ili autoru dajete potpunu slobodu prilikom njegove likovne interpretacije vaše priče?
Smatram da je ilustrator ravnopravan autor slikovnice, poput autora teksta. On ne crta tekst već ga tumači. Važno je da je tvorac teksta spreman priči dati slobodu kako bi ona bila viđena na ilustratorov način. Smatram da zadaća pisca teksta nije porobljavanje priče u njegovoj interpretaciji kao jedinoj ispravnoj. Autor nužno teži oslobođenju priče od sebe samog i zalaže se za njenu autonomnost. Prvo razvezivanje priče od autora događa se upravo tijekom suradnje s ilustratorom. Tvorac teksta ne traži da ilustrator prikaže njegovu priču. Ilustrator stvara vlastitu sliku kroz koju se čuje tekst. Svojim ilustracijama, on tekstu daje emocionalnu snagu. Ilustrator stvara doživljajan ton. Na kraju, autor teksta i ilustrator nude slobodu čitateljima (i gledateljima) da na sebi svojstven način razumiju i dožive njihov rad. Prostor umjetnosti u tom je smislu prostor dijaloške slobode i stvaranja (umjesto iščitavanja zadanih) značenja.
Imali ste promociju posljednje slikovnice u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića početkom lipnja prošle godine. Imate li povratne informacije kako se djeci sviđaju vaše dosadašnje publikacije?
Promocija se održala 8. lipnja 2024. godine, a svojim odazivom podržali su je i aktivno sudjelovali prof. dr. art. Antonija Balić, književnik Stjepan Šešelj i oni najvažniji, a to su djeca moje vrtićke skupine. Djeci se sviđa sve ono što im se približi s osobnim interesom. Svakom afinitetu odgajatelja oni će pridati izrazitu pažnju i njihov interes prema onome što radimo često proizlazi iz njihove težnje da upoznaju, i shvate, tko smo mi zapravo.
Koliko i na koji način vas kao osobu ispunjava pisanje priča za djecu?
Svaki novi poduhvat donosi iskustvo koje veže nova saznanja i doživljaje. Ishod rada na slikovnici primarno je tiskana knjižica za djecu, ali on se ne zaustavlja samo na tome. U procesu njezinog stvaranja, nastajala su nova poznanstva, učvršćivala su se prijateljstva i izgradile veze. Dolazila sam u doticaj s ljudima raznih izražajnih sfera. Iskušala sam nove forme rada s djecom. Knjiga nas je okupljala, a zbližava nas i dalje. Taj princip zajedništva u istom angažmanu stvorio je osobito zadovoljstvo sudjelovanja u projektu.
Radeći kao odgajateljica imate li saznanja koliko današnji roditelji čitaju svojoj djeci i imaju li djeca naviku sama čitati slikovnice, bajke i priče ili su digitalne opcije poput igrica postale primat?
Roditelji razumiju štetnost prekomjerne uporabe digitalnih medija i nastoje, u predškolskom razdoblju, zaokupljenost djece njome svesti na minimum. Na svakodnevnom nivou, oni traže najbolju ravnotežu raznovrsnih aktivnosti za djecu. Svjesni svoje odgovornosti, roditelji angažirano sudjeluju u provedenom vremenu s djecom. Djeca često donose svoje omiljene slikovnice i priče u vrtić. Prepričavaju ih drugima, kako su ih njima pročitali roditelji. Takav doprinos roditelja potrebno je primijetiti, ohrabriti i podržati ga. U vremenu težnje za mjerljivim uspjehom, svi koji smo u doticaju s djecom često zastranimo u pretjeranom didaktiziranju pa edukativno potičemo djecu u namjeri da oni nadograde svoju razinu spoznajnog znanja. Međutim, dijete je i emocionalno usmjereno svijetu i njegovanje njegovih socijalnih i osjećajnih kapaciteta ne bi smjelo biti marginalizirano, niti u obitelji, ni u vrtiću.
Iz osobnog iskustva kontinuiranog rada s djecom, ali i kao autorica stručnih radova na temu dječje slikovnice u perspektivi suvremenog roditelja te pitanja moralne i umjetničke komunikacije s djetetom pomoću slikovnica, što biste rekli koliko je važna književnost za djecu? Kakav i koliki je učinak čitanja slikovnica, bajki, priča i knjiga za djecu tijekom njihova odrastanja i kako se on manifestira?
U priči dijete upoznaje svijet drukčiji od svog. Promatra druge u situacijama koje su mu možda strane. Iako različiti, dijete i likovi iz priča ipak su dovoljno slični da ono može razumjeti njihovo ponašanje i solidarizirati se s njihovim emocionalnim stanjima. Dijete uviđa da, bez obzira na sve vanjske, vidljive i manifesne uzajamne razlike, u svojoj smo suštini svi dovoljno podudarni da bismo se mogli razumjeti. Shvatiti drugoga i suosjećati s njime, temelj je bavljenja slikovnicom. U tom smislu, priče daju etički okvir mišljenju i osjećanju. One potiču misaono i doživljajno de-centriranje i uživljavanje u poziciju drugoga. A upravo je navedeno preduvjet svakog dijaloga, prijateljstva i ljubavi.
