Što toliko intrigira, fascinira i privlači ljudski um razotkrivanju ženskog tijela? Golo ljudsko, posebice golo žensko tijelo, od samih početaka čovječanstva pa do danas ostalo je vječna tema i inspiracija umjetnicima. Dan danas akt je zastupljen u svim sferama umjetnosti od klasičnog crteža, preko slike i skulpture, do medija fotografije, videa i performansa. Korišten i interpretiran na različite načine akt je snažno sredstvo komunikacije sa svijetom koje i dalje izaziva cijeli niz emocija i reakcija – znatiželju, uzbuđenje, zanesenost, opsesiju, nadahnuće, zgroženost ili sram.
Živimo u vremenu promijenjenih vrijednosti u kojem su vrline kreposti, čednosti i duhovnosti, te moralnog entiteta zamijenjene ambicijom, pohlepom, uspjehom i zgrtanjem materijalnih dobara. Novac je moć, a seks sredstvo kojim se dolazi do novca, kojim se pak osigurava moć. “Sex sales” uzrečica je koja vrlo vjerno oslikava atmosferu aktualnog vremena. Žensko tijelo je komercijalizirano i krajnje eksploatirano. S jumbo plakata oskudno odjevene, gotovo gole mlade djevojke krajnje photoshopiranih tijela lišenih svakog tjelesnog obilježja koje se smatra ružnim i nepoželjnim, reklamiraju cijeli spektar proizvoda u rasponu od sladoleda do perilica rublja, te time postaju i same robom u trenutku kada pristanu na transformaciju u nerealnu, neljudsku i izvještačenu viziju ljepote. U kapitalističkom društvu žensko tijelo svedeno je na čisti objekt koji najlakše, najbrže i najučinkovitije prodaje gotovo sve što se prodati može. Žena je pritom devastirana, degradirana, eksploatirana i pretvorena u iluziju savršenstva, sliku žene kakva u stvarnosti ne postoji.
Poznati hrvatski fotograf Stanko Abadžić ogorčen današnjom percepcijom žene nastoji vratiti dostojanstvo ženskom tijelu stvarajući aktove stvarnih, “običnih” žena objedinjene u svojoj posljednjoj fotomonografiji nazvanoj Miris žene. Nakon poznatih ciklusa uličnih fotografija Praga, Pariza, Berlina i Zagreba, Stanko Abadžić se posvećuje klasičnom motivu ženskog akta. Ostajući vjeran crno-bijeloj analognoj fotografiji on uzima žensko tijelo kao ideju tj. polazište za gradnju priče o povratku digniteta ljudskom tijelu. Riječ je o intimnom, zagonetnom, suptilnom i primarno čulnom pristupu koji aktivira sva naša osjetila. Biranjem “običnih” žena sa svim njihovim fizičkim karakteristikama, pa i onima koje se danas smatraju “nedostacima” poput strija, ožiljaka ili naborane kože, Abadžić ističe individualnost i posebnost svakog modela.
Branka Arh u tekstu monografije navodi tri ključna aspekta kod teme ženskog akta u radu Stanka Abadžića: autor ne koristi umjetno osvjetljenje, ne poziraju mu profesionalni modeli već “obične” djevojke i nema naglašenog uljepšavanja šminkom ili posebno odabranom odjećom. Rukovodeći se navedenim postulatima, stvorena je subjektivna fotografska priča bazirana na odnosu svjetlosti i sjene, tekstura i površina, kompozicije i kadra. Ljudsko je tijelo intiman motiv koji zadire u najdublje pore pojedinca, te je potrebno veliko povjerenje između autora i modela kako bi fotografija uhvatila autentičnost emocija i oslikala karakter osobe. Narav odnosa između modela i fotografa očituje se kroz ukazano povjerenje koje rezultira maksimalnom slobodom autora da pronađe, prepozna i istakne profinjenu erotičnost pomno promatrajući položaj, kretnje i mimiku modela, te hvatajući onaj prijelomni trenutak koji objedinjuje iskonsku prirodu osobe.
Fotografije Stanka Abadžića karakterizira naglašena ambijentalnost, retro štih istaknut mnoštvom sporadičnih elemenata koji zajedno čine cjelovitu i smislenu kompoziciju u čijem je fokusu segment ženskog tijela pozicioniran pomno odabranim kadrom ili pak cjelovita figura smještena u intiman interijer odnosno prirodni eksterijer. Svaka fotografija ima svoju priču i akcent bilo da je riječ o kontrastu glatkoće ženskog tijela u prvom planu i grube teksture zida u pozadini ili pak o ornamentalnoj površini tapeta koje čine podlogu oblim voluminoznim akcentima ženskog tijela. Kompozicijski se izmjenjuju rezani kadrovi tijela koji zadržavaju anonimnost modela, zatim cijele figure okrenute leđima prema kameri i posvećene same sebi ili pak modeli koji gledaju direktno u objektiv komunicirajući s promatračem. U nekoliko navrata ponavlja se poetična igra svjetla i sjene prilikom koje tijelo postaje prazno platno gdje refleksija čipkastog uzorka transparentnih zavjesa gradi liričnu kompoziciju cvjetnih oblika na torzu ženskog tijela.
