ISKRA – grupna žirirana izložba inspirirana životom i stvaralaštvom književnice Štefe Iskre Kršnjavi

11.07.-14.08.2022.
prostor udruge Artoratorij i Narodna knjižnica Vrbovec

 

Poezija, koja se u svom praobliku poimala kao „odraz uzvišene duhovnosti“, nepresušni je eliksir života pretočen u bogati spektar izražajnih mogućnosti jezika. No, što kada umjetnost pisane riječi postane izvor inspiracije za nastanak likovnih djela? Odgovor na ovo pitanje pronalazimo na izložbi ISKRA.

 

U organizaciji i na inicijativu udruge Artoratorij osmišljena je grupna žirirana izložba koja naglasak stavlja na bogatu povijest grada Vrbovca primarno kroz istraživanje djelovanja značajne književnice i prevoditeljice Štefe Iskre Kršnjavi koja je djelovala pod pseudonimom Iva Rod. Selekcija pjesama iz dvije zbirke Ive Rod: „Pjesme I“ 1905. i „Pjesme II“ 1912. godine čini temelj i polazište za niz bogatih, raznovrsnih i nadasve inspirativnih vizualnih interpretacija kojima su se likovni umjetnici iz cijele Hrvatske odazvali na javni poziv za sudjelovanje na izložbi. Stručni žiri u sastavu Sonja Švec Španjol, kustosica izložbe, mag.hist.art.; Verena Jakuš, osnivačica i predsjednica Udruge Artoratorij, mag.art. i Ivan Mak, suosnivač i tajnik Udruge Artoratorij, mag.educ.art odabrao je 23 od ukupno 45 prijavljenih autora za sudjelovanje na grupnoj izložbi ISKRA. Na izložbi sudjeluju: Sandra Abou Abdo, Margareta Belančić, Ana Bušalić, Barbara Cetina, Andrea Cihlar, Lea Čeč, Larisa Dragelj, Damir Facan-Grdiša, Jasmina Jakopanec, Koraljka Jukić, Vanda Jurković, Martina Kamenečki, Kristina Kinkela Valčić, Krešimir Kveštek, Sara Maksimović, Kate Mandarić Erceg, Vlasta Pastuović Aleksić, Stanka Pinjuh, Darija Stipanić, Željko Subić, Ana Šesto, Dominik Višnjić i Nevena Živić.

 

Autori su od 11 ponuđenih pjesama intuitivno odabrali upravo one koje su prepoznali kao poticaj za vlastito stvaralaštvo. Gotovo sve selektirane pjesme poslužile su kao inspiracija za najrazličitije interpretacije realizirane u rasponu od klasičnih medija poput crteža, grafike, slikarstva i fotografije pa sve do objekata, prostornih i interaktivnih instalacija. I dok su pojedini autori odabrali jedan stih ili segment pjesme koji ih je inspirirao, drugi su više različitih pjesama interpretirali unutar jednog rada ili su pak nakon pomnog istraživanja lika i djelovanja Ive Rod sve doživljeno, proživljeno i spoznato objedinili i izrazili u jednom djelu. Zanimljivost izložbe leži u činjenici da je poveći broj autora povukao paralelu s današnjim vremenom i okolnostima u kojima živimo te našao poveznice s problemima s kojima se Iva Rod suočavala kako u privatnom tako i u profesionalnom životu. Koliko je poezija Ive Rod bila poticajna za autore potvrđuje i činjenica o raznolikosti interpretacija – i kroz odabir medija i tehnike (fotografija, bakropis, ugljen, tuš, akvarel, pastel, akril, ulje, kolaž, mozaik, glina, drvo), ali i sadržajno – od figuracije (portret, pejzaž…) do apstrakcije.

