3.3.-27.3.2026., Galerija Razvid, Zaprešić

Umjetnost je oduvijek bila čin propitivanja s potencijalom oslobađanja od jednoznačnih odgovora. Možda se čini banalnim i nepotrebnim u XXI. stoljeću postaviti pitanje “Zašto umjetnost?”, ali okolnosti vremena u kojem živimo kontinuirano stavljaju dotično pitanje u fokus. Živimo u kapitalističkom svijetu koji je smisao života sveo na robu, puku zaradu te osvajanje pozicije moći i utjecaja. U takvim okolnostima glas umjetnika se najslabije čuje, a šira javnost je nedovoljno educirana o relevantnosti i ulozi umjetnosti u društvu. Satnica likovnog odgoja u Hrvatskoj smanjena je još 90-ih godina XX. stoljeća, a umjetnički predmeti tijekom obrazovanja oduvijek su percipirani kao manje važni u komparaciji s ostalim područjima. No, jesmo li se ikada zapitali kako bi izgledao naš život, ali i cijeli svijet kada ne bi bilo glazbe, filma, kazališta, književnosti, plesa, arhitekture, dizajna i likovne umjetnosti?

Od prapovijesnog doba ljudi su težili kreativnosti, estetici i likovnosti. Umjetnost je jedna od značajki koja definira našu pripadnost određenoj kulturi, zajednici i narodu, a kroz umjetnički izričaj i preferencije u umjetnosti definiramo se kao pojedinci. O znanstvenim istraživanjima i dokazima koliko dobrobiti umjetnost ima za čovjekov život i ne treba govoriti. Ili ipak treba, s obzirom na okolnosti? Spomenimo samo kako bavljenje umjetnošću, ali i sama percepcija umjetnosti, bitno utječe na fiziologiju čovjeka, posebice živčanog i imunološkog sustava. Umjetnost snižava krvni tlak, usporava puls, povećava razinu serotonina, mijenja oblik naših moždanih valova, utječe na raspoloženje, koristi se u terapijske svrhe i omogućuje da naš mozak sporije stari. No, unatoč svemu navedenom, s negativnim promjenama u društvu i umjetnost je vrlo često prozivana te se postavlja pitanje koja je njezina svrha, treba li nam uopće umjetnost, što umjetnici zapravo rade – rade li uopće, zašto ih se financira i zašto ne žive od prodaje vlastitih djela? Istovremeno, u suvremenom društvu ne postoji zajednica koja tijekom svog života nije prakticirala ili konzumirala široki dijapazon različitih umjetničkih izraza od filma, glazbe i književnosti, preko plesa pa sve do likovnosti.

U ozračju sve veće marginalizacije i neadekvatne valorizacije umjetnosti u Hrvatskoj javila se potreba za autorskom koncepcijom grupne žirirane izložbe s namjerom poziva likovnih umjetnika da odgovore na pitanje zašto stvaraju i zašto je umjetnost bitna. Natječaj za ovu izložbu nije imao tematski okvir već su likovni umjetnici bili pozvani prijaviti radove u sebi svojstvenom likovnom mediju i izričaju koji ponajbolje opisuje tj. definira srž njihova bića kao umjetnika ili umjetnice. Na natječaj se prijavilo 106 autora i autorica iz zemlje i regije te je stručni žiri u sastavu Paula Bučar i Sonja Švec Španjol selektirao 56 umjetnika i umjetnica koji sudjeluju na izložbi. Selekcija je omogućila objedinjavanje umjetnika i umjetnica koji djeluju u različitim likovnim medijima, različitih generacija i iz različitih dijelova Hrvatske i susjednih zemalja što je rezultiralo prezentacijom kvalitetnog presjeka aktualnih preokupacija u stvaralaštvu suvremenih likovnih umjetnika. U konačnici, grupna žirirana međunarodna izložba “Zašto umjetnost?” na integralan i autentičan način nastoji široj javnosti približiti esenciju umjetnosti.

