Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Katarina Parađ-Vojković, Katarina Vojković, Nenad Bravar – Gloria

12.05.-26.05.2016., Galerija ZILIK, Karlovac

 

Djeca su simbol nevinosti, dobrote, neiskvarenosti, veselja i zaigranosti. Održati životnu radost i pozitivan pogled na svijet unatoč svim nedaćama koje nas zateknu na životnom putu veliki je izazov i nimalo lak zadatak. Upravo je povratak u djetinjstvo s naglaskom na relevantnost tog najranijeg perioda ljudskog života fokus skupne izložbe Katarine Parađ-Vojković, Katarine Vojković i Nenada Bravara. Troje umjetnika raznolikih provenijencija pristupa pojmu slavljenja djeteta kroz tri različita medija: skulpturu, sliku i fotografiju.

 

Djeca su naša budućnost, prazan list papira na kojem svatko ostavlja trag. Utjecaj obitelji i okoline presudan je za budućnost, te oblikovanje karaktera i ljudskih vrijednosti naših potomaka. Aspektom djetetovog okruženja bavi se kiparica Katarina Parađ-Vojković u svojim karakterističnim drvenim skulpturama. Čvrst odnos prema moralnim vrijednostima autorica utkiva u toplinu izrezbarenog i meko oblikovanog drveta koje svojom naglašenom vertikalom stremi prema nebu i duhovnim bogatstvima. Često zaokupljena temom djece i obitelji, Katarina Parađ-Vojković prepoznatljivim stilskim izričajem gradi pojedinačni lik ili skupne skulpture koje simboliziraju usku povezanost i veliku ljubav unutar obitelji. Hijerarhija unutar grupacije naznačena je veličinom ili središnjim smještajem ključnih figura, pa su tako roditelji često istaknuti kao odgovorni nositelji pravilnog odgoja djeteta koje će okruženo ljubavlju, strpljenjem i razumijevanjem izrasti u zdravu, moralnu i humanu osobnost pozitivnog pogleda na svijet.

 

Djeca odrastanjem postaju svjesnija sebe i svog postojanja. Ona izražavaju svoju radoznalost, osjetljivost, fizičku aktivnost, te potrebu za suradnjom i zajedništvom. Istražujući svijet otkrivaju svoje mogućnosti i na taj način uče o sebi i okolini koja ih okružuje. Tim segmentom odrastanja bavi se slikarica Katarina Vojković koja na svojim slikama prikazuje djecu različite dobi iz različitih dijelova svijeta ukazujući na ljubav – univerzalnu želju svakog djeteta. Sva djeca neovisno o boji kože, nacionalnosti ili podneblja iz kojeg dolaze žele biti prihvaćena, žele dati i primiti ljubav, žele se igrati. Ta neutaživa želja za igrom, spontanom i slobodnom aktivnošću djeteta prilikom koje se ono osjeća nesputano i krajnje otvoreno neophodno je potrebna za kvalitetan fizički, spoznajni i socijalno-emocionalni razvoj. Varirajući od gotovo akromatskih do naglašeno kolorističkih prikaza, Katarina Vojković interpretira razvoj djece kroz isticanje promjena u njihovoj fizionomiji tijekom odrastanja. Dok djevojčice djeluju poput lutkica nevinih okruglastih lica s velikim znatiželjnim očima i punim ustima, lica mladih djevojaka djeluju osobnije, smirenije i pomalo zamišljeno.

 

Koliko beskonačna dječja mašta može imati utjecaja na čovjekovo odrastanje, a ponekad i na odabir životne profesije, možemo vidjeti u radovima umjetničkog fotografa Nenada Bravara. Vrativši se u Istru u kojoj je odrastao i proveo sretno djetinjstvo, Nenad Bravar pretvara maštu u stvarnost inscenirajući prikaze lebdećih šumskih i morskih vila smještenih u krajolik iz svog djetinjstva. Vile se često opisuju kao vječno mlade djevojke neobične ljepote i čarobnih moći. Uzimajući slikaricu Katarinu Vojković kao glavni model, autor prikazuje vile s bujnom plavom kosom u dugim prozračnim haljinama kako lebde u zelenilu istarskih šuma. Kao što narodne predaje razlikuju dobre i zle vile, tako i Nenad Bravar stvara cijeli ciklus ne nužno zlih, no mračnih i krajnje neobičnih vila smještenih u dramatičan krajolik stjenovite morske obale ili pak ogoljele šume s intenzivnim zlatno-sivim zalaskom sunca u pozadini. Sceničnost, kostimografija i digitalna manipulacija fotografije doprinose ostvarenju bajkovitih, te gotovo nadrealnih prikaza vilinskog svijeta.

 

Katarina Parađ-Vojković, Katarina Vojković i Nenad Bravar obrađujući tri ključne sekvence djetetovog života ističu važnost povratku primarnim ljudskim vrijednostima. Svaki na svoj način, kroz sebi svojstven medij, slaveći život djeteta, utjelovljuje poznatu uzrečicu slavnog Goethea: “najveći je čovjek onaj koji uvijek ostane dijete”.