 

Određeni broj autora referirao se na crticu „Trozvuk“ koja je okarakterizirana kao „najpreciznije seciranje modernističkog ženskog subjekta pogledom okrenutim k „izvrnutoj nutarnjosti“ pri čemu se vlastitost pojavljuje kao neka fluidna i eterična emulzija koja se dadne samo naslutiti u krhkosti „slaba subjekta“ u  stanju njegove „rascijepljenosti“ i „prelijevanja“ jednog „ja“ u neko drugo „ja“. Navedeno stanje savršeno je utjelovila Sandra Abou Abdo u svom radu Iskra u svemiru. Slijedeći opis iz pjesme, autorica je uspješno dočarala proces prelijevanja jednog ja u neko drugo ja. Prisutnost jasno definirane figure Štefe Iskre Kršnjavi, pozicionirane na lijevoj strani kompozicije, dodatno je potencirana okruženjem zlatnih listića, reljefnom površinom u bijeloj, plavoj i ljubičastoj boji s lebdećim čipkastim formama, no svi ti detalji i teksture postepeno nestaju na desnoj strani kompozicije čime se u fokus stavlja tek nazirući lik Iskre definiran vodoravnim linijama koje prirodno prate i nadopunjuju kretanje godova drvene podloge čime je utjelovljen Iskrin duh, karakter i osobnost odnosno nematerijalan, ali presudan dio ličnosti svakog pojedinca.

 

Potaknuta introspektivnim elementom „Trozvuka“ Jasmina Jakopanec povlači paralelu današnjeg svijeta s vremenom u kojem je živjela Iva Rod i pita se gdje su nestale prave ljudske vrijednosti? Živimo u svijetu koji servira i podržava lijepo zapakirane laži i obmane. Upravo takvo okruženje potaknulo je autoricu na realizaciju interaktivne prostorne instalacije Istina ili laž putem koje poziva promatrača da odgovori na vjerojatno najteže pitanje – “Tko sam ja?” i na taj način spozna tko je, što želi i čemu teži.

 

Pojam autorefleksije prisutan je i u radu Ane Šesto koja u mediju fotografije odgovara na pitanje „To sam ja?“. Kroz krajnje tankoćutan i transparentan portret djevojke u vlaku autorica uprizoruje sublimaciju ljudskog lika u osjećaj onoga što jesmo. Željko Subić, potaknut promišljanjima ljudske osobnosti kao i poniranjem jednog „ja“ u neko drugo „ja“, u svom prepoznatljivom rukopisu kroz izmjenu snažnih crnih linija stiliziranih lica i ploha boja bilježi osvještavanje i spoznaju višeslojnosti naše ličnosti u radu Jedno i drugo ja.

 

Kratka poetska proza „Sinfonija“ bila je poticaj većem broju umjetnika za nastanak likovnih djela u različitim medijima. Glazbenu simfoniju i sve njezine posebnosti, kao i vrtlog emocija i spoznaja do kojih slušatelj dolazi upijajući svaku glazbenu misao, Željko Subić u radu Ne osjećam se sam prenio je u simfoniju oblika i boja u harmoničnoj kompoziciji koja je rezultat doživljaja umjetnosti kao duhovne hrane čovjeka. Djelo koje objedinjuje glazbu, poeziju i prozu sadržajno i ritmički odrazilo se i u akvarelu Raster morski autora Damira Facana-Grdiše. Jezična figura „nježno titraju čuvstva, polagano se budi nada…“ pretočena je u titraje morske površine dok su harmonija i disharmonija zvuka pretočene u ritam valova. Sadržaj slike oblikovan strukturama sazdanim od niza ponavljajućih elemenata čiji je ritam povremeno obogaćen uplivom druge boje ili linijom drugačijeg karaktera kao da prati riječi „…niz lijepih melodija dolazi kao da bi iz nizine, i diže se u veličanstvenu uzvisitu pjesmu…“. Zadržavajući se u području ritma ostvarenog izmjenom boja i oblika, Vanda Jurković oblikuje likovni zapis Sinfonija koji izmjenom crno-bijelih ploha s akcentima zelene utjelovljuje doživljaj harmonije i disharmonije tj. zvukova opisanih u poetskoj prozi Ive Rod. Za razliku od apstraktne kompozicije koja je prigušena, staložena i uravnotežena, u kolažu Sreća Vanda Jurković dokida samonametnute okvire, a slobodna kompozicija asocira na veliko polje cvijeća i samoniklog bilja pružajući osjećaj apsolutne slobode te uprizorujući apstraktni vrt sreće i slavljenja života.  