Koncept izložbe bazira se na minimalnoj zastupljenosti kustoske interpretacije i evaluacije, koja je prisutna prvenstveno kroz selekciju autora i likovni postav izložbe, dok predgovor sumira zastupljene teme, izričaje i misli umjetnika. Fokus je stavljen na neposredno predstavljanje umjetnika i njihovih radova uz povremene popratne izjave samih autora kako bi šira javnost spoznala značenje, širinu i kontekst uloge umjetnika u svijetu.

Umjetnost iz pozicije umjetnika predstavlja primarni vid komunikacije, izražavanje vlastitog unutarnjeg svijeta, ali i viđenje vanjskog svijeta. Ona je “most razumijevanja svih obrazaca postojanja koji nas povezuju”[1] odnosno “jezik koji ne zakazuje kada riječi zakažu”.[2] Crtež, grafika, slika, fotografija, keramika, skulptura, objekt, video rad, ambijentalna instalacija, tekstilni radovi i eksperimenti unutar pojedinog medija izrazi su koje umjetnici koriste umjesto riječi. Kroz istraživanje likovnih mogućnosti u sebi svojstvenom mediju, autori obrađuju sadržaj odnosno značenjsko polje koje zaokružuje izraz u smislenu i neodvojivu cjelinu. Umjetnici primarno stvaraju iz trajne unutarnje potrebe za umjetničkim izrazom. Mnogi od njih, vlastiti umjetnički rad ne smatraju samo svojim poslom već ga vide kao životni poziv. Branko Kukurin, jedan od autora zastupljenih na izložbi, odgovor na pitanje o smislu umjetnosti pronalazi u stihu Dobriše Cesarića “To lišće ne zna, tek tresti se mora”, dok vlastiti odgovor na vječno pitanje sažima u skladnoj, pročišćenoj i tonski oblikovanoj kompoziciji pomno odabranog fotografskog kadra u čije središte pozicionira ključni tekstualni sadržaj iz rodne kuće Vlahe Bukovca u Cavtatu.

Neminovna je činjenica da umjetnost oplemenjuje prostor i ljude, kako one koji je stvaraju, tako i one koji je percipiraju. Ona ima terapeutski učinak na čovjeka, ali i društvo u cjelini. Helena Nemeš i Marija Petrović u mediju slikarstva kroz stvaralački proces projiciraju najdublje strahove i unutarnja propitkivanja otvoreno postavljajući pitanja i ostvarujući dijalog s vanjskim svijetom. Pritom Marija Petrović ističe kako umjetnost ima moć pronalaska ljepote i smisla u stvarima koje se čine zastrašujućima, besmislenima i nepodnošljivima tako što sublimira patnju u stvaralačku ekstazu.[3] U kontekstu terapeutskog učinka Ena Gilih Mesarić, Lea Čeč Song, Ana Grubić i Marija Kondres koriste stvaralački proces kao sredstvo procesuiranja teških životnih situacija i iskustava. No, kako i zašto se upravo područje umjetnosti pokazalo ključnim za regeneraciju, obnovu i transformaciju? Naime, stvaralački proces otvara prostor za sporije, tiše i dublje promišljanje samog sebe, ali i svijeta u kojem živimo o čemu govore Zoran Durbić, Nataša Ač, Kristina Kinkela Valčić, Branka Dubovac, Diana Šare i Alenka Tominac. Upravo nas umjetnost uči kako usporiti, pritom često postajući izvorom nježnosti, suosjećanja, podrške, empatije i potrebe za bliskošću što u svojim radovima ističu Nevena Živić i Koraljka Jukić. U umjetnosti je često prisutna kombinacija vođenog i planiranog procesa te upliva slobode i neočekivanosti konačnog ishoda. Tako grafika Zoranu Durbiću daje discipliniranost, ali i otvoren proces rada u kreiranju atmosfere završne kompozicije, kojoj je posvećena i Lejla Mustafić, ali u tematskom području pejzaža. Rad Nevene Živić svojevrstan je poziv na usporavanje, nježnost i suosjećanje kroz kombinaciju slobodnog pokreta te minucioznog meditativnog veza.