Do sada ste izdali pet slikovnica, kako ste zadovoljni interesom javnosti i planirate li novu publikaciju u bliskoj budućnosti?
Umjesto poduhvata u vidu novih slikovnica, planiramo dosadašnje zgode mede i ptice podržati da, u hiperproduktivnom okruženju, budu otkriveni, pronađeni i prepoznati.
DANIJEL ŽABČIĆ – ISKUSTVO U SVIJETU ILUSTRACIJA U KONTEKSTU PROJEKTA SLIKOVNICA ŽELJKE PINTAR
Gospodine Žabčić, kako biste opisali proces ilustriranja publikacija Željke Pintar? Jesu li već prilikom prvog čitanja teksta Željke Pintar navirale ideje i likovi koje ste potom likovno oblikovali?
Ilustrirati ili likovno reagirati na autorski tekst Željke, koji jednostavnošću pjesme u prozi lirski toplo progovara o životnim trenucima koje dijele ptica i medo, bio je izazov za spontani crtački rukopis pa su u tom smislu nastajale i prve skice koje je autorica srdačno pozdravila. Rad je definirala zajednička želja da se slikovnice realiziraju u duhu suradnje riječi i slike te da se u tom medijskom sklopu oživotvore “duševne situacije” likova koje sam već u prvom čitanju likovno otkrio i prigrlio crtežom koji nije samo formacija njihovog fizičkog izgleda već i fizionomska sugestija njihove potpune osobnosti.
Koliko su vam priče Željke Pintar o jednom neobičnom prijateljstvu bile inspirativne za rad?
Prijateljstvo kao tema veoma je inspirativno. Treba se prisjetiti kako se ono uči i kako ga valja graditi. Dječje učenje tih vještina, kako bi se ono otvorilo životu, odgovornost je odraslih. Željkini tekstovi aktualizirali su univerzalnu temu koja je za mene najljepša fantazija čovječnosti. Taj sam osjećaj želio prenijeti i u crtačke ilustracije.
Vjerujem da radeći kao slikar u pravilu imate potpunu slobodu u samom stvaralačkom procesu, dok kod ilustriranja postoji uvjetovanost tekstom. Koji su bili najveći izazovi, ali i najveći poticaji s kojima ste se susreli djelujući u ulozi ilustratora za priče Željke Pintar?
Istina je da postoje stanovite razlike u pristupu slikarskom procesu pred štafelajem i ilustratorskog rada pred tekstom, ali one nisu tako velike. Razlike su u unutarnjim i vanjskim poticajima. U slikanju autonomna likovna ideja transponira se slikarskim sredstvima dok kod ilustriranja likovni elementi discipliniraju i organiziraju tematske sadržaje koje nudi doživljaj pisane riječi. Željkini tekstovi kratki su duševni krokiji stanja i situacija koje sam odmah prepoznao pa su crteži nastajali kao ritmičke dionice dvoglavlja riječi i crte. Svaka od tih dionica nosi poseban ugođaj, svaka mi je prirasla srcu, jer ju je dijete u meni stalno uglazbljivalo.
U kojoj tehnici ste izradili ilustracije i kako ste u konačnici izabrali tehniku koja bi bila najadekvatnija za Željkine priče?
Radi se o crtačkim ilustracijama, škrtima u boji jer sam htio izbjeći dekorativno šarenilo i stilizacijske ispune. Željki se svidio takav likovni pristup. Tuš i pero, pomalo flomaster i olovke u boji, jednostavni crtački pribor, sukladan čitkom tonalitetu priča.
Kako ste pristupili oblikovanju likova i priče Željke Pintar, što vam je bilo najvažnije prenijeti kroz likovni jezik čitatelju?
Karakterne crte likova zasnovao sam crtom rasterom, s nešto malo boje kako bi grafičkom čvrstoćom ili dinamičnim kontrastiranjem osigurao produžetak tekstualnog izvora, likovni protok poante, te tako učinio vidljivim etape odnosa koji slavi zajedništvo, prijateljstvo i ljubav.
Koje priče, slikovnice, ilustracije iz vlastitog djetinjstva pamtite kao najupečatljivije? Koliko su one utjecale na vaše djetinjstvo i je li vas možda već tada likovnost u publikacijama ponukala na budući životni poziv profesora i likovnog umjetnika?
Iznenadit će vas činjenica da je moj prvi susret s likovno lijepim vezan uz moje djetinjstvo, a tiče se igrokaza koji je napisao moj otac. Za dramsku igru izradio je “čarobne” marionete te ih je svojom rukom i glasom oživljavao na izrađenoj pozornici u sjaju kartonskih kulisa. Naročito sam bio ponosan na svoj dom kada sam gledao ozarena lica malih gledatelja skupljena u sobici našeg stana. Zadivljenost ocem i porukom njegovih scenskih igara o nužnoj pobjedi dobra nad zlim, još mi i danas ispunjava svu dušu.