 

Pjesma „Sreća“ manifestirala se i u digitalnom kolažu Margarete Belančić pod nazivom Sreća, slavuj, žena. Akromatski prikaz siluete žene oblikovan je nježnim sivim tonovima, dok ga rubno prekrivaju i obgrljuju razlivene plave i bijele mrlje, a u središtu kompozicije smjestio se slavuj naglašene teksture perja. U ovom krajnje lirskom izričaju uhvaćen je potpuni osjećaj mira, ispunjenosti i sreće. Eteričnost biva zamijenjena snažnom ekspresijom u crtežima Kate Mandarić Erceg. Figura 1 i Figura 2 energične su interpretacije dviju različitih pjesama i emocija. Figura 1 u duhu croquis crteža bilježi pokret, poletnost i lakoću figure dok je njezino središte ispunjeno težištem crnila iz kojeg nastoje proniknuti osnovne boje, a govori o unutarnjoj borbi sa samom sobom. Figura 2 istim likovnim elementima uprizoruje blaži pokret s manje boja i više bjeline koju potencira crnilo s primjesom zemljanih tonova uobličujući pritom zanos zagrljaja i iskonske sreće.

 

Osim ljubavne lirike, valja istaknuti i socijalnu poeziju Ive Rod koja je nastala kao reakcija na društvenu nepravdu. Naime, Iva Rod je često u svojim djelima komentirala malograđanski mentalitet sredine u kojoj je živjela, ali i isticala potrebu da se distancira od njega. Bila je vrlo hrabra i samouvjerena te je kritizirala dvoličnost malograđanskog morala, osuđivala lažno ćudoređe te duboko vjerovala da za iskrene osjećaje ne postoje kompromisi. Buntovnu stranu Štefe Iskre Kršnjavi kao i okolinu s kojom se borila interpretirala je Andrea Cihlar. Uspoređujući Štefine probleme s problemima suvremenog društva autorica ukazuje kako je zadiranje u intimu boljka koja traje stoljećima, a dodatno je potencirana u današnje doba putem digitalnih medija – mobitela, kamera i društvenih mreža. Slika Ogledalo društva predstavlja alegoriju društva u kojem živimo. Motivi mora i neba simboli su slobode našeg uma i tijela, ali njihov odraz u ogledalu autorica okružuje gomilom ljudi koji, kako sama kaže, „stoje poput publike i djeluju poput entiteta koji samo čeka i vreba, dok istovremeno formiraju kičasti okvir ogledala”. Zbog čina neprestanog zadiranja u tuđu intimu dolazi do napetosti koja rezultira pucanjem ogledala tj. gubitkom naše slobode, a često i gubitkom ili maksimalnim potiskivanjem naše osobnosti. Krhotine ogledala posljedica su ranjene duše i iskrivljene percepcije koju nam je nametnulo društvo.

 

