14.06.-31.07.2016., Klovićevi dvori
BESKOMPROMISNA POTRAGA ZA VLASTITIM SVIJETOM
“U vremenu koje voli ironiju, Zlatko Prica je ostao iskren, pomalo ozbiljan, i dostojanstven. U vremenu koje je prednost davalo fragmentiranom te fiksnoj opsesiji jednim, on je gledao cjelovito. Nije se želio odreći jednoga u korist drugoga. Cjelokupan njegov opus karakterizira dinamička ravnoteža crteža i boje…” uvodne su riječi Nikole Albanežea, autora koji zajedno s kolegicom Nikolinom Šimunović potpisuje izložbu crteža i grafika akademika Zlatka Price koja je otvorena 17. svibnja 2016. godine u Galeriji Prica u Samoboru. Izložbom u Samoboru započelo je svečano obilježavanje stogodišnjice rođenja istaknutog hrvatskog slikara Zlatka Price, koje se nastavilo velikom retrospektivom otvorenom 14. lipnja 2016. u Galeriji Klovićevi dvori. Na taj način su povezani gradovi koji su odigrali važnu ulogu u Pricinom životu – Samobor kao grad u kojem je živio i Zagreb kao grad u kojem je studirao i imao atelje. Na otvorenju izložbe upravo je istaknuta ta poveznica jer je Zlatku Prici Samobor bio mjesto nadahnuća, a Zagreb mjesto stvaralaštva.
Izložba crteža i slika u Samoboru zajedno s retrospektivom u Klovićevim dvorima dio su projekta “100 godina Price” koji su organizirali Zaklada Zlatko i Vesna Prica, Galerija Prica Pučkog otvorenog učilišta Samobor i Grad Samobor. Suorganizatori manifestacije su članovi Zaklade iz Pečuha, grada u kojem je Zlatko Prica rođen 26. lipnja 1916., te istarska općina Tar-Vabriga gdje je slikar u svom ljetnom ateljeu stvorio jedan od najpoznatijih ciklusa iz kasnijeg perioda. Do kraja godine održat će se i izložbe u Rijeci, Poreču i Pečuhu, te stručni simpozij o djelu i značaju Zlatka Price unutar hrvatskog i europskog konteksta. Iako je sa znanstvenog aspekta vrhunac istraživanja, koje je prethodilo izložbama u Samoboru i Zagrebu, zacijelo opsežna monografija koja broji petstotinjak stranica i koja će biti izdana na četiri jezika, vizualni vrhunac obilježavanja stote obljetnice rođenja Zlatka Price neminovno je reprezentativna retrospektiva ovog velikog umjetnika koju potpisuju autori izložbe i oblikovanja postava Nikola Albaneže i Nikolina Šimunović.
Retrospektiva Zlatka Price kao izložba koja u širokom rasponu prikazuje životno djelo velikog hrvatskog umjetnika nosi odgovornost adekvatne prezentacije njegovog života i djela od samih početaka, pa sve do kasnog perioda stvaralaštva. Na spomen Zlatka Price vjerojatno se u kolektivnoj svijesti građana najprije jave slike iz autorovih ciklusa kasnog perioda poput Tarskog ciklusa i Opatijskih kišobrana. Iako su radovi iz ta dva ciklusa opširno zastupljeni na izložbi, primarni cilj retrospektive bio je pružiti uvid u najznačajnija razdoblja cjelokupnog Pricinog stvaralaštva. Stoga je velika pažnja posvećena ranijim ciklusima poput Samoborskog ciklusa, Plodova zemlje i Anatomije prirode, kao i umjetničkim mijenama koje su prethodile značajnim ciklusima i za njih karakterističnim ostvarenjima.
Vrijedne fotografije
Retrospektivu čini odabir radova koji predstavljaju sukus velikog i raznolikog opusa nastalog tijekom 60 godina aktivnog djelovanja Zlatka Price. Prva soba osmišljena je kao sažetak obrađenog opusa. Unutar nje je kroz desetak radova obuhvaćeno cjelokupno djelovanje autora. Nakon prve prostorije koja predstavlja svojevrsni uvod u ono što nam predstoji na izložbi, ostatak postava je koncipiran kronološki s povremenim odmacima kako bi se naglasak stavio na cjelovitost pojedinog ciklusa, odnosno tematske cjeline.
