04.07.-31.07.2020., Muzej Matija Skurjeni, Zaprešić
“Čim se pojavi čovjek koji sobom nosi nešto iskonsko, tako da ne govori: svijet treba uzeti onakvim, kakav jest…, već koji kaže: ma kakav bio svijet, ja ostajem kod svoje izvornosti, koju ne kanim promijeniti za volju ljudi: u istom trenutku kad se začuju ove riječi, čitav se život preobrazi…”
Franz Kafka u pismu Maxu Brodu
Osim što citatom iz pisma Franza Kafke koji stoji u uvodu knjige “Hrvatska izvorna umjetnost” autora Vladimira Malekovića započinje analiza hrvatske izvorne/naivne umjetnosti, on savršeno objedinjuje stilski, izričajno i karakterno posve različite opuse dviju umjetnica, majke i kćeri Katarine Parađ-Vojković i Katarine Vojković.
Slavlje života
Više od pedeset godina Katarina Parađ-Vojković predano stvara, oblikuje i izlaže svoje prepoznatljive drvene skulpture nastale kao rezultat emotivne sublimacije svijeta oko sebe. Kao jedna od najpoznatijih naivnih kiparica danas, Katarina Parađ-Vojković od najranijeg je djetinjstva iskazivala interes za umjetničkim izričajem. Počela je s izradom lutki od blata, a presudan je bio nauk u ateljeu obitelji Kičin gdje se upoznala s radom poznatog keramičara Milana Kičina i skulpturama Milanovog oca Stjepana Kičina. Kontinuiranim radom, njegujući pritom izvornost doživljaja, Katarina Parađ-Vojković brzo je pronašla vlastiti rukopis koji i dan danas prati svježina i vitalnost u govoru oblika. Drvo je oduvijek bilo njezin prvi i jedini odabir. Ono predstavlja neprekinutu vezu s prirodom i uči čovjeka kako izraziti vlastitu energiju. Statično i meko, može se rezati u najslobodnijim formama, a pritom zadržava vitalnost i plemenitost linije, plohe i oblikovanog volumena. Matko Peić je istaknuo kako drvo ima “ukočenu strukturu koja pomaže kiparu da donese motive koje karakterizira sabrano ili uzvišeno držanje te dade izraz kojem je osnova zaustavljanje crta, ploha i volumena u čvrstu, nepokolebljivu cjelinu kipa”.[1] Upravo zato je drvo savršen medij za izraz u radu Katarine Parađ-Vojković. Ona svoj čvrsti odnos prema moralnim vrijednostima utkiva u toplinu izrezbarenog i meko oblikovanog drveta koje svojom naglašenom vertikalom stremi prema nebu i duhovnim bogatstvima. Izbor radova iz bogatog opusa Katarine Parađ-Vojković ukazuje na raznolikost tema i sadržaja kojima se autorica posvetila u svom djelovanju.
Najčešće je riječ o pojedinačnim ili grupnim skulpturama ljudskih figura putem kojih autorica obrađuje teme iz svakodnevnog života poput obitelji, zaručnika, mladenaca i majke s djecom. Svakodnevne teme isprepliću se sa stalno prisutnom sakralnom tematikom s učestalim motivima Bogorodice, Madone, Isusa Krista, anđela i arhanđela, te brojnih svetaca. Često zaokupljena temom djece i obitelji Katarina Parađ-Vojković prepoznatljivim stilskim izričajem gradi pojedinačni lik ili grupne skulpture koje simboliziraju usku povezanost i veliku ljubav unutar obitelji. Hijerarhija unutar grupe likova naznačena je veličinom ili središnjim pozicioniranjem ključnih figura, pa su tako roditelji često istaknuti kao odgovorni nositelji pravilnog odgoja djeteta koje će okruženo ljubavlju, strpljenjem i razumijevanjem izrasti u moralnu i humanu osobnost pozitivnog pogleda na svijet. Naglašeno vertikalne kompozicije povremeno preuzimaju piramidalnu organizaciju djela tako da su u podnožju smještena brojna djeca kao kruna i blagoslov obitelji. Tipična je i udvojenost figura pri čemu su supružnici doslovce svedeni na jedan volumen što potvrđuje njihovu emocionalnu povezanost, ali ujedno šalje i poruku o važnosti obitelji (Zaručnici, Obitelj, Ponosna obitelj). Iako su likovi često oblikovno pojednostavljeni i stilizirani, naglašenom gestom, pokretom i izrazom lica izrečene su ključne emocije. Djeca prikazana pod okriljem majke sigurna su i zaštićena kao i djeca prikazana s oba roditelja koji ih grle, čuvaju i podupiru. Ljudske figure uspravno, ponosno i čvrsto stoje i šalju poruku mira, blagostanja i duhovnosti.