O empatiji snažno progovara Silvija Sikavica koja osluškuje, prepoznaje i koristi prirodne datosti drvene podloge za oblikovanje temeljne kompozicije, ulazeći pritom u dijalog s prirodnim materijalom i suptilno potencirajući ključne detalje likovnim elementima. Njezina misao kako je “kreativni čin sublimirana istina o neuništivosti ljudskog duha i iskonskoj potrebi za bliskošću”[4] provlači se kroz cijeli niz djela koja su prirodno ugođena s pojmom umjetnosti, a čije su ključne odrednice empatija, kontemplacija, meditativnost i oplemenjivanje ljudskog života, ali i senzibilizacija šire javnosti za područja koja su potisnuta, zanemarena ili nevidljiva. Prisutnost umjetnosti u ljudskim životima pruža utjehu, smisao, objašnjenje, ona iscjeljuje i poziva na kontemplaciju.

U radu Nevene Živić, Carry-Lee Hent i Celestine Vičević nit i ručni vez prepoznatljivi su elementi kojima autorice ostvaruju meditativne kompozicije i komunikaciju s vanjskim svijetom. O duhovnom, kontemplativnom i unutarnjem privatnom u svojim djelima progovaraju Ivana Kutuzović, Brut Carniollus i Vanda Jurković. Posve suprotnim mislima vođen je Dominik Zdenković koji jasno komunicira kako je umjetnost bitna za njegovu vlastitu sreću. Podjednako je neposredan i iskren Ivan Midžić predstavljen s triptihom koji objedinjuje različita područja njegovog umjetničkog djelovanja. Kako sâm autor kaže, umjetnički nakit mu osigurava egzistenciju, likovnost donosi strast, a konceptualna umjetnost gradi ego. Sva tri segmenta se isprepliću i neodvojiv su dio njegovog umjetničkog identiteta. Za svakog umjetnika neminovan je uvjet slobode prilikom stvaralačkog procesa, a umjetnost kao prostor bezuvjetne slobode prepoznaju Ivana Maradin, Marija Prša, Jasmina Jakopanec, Nini Cinotti i Tomislav Belančić, dok se na njih prirodno nadovezuju Marina Fernežir, Irma Merdanić i Kristina Kinkela Valčić stavljajući u fokus pitanje identiteta. Umjetnost kao trag prostora i vremena polazište je u tekstilnim radovima Helene Birin i Alme Hasanović koje grade dijalog između prošlosti i sadašnjosti kroz eksperiment i istraživanje mogućnosti pojedinog medija. Teme vrijednosti zajednice i obitelji te običaja i tradicije nastavljaju se i nadopunjuju pojmovima vremena i nasljeđa u radu Judite Horvatinović, dok na dijalogu između prošlosti i suvremenog trenutka svoj likovni jezik grade Irma Merdanić i Ena Gilih Mesarić. Koncept vremena i nematerijalnosti u fokusu je rada Katarine Marov koja kroz grafički eksperiment u tehnici slijepog tiska obrađuje činjenicu kako vrijeme oblikuje i mijenja našu percepciju stvarnosti. Osim valorizacije i poštivanja tradicije i kulturne baštine kao izvora inspiracije prilikom interpretacije u suvremenim medijima i izrazima, mlađe generacije poput Dorie Valković i Tonke Sušec posvećene su istraživanju kako percepcija utječe na imaginaciju, dok Iva Starac djeluje u području između jasnog i nejasnog ispreplićući maštu djeteta s realnim i izmaštanim prostorom. Nezaobilazan element igre prisutan je u stvaralačkom procesu Lee Čeč Song, sadržajnom aspektu Marije Kondres i međuigri gradivnih elemenata Katarine Marov. Upravo kroz eksperimentiranje s tehnikama, materijalima i konceptima Iva Starac, Lea Čeč Song i Andrea Pavetić dolaze do posve novih stvarnosti, ishoda i rješenja, dok Katarina Marov i Silvana Konjevoda kontinuirano istražuju granice i mogućnosti pojedinih materijala i medija. Matilda Zanini, Andrea Pavetić i Željka Kaurić fokus stavljaju na komunikaciju između autora, djela i publike, a istim preokupacijama, ali u mediju fotografije, bave se i Gordan Kos i Lena Ternovec. Vođeni primarno prisutnošću svjetla, oni oblikuju kadrove koji se otvaraju kao pitanja i fragmenti poznatih i nepoznatih realnosti svijeta u kojem živimo.[5]