Dok je u 12 prostorija raspoređeno oko 150 slika koje osim čistog vizualnog užitka omogućuju i praćenje kreativnog naboja izgrađenog stila autora prilikom preobrazbe motiva, te postupnu tvorbu vlastitog rukopisa, hodnici su rezervirani za dvadesetak crteža koji kronološki prate razvoj i promjene u izričaju. U hodnicima su također smještena i interpretativna muzeografska pomagala poput uvodnih legendi koje tumače pojedini ciklus ili stvaralačko razdoblje, zatim značajni citati raznih likovnih kritičara koji potvrđuju respektabilnu međunarodnu reputaciju i cijenjenost Zlatka Price, ali i citati samog umjetnika koji se prisjeća važnih trenutaka iz svog života i rada.
Tekstualne legende povremeno su obogaćene fotografijama koje služe kao vizualna nadopuna napisanog, a ujedno pomažu i u formiranju cjelovite informacije kod posjetitelja o, primjerice, inspirativnim ambijentima okolice Samobora, Tara ili pak intimnog okruženja doma i radnog okruženja ateljea umjetnika. Posebnu vrijednost fotografskoj dokumentaciji uvelike daje autorstvo Pricine kćeri Vesne Price koja se u mediju fotografije usavršavala pod mentorstvom doajena hrvatske fotografije Toše Dabca. Povjerenje i uvažavanje između modela i fotografa zabilježeno je u karizmatičnim portretima Price na fotografijama njegove kćeri. Inkorporiranje fotodokumentacije unutar legendi učinilo je same legende privlačnijim onim posjetiteljima koje prevelika količina sitno pisanog teksta često odbije i odgovori od čitanja sadržaja. Također, takvim načinom predstavljanja legendi omogućeno je lakše i zanimljivije praćenje izložbe, posebice ako primijenjeno rješenje usporedimo s vrlo uobičajenim načinom prezentiranja fotografija unutar staklenih vitrina koje vrlo često ne prate legende već se posjetitelje bombardira nizom fotografija iz života i rada umjetnika. Posjetitelji tako mogu samo, ovisno o količini usvojenih informacija o autoru, nagađati zašto je fotografija izložena i o čemu je na pojedinoj fotografiji zapravo riječ.
Crteži i grafike
Crteži i 16 izloženih grafika od presudnog su značenja za adekvatno razumijevanje umjetnikovog opusa. Zlatko Prica je tijekom studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti studirao u klasi velikana likovne umjetnosti poput Krste Hegedušića, Omera Mujadžića i Ljube Babića, te spoznao i utkao u svoju svijest važnost crteža koja je prethodila svladavanju boje, odnosno pigmenta i veziva. Krsto Hegedušić inzistirao je na strogo naglašenoj konstrukciji ili kako je sam Prica rekao: “Kasnije, na ALU, Krsto je svojski uvjeravao Ljubu Babića da sam budući crtač par excellence, a to je njemu bilo jako važno. Profesor Omer Mujadžić mi je dao osnove onoga što je Babić tražio kao uvjet. A to je perfektan, obrazložen crtež. Crtež kao podatak.” Istarski Tar je kod Price probudio boje, no unutarnja stroga arhitektura slike ostala je prisutna u njegovom opusu sve do kraja života. Spoj crteža i slike unutar područja slikarstva rezultirao je prepoznatljivim rukopisom, te jasnom strukturom u prostornom rasporedu gdje umjetnik gradi kompoziciju primarno horizontalama i vertikalama. Crteži ujedno omogućuju paralelno praćenje razvoja pojedinih ciklusa unutar dva medija. Rješenja tzv. nukleusa možemo pratiti kako u crtežu, tako i u slikarskoj realizaciji navedenog motiva. Međutim, u središtu ove retrospektive ipak su slikarska ostvarenja Zlatka Price.