Poezija je iznimno otvorena i poticajna umjetnička forma pa ne čudi da je u pojedinim umjetnicama intuitivno izazvala vizije, ideje i vizualne skice. Mnoge autorice osjetile su i prepoznale bol o kojoj progovara Iva Rod te su odlučile interpretirati upravo tu emociju s kojom smo se svi susreli, a koja nas istovremeno guši i opterećuje, ali i potiče da rastemo. Tako je Lea Čeč u apstraktnom izrazu Aldebaran zlatni i Sirius srebrni utjelovila prve asocijacije koje su joj se javile nakon čitanja Trozvuka. Spomenute zvijezde autorica nije prikazala doslovno već kroz njihov metafizički sjaj i energiju kojom zrače okružujući ih titravom površinom koja se neprestano kreće. Istim gradivnim sredstvima, ali u akromatskom izričaju, u radu Meditacije o vremenu i prirodi – tišina Lea Čeč povezala je pjesmu i crtež kroz treperenje niza sitnih linija grupiranih u putanju zajedničkog kretanja. Centralno pozicionirane kružne plohe bjeline papira čine težište kompozicije odnosno simboliziraju mir i tišinu. Na tragu kružnog treperavog  kretanja je i mozaik Martine Kamenečki. Autorica u diptihu Osjećaji materijalizira osjećaj boli, ali i sreće kroz stilizirani prikaz dubine mora i beskrajne visine neba kao simbola međusobno posve različitih emocija. Ljubav i bol emocije su duboke kao more, a njihovu snagu u sebi svojstvenom likovnom izrazu i tehnici utjelovila je Ana Bušalić u radu Izidor. Tajna ljubav Ive i Izidora bila je toliko snažna da je metaforički oživjela površinu mora čiju je uzburkanost autorica vrlo ekspresivno zabilježila tehnikom ulja i akrila na pleksiglasu ističući pritom energiju i dubinu interpretirane emocije. O boli progovara i Barbara Cetina inspirirana stihovima „zadrhtalo je srce od suza neisplakanih…“. Iznimno zanimljiv rad Neisplakane suze izveden u kombiniranoj tehnici govori o zatomljenim emocijama, neiskazanim željama i potisnutim nadanjima. Simbol suze otkriven ispod podignutog poklopca možemo percipirati kao metaforu ljudskog oka: kada sklopimo oči distanciramo se od svijeta, a sve emocije, želje i nade zadržavamo za sebe. Ako otvorimo oči – izlažemo se sudu javnosti, ogoljujemo se, ali istovremeno suze pričaju priču o našim strahovima, slabostima i strepnjama. No, koliko god voljeli vlastitu sigurnost, nameće se pitanje – kako živjeti zatvorenih očiju i duše?

 

Kao što je Dubravka Peić Čaldarović istaknula, ljubav je za Ivu Rod bila osnovni pokazatelj samosvijesti i samopouzdanja, izvor duhovne i emotivne snage, pokretač intelektualnog sazrijevanja i motiv daljnjeg obrazovanja. Pojam ljubavi apstrahiran je u uvodnim stihovima prve zbirke pjesama Ive Rod: „Ti, koji si moga srca najmilija sreća sveta….“. Pjesma koja je izraz čiste neprikosnovene ljubavi postaje simbol, polazište i inspiracija za niz djela nastalih upravo zahvaljujući toj emociji. Tako Stanka Pinjuh izraz najdublje ljubavi sažima u crtežu Blažena i druga stanja. Ugljenom na papiru autorica prikazuje trudnu ženu snenog pogleda s blagim osmijehom na licu dok rukama obgrljuje plod svoje ljubavi. Ljubav prema prirodi izražena u pejzažnoj poeziji Ive Rod poslužila je kao inspiracija za rad Larise Dragelj ironičnog naziva Ne volim pejzaže. Povlačeći paralelu s aktualnim vremenom autorica kritizira materijalizam, konzumerizam i otuđenost od prirode. Ljupkost i lepršavost opisa prirode u pjesmama Ive Rod, Larisa Dragelj koristi kao polazište za gradnju imaginarnog krajolika kojeg percipira kao oazu mira i mjesto kontemplacije i distance od užurbane svakodnevnice. Rad intimnijeg formata traži veću koncentraciju i određeno vrijeme promatrača kako bi se aktivnije uključio u percepciju djela te tako obratio pozornost na detalje, ali i spoznao vrijednost i bogatstvo prirode.