Svjetovne teme isprepliću se sa sakralnom tematikom (Bogorodica, Madona, Anđeli, Arhanđeli, Put u raj, Pieta, Gospina molitva, Krštenje Isusovo, Raspeće) koja podupire duhovne vrijednosti, a značajan je i ciklus skulptura koje su komentar na ratna stradanja i ljudsku bol. Autorica ih stvara s namjerom pružanja maksimalne podrške, slanja poruke ohrabrenja i jačanja ljudskog duha (Domobran, Vjenčanje u novoj Hrvatskoj, Krštenje Hrvatske, Hrvatska misao, Vukovarski križni put…). Mnoštvo narativnih skulptura nastalih početkom 1990-ih slavi rođenje Hrvatske, zajedništvo, povezanost i životnost, a prisutni su i nacionalni simboli poput grba i hrvatske zastave. Djela variraju od reljefa koji uprizoruju narativne scene i prizore s mnoštvom detalja, likova i bogato razrađenom pozadinom pa sve do krajnje stilizirane izduljene pune plastike (Raspeće 1, Raspeće 2) gdje naglašeno izduljeno tijelo Isusa Krista prati formu križa, a povremeno biva tanje i od samog raspela. Impresivan je i niz Madona nastao početkom 2000-ih. Krajnje izduljene, pročišćene i stilizirane figure u položaju molitve sa zatvorenim očima šire kontemplativnu atmosferu i postaju dominantan znak u prostoru. Neovisno o tematici, skulpture su često obogaćene motivom cvijeta kao simbolom prirode na njezinom veličanstvenom vrhuncu koji se često povezuje s duhovnim savršenstvom i mirom. U skulpturama bogatstvo formi očituje se u ritmu masa ili dubini reljefa. Povremena primjena boje dodatno potencira sadržaj i emocije koje je Katarina Parađ-Vojković utkala u svoje radove. Bitno je istaknuti kako je umjetnica krenula od naive, a pritom je oblikujući pučke jednostavne prizore, narativne reljefe i vitke izdužene figure razvila vlastiti prepoznatljivi svijet simbola, motiva i likova, njegujući pritom visoko individualiziran prepoznatljiv rukopis kojim je u djela utkala sva svoja nadanja, težnje i želje vođena životnom radošću koja i danas krasi njezin jedinstven karakter. Rad Katarine Parađ-Vojković možda je ponajbolje definirao Radovan Vuković opisujući njezino cjelokupno djelovanje kao “svojevrsnu poetsku metaforu afirmacije života, gotovo infantilne radosti stvaranja ozbiljene u formi pojedinačnih ili grupnih (obiteljskih) portreta, sakralnih motiva, anegdotalnih, realističkih dokumentiranih sadržaja iz svakodnevnog okruženja”.[2] Opus Katarine Parađ-Vojković splet je različitih učenja i utjecaja, ali ponajviše predanog i kontinuiranog rada koji je rezultirao rastom i razvojem uz osluškivanje vlastite intuicije i intencije odabranog materijala – drveta, kojeg je umjetnica izabrala kao svoje glavno sredstvo izražaja. Duboko vrelo tradicije i moralne snage nošeno autentičnom radošću stvaranja rezultira u radu Katarine Parađ-Vojković osebujnim skulpturama divne začudnosti koja slavi ljepotu i veličajnost prirode kao i etičnost, moralne vrijednosti i važnost obitelji i kvalitetnih međuljudskih odnosa.
Slavlje različitosti
Skulpture Katarine Parađ-Vojković svojevrsne su poruke o ljudskim vrijednostima koje su danas vrlo često prigušene, zatomljene ili u potpunosti zanemarene. S druge strane, njezina kćer akademska slikarica Katarina Vojković u svojim djelima progovara o temama koje se često percipiraju kao tabu teme i o kojima se rijetko javno i otvoreno govori. Katarinu Vojković su oduvijek intrigirali pojedinci koji svojim nastupom ili vanjštinom privlače pažnju, a najčešće su pripadnici neke supkulturne zajednice. Zbog uvriježenih normi i vrijednosti u društvu ljudi se često boje i automatski pružaju otpor svemu što je novo, strano ili neustaljeno. Umjesto da upoznaju i istraže, kako bi bolje razumjeli ljudsko ponašanje koje iskače od uobičajenog i stereotipnog, radije se distanciraju i s odbojnošću komentiraju ono s čime se ranije nisu susreli pritom ne dajući ni priliku za adekvatnu analizu ili valorizaciju novog i neistraženog svijeta. Katarina Vojković u svom ciklusu slika obrađuje temu BDSM-a kao supkulturu koja se temelji na seksualnoj igri uloga utemeljenu na dobrovoljnom odnosu, sigurnosti i međusobnom povjerenju uključenih aktera. Pritom umjetnica ne ulazi u prikaz krajnje eksplicitnih scena, već kroz vlastitu vokaciju – slikarstvo – akcentuira estetske aspekte međuljudskog odnosa koje percipira kao umjetnost poput primjerice kinbakua – umjetnosti vezivanja čvorova.