Ispitivanje mogućnosti slike
Od autoportreta s prve izložbe u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu 1941. godine, upotpunjenog pozivnicom arhaičnog prizvuka u tekstu “Zlatko Prica časti se ovime pozvati vas na svoju I. izložbu slika” pratimo autorov umjetnički i životni put. Od ranog perioda s usvojenim rješenjima formalnog akademskog obrazovanja kroz prezentaciju veduta Samobora, morskih pejzaža, sezanovskih postulata sažimanja forme kroz motiv Mrtve prirode 1937. godine, preko bonarovske kompozicije u radu Crveni čajnik iz 1951., pa sve do 1952. godine Zlatko Prica ispitivao je vlastite mogućnosti i tražio vlastiti izraz.
Veliku prekretnicu u njegovom životu označilo je putovanje u Indiju 1952. godine gdje upoznaje jednu sasvim drugu kulturu. Kasnije je Prica u jednom intervjuu rekao kako se vratio ne obogaćen, već pročišćen Indijom. Nakon spoznaje posve nove civilizacije i kulture, javila se potreba za preispitivanjem vlastitog puta i vrijednosti slikarskog naslijeđa, te u Prici sazrijeva ideja o novom početku. Pročišćen Indijom pronalazi nova i svježa slikarska sredstva: “dvodimenzionalnu koncepciju slikarskog prostora, čvrstu formu i slobodu boja.”
Radovi izloženi u trećoj prostoriji svjedoče upravo o definiranju novopronađenog stila, te se ističu tri varijante rada Žena s košarom iz 1955. godine koje su dimenzijama i koloritom međusobno vrlo različite. Na njima možemo pratiti ključne promjene koje su dovele do formiranja Pricinog jedinstvenog slikarskog rukopisa. Inspiriran samoborskim nošnjama Prica oslobađa svoju paletu, boje postaju življe, a slikarski prostor bazira na dvije dimenzije.
Vodeći se samoborskim folklorom, posebice ritmom ženske narodne nošnje, Prica realizira odabrani motiv postavljanjem kolorita izabrane forme koju potom definira konturnom linijom. Dok na varijantama Žene s košarom dominira oblost oblika, na drugim radovima poput Aeromitinga u Rakovici iz 1953. kombinira uglatost i oštrinu. Spomenuti rad zanimljiv je zbog još jednog detalja. Dominantnom nizu žena s rupcima oštrih bridova koji se nastavljaju na linijski definirane monokromatske haljine hladnih boja suprotstavljen je ženski lik u haljini oblikovanoj mrljama toplih tonova različitih boja, te rupcem koji prati oblost glave. Gradivnim elementima kompozicije ostvarena je ravnoteža i dinamika prikaza. Zanimljiv je i rad Bijela kokoš iz 1956. kojeg karakterizira snažan kolorit i gradnja forme iz osnovnih geometrijskih oblika. Tu je prisutan i motiv bijelog ženskog lika koji se često ponavljao u Pricinom opusu.
Radovi izloženi u sljedećoj prostoriji uvod su u ciklus Ljudi i plodovi i Plodovi zemlje koji je trajao od 1957. do 1969. godine. Na prikazima djece na koturaljkama, prodavačice za pultom i ljudske figure za stolom s plodovima vidljiva je dominacija oblih formi nakon početne oštrine što nas uvodi u period u kojem će Prica forme reducirati do te mjere da na prikazima ostaju samo plodovi. Citat Güntera Wirtha pojašnjava kako je Zlatko Prica pod pojmom “plodovi zemlje” podrazumijevao sve što živi, uključujući i čovjeka. Sve što raste, cvate, pada i umire za njega je jedno veliko jedinstvo. Svaka pojedinačnost ujedno je i cjelina. Takav način promišljanja dovodi do nestanka individualnosti, a čovjek postaje plošnom arhitekturom poput stola, odnosno bezimenim plodom. Njegovo tumačenje cikličkog procesa prirode podrazumijeva i ritam izmjena poput godišnjih doba, dana i noći, pa tako i muškog i ženskog principa kroz kontrast ovalnih i okruglih oblika kao principa ženstvenog naspram muževnog očitovanog u vertikalnim i dijagonalnim linijama.