Umjetnost je područje koje vrlo često otvoreno i iskreno ukazuje na neuralgične točke u našem društvu s ciljem da osvijesti i aktivira pojedince u djelovanju za opći boljitak. Marija Škrobo Arambašić, Marija Kondres i Željka Korbar otvoreno progovaraju o odgovornosti umjetnika s obzirom na široki kontekst i utjecaj umjetnosti te ističu kako umjetnici vrlo često gledaju isključivo vlastito područje djelovanja pri čemu izostaje iskaz solidarnosti prema sve većoj nepravdi u svijetu, a o važnosti uloge umjetnosti i kritičkog razmišljanja govore i Nini Cinotti i Marija Škrobo Arambašić. Umjetnice Marija Mikulić Bošnjak i Iva Kožul Salihagić otvoreno progovaraju o borbi protiv digitalnog ubrzanja, dominantne upotrebe umjetne inteligencije i fascinantne ljudske potrebe za samouništenjem. Duboku zabrinutost za obrazovanje i oblikovanje mladih naraštaja izrazile su Marija Škrobo Arambašić, Morana Varović Čekolj i Andrea Pavetić. Detaljnije razrađujući temu, Morana Varović Čekolj i Marija Škrobo Arambašić ukazuju kako jedino usvajanje znanja i razvoj kroz kreativnost i umjetnost može osigurati opstanak pojedinaca koji kritički promišljaju svijet u kojem žive i samostalno donose odluke te aktivno djeluju i doprinose boljitku cjelokupne zajednice. Riječ je o umjetnicama koje iz prve ruke svjedoče razvoju mladih generacija unutar našeg obrazovnog sustava te snažno progovaraju o potrebi resetiranja i osvještavanja onoga što je iskonski naše kako bismo se ponovno osjetili živima u okruženju u kojem neprimjetno, postepeno i sigurno nestajemo u masi umjetnog, neiskrenog i neprirodnog.[6] Rad Marije Mikulić Bošnjak sadržajno i likovno objedinjuje različite, ali podjednako važne stupove opstojnosti umjetnosti. Kako sâma autorica kaže, umjetničko stvaralaštvo predstavlja jedno od posljednjih prostora u kojem ljudska ruka i duh zadržavaju pravo na sporost i kontemplaciju. U svijetu koji teži automatizaciji kreativnosti, čin slikanja postaje analogan činu molitve – procesu koji zahtijeva potpunu sabranost, disciplinu i odmak od utilitarnog vremena. Slika čuva autentičnost ljudskog napora; ona je svjedočanstvo da vrijednost djela ne proizlazi iz brzine njegove distribucije, već iz dubine njegova nastajanja. Slikarstvo se ovdje shvaća kao disciplina ustrajnosti koja, poput zanatskog rada teži postizanju duhovne i tehničke cjelovitosti kroz posvećenu sporost i otpor prema digitalnoj dehumanizaciji umjetničkog čina.[7]

