Sanja Jureško – Tišina

23.05.-27.05.2016., Galerija Greta

 

Vid, sluh, njuh, okus i dodir naša su primarna osjetilna područja i ishodište spoznaja o svijetu koji nas okružuje. No, što se dogodi kada ih prigušimo ili u potpunosti anuliramo?

Živimo u svijetu prezasićenom bukom informacija. Svaki dan smo bombardirani podražajima najrazličitijih vrsta. Takvo okruženje dovelo je do paradoksa da se u suvremenom svijetu bavimo apsolutno svime, samo ne sami sobom. Tko smo, što smo, što nas čini jedinstvenim individuama…? Tim pitanjima bavi se akademska slikarica Sanja Jureško u svom ciklusu radova pod nazivom “Tišina”.

 

Povratak primarnim vrijednostima tj. povratak samome sebi autorica interpretira kroz bliski motiv mora odnosno kroz prirodno okruženje u kojem je odrastala. Upravo je materija mora poslužila kao medij za formalizaciju tišine. Sam čin zarona u morsko plavetnilo metafora je zarona u dubinu sebe samog, u svoju vlastitost i svoj identitet. Poniranje u morske dubine pruža osjećaj mira i slobode, povezanosti sa svijetom, ali i obnovu dijaloga unutar sebe. Morska dubina zagušivanjem vanjskih podražaja omogućuje tišinu koja se čini kao jedini način istinske komunikacije sa samim sobom u današnjem vrlo glasnom svijetu.

 

Sanja Jureško u duhu tašizma gradi bogatu materiju morske vode iz koje izranja ljudski lik. Motiv sestre sadržan u interpretiranoj ljudskoj figuri naglašava autorefleksiju unutar ciklusa. Spajanjem dvaju dragih motiva – morskog okruženja i bliskog člana obitelji, autorica poziva promatrača, ali i samu sebe na promišljanje o svom bitku, svojim vrijednostima, te potencijalu mentalnog i emotivnog rasta, kao i razvoja kroz spoznaju vlastitih mogućnosti.

 

Boja nanesena prskanjem ili kapanjem na površini platna stvara mrlje koje postaju temeljni likovni izraz autorice. Slučajnosti nastale prilikom gradivnog procesa pozadine Sanja Jureško ostavlja maksimalno vidljivim čime je ekspresivno dočarana materija mora u snažnom kontrastu s realističnom figuracijom samog lika. Tašistički pristup gradnji vodene materije dojmljivo interpretira morske dubine lomljene snopovima sunčeve svjetlosti. Kolorističkom perspektivom uz dominantu ulogu svjetla i sjene autorica oblikuje ljudsku figuru. Namjerno ostavljanje mrlja na tijelu lika doprinosi prožimanju tijela s morskom vodom. Pogled ženskog lica dodatno je intenziviran kontrastom upečatljive topline crvene kose koja “lebdi” i obavija lice modelirano igrom svjetlosti i sjena izlomljenih gibanjem morske vode. Oči kao ogledalo duše čine fokus neverbalne komunikacije koja se odvija na platnima.

 

Izloženi radovi prikazuju istu ljudsku figuru s različitim izrazima lica. Međutim, na svima je prisutna zajednička žudnja za komunikacijom izražena direktnim pogledom u promatrača. Pogled od kojeg je nemoguće pobjeći neminovno traži interakciju s posjetiteljem i ne ostavlja mogućnost poricanja identične potrebe od strane promatrača. Izostankom verbalizacije misli dolazimo u stanje kontemplacije. Pozivanjem promatrača na sudjelovanje u diskursu o tišini Sanja Jureško otvara pitanje smisla života i višeg dobra uzimajući upravo postulat tišine kao preduvjet za napredak.

This slideshow requires JavaScript.