Radovi nastali 1960. godine predstavljaju svojevrsni vrhunac Pricinog opusa o čemu svjedoči i velik broj izloženih djela zavidne kvalitete iz upravo tog razdoblja popraćenih citatima vodećih likovnih kritičara koji potvrđuju tadašnju valorizaciju i recepciju Pricinog stvaralaštva u svijetu. Riječ je o radovima koji svjedoče o novostvorenom likovnom jeziku baziranom na unutarnjoj logici, strukturi i kompoziciji. Daljnja redukcija dovela je do potpunog gubitka dubine prostora, ljudske figure su maksimalno reducirane, gubi se razlika između ljudi i plodova, oni postaju jedno i tvore cjelinu života. Smisleno ili slučajno postavljeni u kutnu prostoriju, ovi radovi su označili možda najdrastičniji prijelaz u novi likovni govor, dok cikluse koji slijede Plodovi zemlje, Ljudi i plodovi, te Anatomija prirode karakteriziraju blaži prijelazi i promjene. Radovi iz prve polovice 60-tih godina prošlog stoljeća potvrda su ustoličenog i prepoznatljivog rukopisa. Osobita forma građena kanonom plohe i oblika razvija dvodimenzionalni prostor, dok slobodan, dinamičan i ekspresivan potez počiva na redu kao pozadinskom načelu. Grafemi na kolorističkim pozadinama postaju Pricin osobni znak.
Simbolika i figuracija
Strukturu i likovnost zamjenjuje naglašena simboličnost u radovima nastalim 70-tih i 80-tih godina. Riječ je o ranije spomenutim ciklusima koje javnost izuzetno voli i primarno ih veže uz život i djelo Zlatka Price. Mediteranski pejzaž slikovitog ribarskog mjesta Tar na zapadnoj obali Istre uvelike ga je inspirirao, što je vidljivo u velikom broju izloženih radova iz spomenutog perioda. Ljudska figura postepeno se vraća na kompozicije, boje postaju čišće, a slike prikazuju veselje i optimizam koje je u umjetniku pobuđivao morski krajolik. Tek povremeno ilustrativni, radovi su naglašeno simbolični, što potvrđuju i nazivi slika u kojima se često koriste pojmovi iz mitologije. Figuracija je prisutna i u posljednjim ciklusima Opatijski kišobrani i Žena nastalim 90-tih godina XX. stoljeća. Potkraj života Prica se vraća lirskom klasičnom slikarstvu.
Poznati Opatijski kišobrani postali su gotovo zaštitni simbol Pricinog opusa, no opsežna retrospektiva u Klovićevim dvorima pružila nam je uvid u cjelokupan opus, te mnoge ključne i prijelomne trenutke koji su prethodili kolorističnim figurativnim ciklusima pohranjenim u našoj kolektivnoj svijesti.
Jasna autorska koncepcija postava s preglednim rasporedom slika, crteža i kratkog pregleda grafičkog opusa objedinjenog unutar jedne prostorije s jedne strane, te muzeografskih pomagala u formi tekstualnih legendi i fotografija s druge strane, omogućuje maksimalnu percepciju i apsorpciju prezentiranog sadržaja.
Umjetnik otvorenog europskog duha koji je htio popraviti svijet, te je unatoč negativnim kritikama prvenstveno domaćih likovnih kritičara slijedio vlastitu intuiciju, stvorio vlastite kanone i načela postavši jedinstven u svijetu zaslužio je retrospektivu koja će ga vratiti u našu svijest i proširiti naše poznavanje njegovog života, rada i djela. Ova retrospektiva prikazuje cjelovitost i zaokruženost njegovog opusa: od najranijeg crteža nastalog 1936. godine u Jelsi pa sve do posljednjih ciklusa 90-tih godina kada mu je snaga kopnila, a problemi s vidom otežavali slikarski čin. Autori retrospektive nisu oklijevali izložiti i segmentirane opuse, tj. radove iz prijelaznih faza koje su prethodile formiranju najznačajnijih i najboljih ostvarenja. Na taj način uspjeli su dodatno istaknuti vrhunce pojedinog ciklusa. Zlatko Prica, “slikar vlastitog svijeta” i autor “opusa zapostavljenih vrijednosti”, smatrao je kako je zadatak modernog umjetnika pronaći slikarstvo, njegova specifična izražajna sredstva i postići da se preko slike ljudi zbliže i razumiju. Na tragu toga je i ova retrospektiva koja je preko slika, crteža i grafika, ali i pisane riječi i fotografija vjerodostojno prenijela njegovu misao i značaj, te revalorizirala ga unutar percepcije sveopće javnosti.
Objavljeno u Vijencu br. 583