Trodimenzionalni radovi, objekti i ambijentalne instalacije dodatno šire i obogaćuju prostor i previranja u području umjetnosti. Pritom se nastavlja istraživanje odnosa između ideje, materijala i rada u opusima Željke Kaurić, Josipa Mijića, Dominique Jurić i Majde Vidović te je prisutan fokus na komunikaciji između autora, rada i publike kod Anje Serdar, dok angažirana nota rada Željke Korbar ukazuje na moć umjetnosti da prenese emocije i ukaže na društvenu nepravdu. Nevjerojatan i nepresušan svijet imaginacije otkrivamo u lutkarskom radu Margarete Peršić i vitrajnoj skulpturi Dominique Jurić, dok nas Darija Stipanić podsjeća na ljepotu fluidne forme ostvarene u neposrednom dijalogu s odabranim materijalom. U širem kontekstu, Josip Mijić recentnim ciklusom objekata odgovara na duboku ljudsku potrebu da se razumije, osjeti i izrazi ono što se ne može izreći. Kako sâm kaže, u svijetu u kojem se sve čini mjerljivo i nadzirano, on podsjeća kako postoji sloj stvarnosti koji se ne može predvidjeti, ali se može naslutiti – to je prostor tišine ispod svakog zvuka, prostor nestalnosti ispod svakog oblika. Upravo u toj nestalnosti možda leži najdublja istina o životu i smrti.[8]

U suvremenom svijetu koji podrazumijeva i očekuje od pojedinca brzinu, površnost i kontrolu, umjetnost nije samo odraz vremena u kojem živimo, već i potencijal i područje rađanja ideja i misli ispred svog vremena. Ona postaje svjetionik koji omogućuje slobodu, slojevitost i transformaciju, ali i snažan alat u borbi protiv društvene nepravde i ugnjetavanja slabijih i nezaštićenih. Na pitanje u čemu vide snagu umjetnosti, autorice i autori odgovaraju iz vlastitog iskustva. Umjetnost obogaćuje i oplemenjuje čovjeka i nudi alternativu površnoj svakodnevnici, usporava percepciju i potiče kritičko razmišljanje kaže Zoran Durbić. Ona predstavlja prostor istraživanja, razumijevanja i osobnog izražavanja, nadovezuje se Alma Hasanović. Umjetnost je alat za razumijevanje i otpor ističe Maja Tomažić Jakumatović, a Celestina Vičević nas podsjeća kako je umjetničko stvaralaštvo duboko iscjeljujuće iskustvo. Umjetnost ima moć mijenjati svijet na bolje, ona je sredstvo putem kojeg se čovjek suočava s istinom koja nije uvijek ugodna. Nevena Živić želi svojim djelima mijenjati svijet. Koraljka Jukić u umjetnosti traži i pronalazi tihe trenutke kontemplacije, uranjanje u duhovno i osjećajno iskustvo te ističe kako je snaga umjetnosti u mogućnosti kreativnog odgovora na izazove života. Mnogi umjetnici složno zaključuju kako je umjetnost njihov poziv, ali i više od samog poziva, umjetnost je njihov život.

U kontekstu ove izložbe, najprikladnijim se čini parafrazirati poznati stih Antuna Branka Šimića i završiti tekst riječima kako su umjetnici čuđenje u svijetu. Jer doista, umjetnici svijet promatraju začuđeno, s dubokim razumijevanjem i nijemim divljenjem. Svoja osjećanja, razmišljanja i udivljenja izražavaju spontano, prirodno, iskreno, intuitivno i autentično u vlastitim likovnim izrazima dajući svijetu novo ruho. U konačnici, na svima nama leži odgovornost da prihvatimo činjenicu kako je umjetnost potrebna da bi čovjek bio kadar prepoznati i mijenjati svijet.

ŠETNJA KROZ POSTAV IZLOŽBE:

GOSTOVANJE U EMISIJI KVARTURA NA Z1 POVODOM IZLOŽBE “ZAŠTO UMJETNOST?”:

FOTOGRAFIJE S OTVORENJA IZLOŽBE (autori fotografija: Zoran Pero Radaković i Damjan Španjol):

                                                   

---

[1] Marina Fernežir, iz prijave za natječaj

[2] Silvija Sikavica, iz prijave za natječaj

[3] Marija Petrović, iz prijave za natječaj

[4] Silvija Sikavica, iz prijave za natječaj

[5] Lena Ternovec, iz prijave za natječaj

[6] Morana Varović Čekolj, iz prijave za natječaj

[7] Marija Mikulić Bošnjak, iz prijave za natječaj

[8] Josip Mijić, iz prijave za natječaj