 

Odmak od klasičnog slikarstva pronalazimo u izvezenom slikarskom platnu Nevene Živić. Potaknuta unutarnjim sukobima Ive Rod između potrebe da se uklopi u patrijarhalne okvire poželjnog ponašanja i želje da slijedi vlastite osjećaje u borbi protiv nepravde i dvoličnosti okoline, umjetnica u radu Protkana – izvan okvira spaja vlastiti izričaj sa stihovima Ive Rod. Nevena Živić protkiva slikarsko platno riječima uvodne pjesme koje pozicionira izvan okvira središnjeg kvadrata. Praznina kvadrata i njegova ograničenost potencirana je tekstom izvan okvira – prostora apsolutne slobode. Umjetnica i sama izlazi iz vlastitih okvira napuštajući boju i primjenjujući isključivo vez koncem na slikarskom platnu. Konceptualni rad prepun simbolike na krajnje minimalistički, ali jasan i direktan način govori o karakteru utjelovljene emocije. Osim o ljubavi, uvodna pjesma govori i o činjenici koliko smo svi međusobno povezani, a pojam povezanosti likovno interpretira Dominik Višnjić u bakropisu Prožimanje. U crnoj i plavoj boji, koje su dominantne u većem broju radova na izložbi (Damir Facan-Grdiša, Andrea Cihlar, Martina Kamenečki), autor zaokretanjem matrice za 180 stupnjeva ostvaruje kompoziciju koja djeluje poput dva komplementarna dijela jedne cjeline. Isprepletenost, koju autor naziva “tkanje života”, varira od najveće zgusnutosti kao znaka interakcije i međuzavisnosti pojedinca o ostatku svijeta pa sve do maksimalne prorijeđenosti tj. pojedinih niti koje simboliziraju područje našeg samotnog bivanja.

 

Posljednja pjesma koja je rezultirala većim brojem međusobno vrlo različitih i zanimljivih djela započinje stihovima „Bistra vodo, šta je na dnu tvome?“. Na intrigantno pitanje Koraljka Jukić odgovara radom Izviranje. Centripetalno kretanje vode dočarano je izmjenom zelenih i plavih tonova boje. Lazurni nanosi dočaravaju bistrinu, a gusti dubinu vode. U središte umjetnica smješta lišće smokve – simbol Iskre tj. simbol naše snage da se uzdignemo iznad svih prepreka na koje naiđemo po putu.

 

O dubini vode kao personifikaciji ljudske duše govori i prostorna instalacija Vlaste Pastuović Aleksić. Kompozicija Bistra vodo što je na dnu tvome sazdana je od nekoliko konkavnih posuda međusobno povezanih vitičastim prostornim linijama na čijim su vrhovima uprizorene začudne forme kao rezultat osobnog razvoja i kreativnosti ženskog principa. Najveća donja posuda predstavlja nutrinu žene – dušu koja pomno skriva sreću, ljubav, ali i tugu i bol uzrokovane raznim predrasudama, osudama i nepravdama koje je doživjela Iva Rod. Zadržavajući se u prepoznatljivoj ekspresionističko-emocionalnoj maniri umjetnica Kristina Kinkela Valčić spontano i intuitivno materijalizira emocije koje su se javile prilikom čitanja pjesme o bistroj vodi i njezinim dubinama. Inspirirana stihovima, autorica zaranja i otkriva vlastite dubine u radu Fluidum, a proživljene emocije i doživljaje pretače u potez, boju, teksturu te u konačnici završnu kompoziciju. Od najdublje nijanse plave boje pa sve do mrljastih akcenata zelene i materične bijele boje vrtlog emocija, stanja, stavova i mišljenja sazdan je u jednom likovnom iskazu duše koja je prepoznala dubinu pjesnikinje ujedinjujući se s njom u snazi, fragilnosti i kreativnosti.