Naglasak je na izazovnoj i zavodljivoj prirodi žene, a ne direktnoj nagosti, što potvrđuje i cijeli niz fotografija modela odjevenih u svileno ili čipkasto rublje čime se dodatno naglašava senzualnost i estetizacija motiva, golicajući pritom ljudski um o onome što se nalazi ispod tkanine. Zagonetnost je često izazovnija od doslovnosti što Abadžićeve fotografije svojom rafiniranom erotikom i profinjenom senzualnošću višestruko potvrđuju. Osim intimnih interijera s naglašeno rustikalnim i retro elementima “scenografije”, zanimljivi su i aktovi u eksterijeru koji variraju od sunčanja na balkonu, preko motiva u prirodi poput brčkanja u plićaku, pa sve do kompozicija baziranih na kontrastu hladnih, masivnih i krutih betonskih blokova suvremene arhitekture i mekoće, topline i oblosti putenog ženskog tijela.
Dnevno svjetlo Abadžić koristi za fine tonske prijelaze i gradacije svjetla posebno vidljive na fotografiji djevojke s ogledalom okrenute leđima prema kameri. Umjesto crne konturne linije svjetlost gradi fluidnu obrisnu liniju i dodatno ističe voluminoznost i glatkoću tijela, posebice tankoćutnu liniju ženskog vrata. Dominantan odnos svjetla i sjene istovremeno otkriva i sakriva, priziva i mami na ponovni pogled i otkrivanje skrivenog u sjeni.
U ciklusu fotografija Miris žene često su najjednostavnije kompozicije ujedno i najmoćnije, čime se potvrđuje vješto oko fotografa koji minimalnim efektima postiže maksimalan učinak. Jedan od takvih primjera je fotografija iz 2009. godine koja prikazuje figuru žene u sjedećem položaju, omotanu u tamnu tkaninu, pogleda usmjerenog prema vodi. Tmina tkanine, kose, površine vode i platoa maksimalno ističu senzualnost blijede puti golih leđa, dok sjedeći položaj žene koja rukama obgrljuje koljena zatvara siluetu figure naglašavajući introvertiranost kontemplativnog položaja. Minimalnim elementima postignuta je maksimalna ekspresija suptilnog karaktera. Metafizički mir, tišina i samoća koje karakteriziraju i ostale fotografije ovdje su maksimalno koncentrirane u samoj figuri. Ženstvenost u svojoj srži, nenametljiva, ali izražajna i snažna prisutna je i na fotografiji gole žene na drvenom platou. Obasjana suncem, sklopljenih očiju i ogoljela tijela, ženska figura sklupčana u formu školjke traži zaštitu i distanciranje od vanjskog svijeta povlačeći se u vlastiti univerzum. Fizički ostajući izložena vanjskim podražajima ona se mentalno povlači u svoju unutrašnjost, čime je kontemplativni karakter fotografije dodatno istaknut.
Nemoguće je zaključno se ne osvrnuti i na sam naziv fotomonografije. Sintagma “miris žene” najpoznatija je po istoimenom filmu u kojem je glavni lik slijep, što doprinosi intrigi izbora naziva za knjigu čiji sadržaj upijamo prvenstveno osjetilom vida. Isto tako sama riječ “miris” aludira na osjetilo njuha koje fotografije ne prenose. Sve te kontradiktornosti zapravo svjedoče o vrlo promišljenom činu odabira naziva koji odaje pomalo subverzivan karakter autora, što nije za čuditi obzirom da je cijeli ciklus nastao kao revolt na aktualnu percepciju ženskog tijela. Kao što je glavni lik slijep i kao što fotografija pretpostavlja osjetilo vida, a ne njuha, tako i sam naziv monografije direktno ruši bilo kakve unaprijed formirane pretpostavke kako je riječ o doslovnom prenošenju razgolićenog ženskog tijela u mediju fotografije.
Stanko Abadžić fotografijom vraća ženskom tijelu ljudskost, te isprepliće ono tjelesno, emocionalno i mentalno kako bi utjelovio ljepotu žene u svojoj esenciji. Na indirektan i nenapadan način koristeći ponekad nevidljive i latentne elemente koji neminovno privlače i stimuliraju sva ljudska čula, Abadžić vraća dignitet ženskom tijelu, ostavljajući enigmu njegove privlačnosti neriješenom.