Slike se kreću od krajnje akromatskih prikaza pa do djela s uplivom crvene boje koja akcentuira tek pojedini element na slici kao simbol žudnje, strasti, energije i seksualnosti. Naglasak je na interakciji prikazanih likova. Neverbalna komunikacija izražena je tonski oblikovanim tijelima čiji položaj i gesta (zagrljaj, stisak) potvrđuje privlačnost, intenzitet i povezanost između aktera. Elementi BDSM-a (bič, lateks čizme s visokim potpeticama, uže) inkorporirani su u pojedini prizor i doprinose intenzitetu izričaja. Autorica karakter rada gradi osebujnim kadriranjem pri čemu osobe nisu nužno prikazane u cijelosti već je fokus stavljen na suodnos uključenih strana poput zagrljaja ili odabira prikaza krupnog kadra snažnih šaka koje drže rekvizit – bič, a naglašena je spremnost osobe na djelovanje. Posebno se ističe dijagonala sklupčanog ženskog nagog tijela čija bjelina kože i tanka obrisna linija naglašavaju senzualnost i tankoćutnost dok crvenilo dugih noktiju na rukama privezanih crvenim užetom slijedi tematsku odrednicu ciklusa.
Problematizirajući jednu od mnogobrojnih tabu tema Katarina Vojković uvodi promatrača u mnogima nepoznati svijet ukazujući pritom na njegove karakteristike, mogućnosti te brojne čari i ljepote. Ona namjerno ne donosi konačnu odluku, stav ili mišljenje već otvara vrata, uvodi promatrača i prepušta ga da sâm donese zaključak na temelju viđenog, percipiranog i doživljenog. Pritom umjetnica daje mogućnost rušenja predrasuda nastalih na strahu i neznanju te pruža svjež, nov i drugačiji pogled ne glorificirajući već prikazujući jednu od brojnih mogućnosti međuljudskog odnosa. Naglasak je na interakciji, tjelesnosti, senzualnosti i žudnji izraženoj kroz fokusiran pogled partnera, uzdah, zagrljaj, intenzitet s kojim je ruka obuhvatila tijelo, povjerenje koje osoba ima dok se prepušta u naručju partnera. Krvavo crvena boja preuzima funkciju podloge u radu s prikazom izvijenog nagog ženskog tijela koje dominira cijelim prostorom slike. Pozadinska boja zajedno s crnim čizmama još više potencira bjelinu i volumen senzualnog ženskog tijela. Promatrajući cjelokupan ciklus razvidno je kako autorica daje umjetnički prikaz ljepote ljudskog tijela, te posebnosti i individualnosti jedne supkulture viđene i percipirane na jedinstven način. Iako nevezan uz samu temu, rad “The most beautiful suicide” koloritski i izražajno se nadovezuje na raniji ciklus gdje dubinski iščitavamo kako se ljepota može pronaći u najbizarnijim trenucima. Sve što je neobično pobuđuje zanimanje. Ljudi koji svojim ekstravagantnim izgledom ili ponašanjem privlače pažnju zapravo iza napadne fasade često skrivaju vlastite nesigurnosti ili strahove. Lišena predrasuda i s čistom znatiželjom Katarina Vojković pronalazi ljepotu u neobičnom, slavi različitost i afirmira posebnosti supkulture interpretirane u ciklusu slika objedinjujući emotivni doživljaj i estetsko iskustvo.
Zaključak
Katarina Parađ-Vojković slavi život običnog čovjeka, te pronalazi sreću i dragocjene trenutke u vlastitom okruženju, prirodi, obitelji i tradicionalnim vrijednostima, dok Katarina Vojković ukazuje na tabu teme koje su skrivene i o kojima se ne govori, ali također čine našu svakodnevnicu. Ako dublje promotrimo opuse dviju umjetnica nailazimo na potencijalnu subverzivnu poveznicu između počela izvorne umjetnosti i interpretacije tabu tema. Naime, Vladimir Maleković je istaknuo kako bismo izvorno slikarstvo i kiparstvo, uvjetno, mogli nazvati “umjetnost potisnutih htijenja” misleći pritom da u njezinim djelima dolazi do riječi ono što je od stvarnosti osujećeno, što potječe od nagona, od nedopuštenih želja. Te neostvarene težnje, često puta i sasvim nesvjesne, pobuđuju u izvornom umjetniku onu duševnu napetost koja “vodi do umjetničkog djela kao svog izraza ili rješenja”.[3] Tako naizgled posve različite, majka i kći likovne umjetnice, svaka u svom mediju i sa svojim izvorišnim utjecajima i stilovima, te u duhu vlastitog prepoznatljivog rukopisa djeluju predano, otvoreno i iskreno da bi se u konačnici ujedinile u slavlju života, slobode, sreće i ljudskih vrijednosti.
Galerija fotografija s otvorenja izložbe:
[1] M. Peić – Pristup likovnom djelu, Zagreb, 1991., str.99
[2] S. Špoljarić – Katarina Parađ-Vojković, Velika Gorica, 2008., str.109
[3] V. Maleković – Hrvatska izvorna umjetnost, Zagreb, 1973., str.17