 

Niz umjetnica i umjetnika odlučio je sumirati cjelokupni doživljaj lika i djela Štefe Iskre Kršnjavi u jedan rad. Tako je Krešimir Kveštek objedinio karakter i stvaralaštvo Ive Rod u njezinom liku interpretiravši ju siluetom s prepoznatljivim profilom i frizurom. Njezino držanje je uspravno, čvrsto i ponosno te ostavlja neizbrisiv trag u vremenu. U danas rjeđe prisutnoj tehnici suhog pastela na papiru autor je književnicu prikazao u sjeni dok asocijativni naziv djela Iskra svijesti otvara niz značenja koje vežemo uz Ivu Rod. Nevjerojatno snažna, talentirana, obrazovana i društveno osviještena Iva Rod doslovce je bila “iskra svijesti” u vremenu u kojem je živjela i djelovala. Doživljaj Štefe Iskre Kršnjavi umjetnica Darija Stipanić  sažela je u djelo lirske apstrakcije pod nazivom Treptaj duše I. Asocijacije koje se javljaju kada promatramo događanja na površini platna možemo opisati riječima: ekspresivno, vividno, tankoćutno, poetično, nježno, snažno, uznemireno, spokojno, slojevito, kompleksno, pulsirajuće tj. sve ono što prati i izražava iskustvo života Ive Rod sa svim njezinim usponima i padovima.

 

Umjetnice su često osim šireg društvenog konteksta vrlo svjesno percipirale i položaj žena u vrijeme kada je Iva Rod živjela i djelovala. Tako je Sara Maksimović u vrlo osebujnom djelu Krajolik u mojoj glavi sažela mnoge umjetničke elemente iz stvaralaštva Ive Rod poput, kako sama navodi, bogatstva pjesničkih slika, subjektivnosti i emocionalnosti, ali je i sažela „kazalište emocija koje se ponekad čini beznačajnim za svijet koji nas okružuje, a istovremeno iz njega proizlazi stvaralaštvo u kojem cijeli taj svijet pronalazi povezanost, utjehu i ohrabrenje“.  I upravo zato je poezija toliko bliska likovnim umjetnicima. Umjetnička djela najčešće nastaju na temelju izraza vlastitih stanja, emocija i iskustava. Iz najvećih boli, traumi, ali i najvećih ljubavi nastala su nezaboravna dramska, filmska, književna i likovna ostvarenja. Naše emocije, snaga djelovanja, izražavanja, empatije, poistovjećivanja, podrške i razumijevanja tj. cijela kompleksnost našeg bića snaga je ljudskosti pretočena u snagu umjetnosti.

 

Izložba ISKRA u fokus stavlja značajan doprinos Ive Rod kulturi, obrazovanju i umjetnosti grada Vrbovca, a selekcijom pjesama iz njezine dvije zbirke ukazuje se na važnost poezije koja je nažalost danas vrlo često marginalizirana i zaboravljena, posebice među mlađim naraštajima. Poezija kao vrelo ljepote i bogatstva riječi, nevjerojatnih mogućnosti izražavanja kroz stilske figure, ritam, zvukovne strukture, jezične inovacije, ali i arhaizme pretače se u linije, boje, plohe i forme predstavljenih likovnih radova. Sinergija riječi i likovnosti stvorila je jedinstveni umjetnički doživljaj koji nudi novi pogled na lik i djelo Ive Rod, ali i upoznaje nas s djelovanjem i razmišljanjima suvremenih likovnih umjetnica i umjetnika kroz bogatstvo raznolikih likovnih izričaja inspiriranih jezičnim bravurama, ali i emocijama književnice. Za kraj, uz citat jedne od predstavljenih autorica na izložbi koja pojašnjava kako je „radu dala naziv Iskra u svemiru jer uistinu vjeruje da svatko do nas „zaiskri“ svojim životom i bez obzira što život sâm po sebi kratko traje, svatko od nas ostavi trag“ toplo se nadamo da će lik i djelo Štefe Iskre Kršnjavi, ali i svih zastupljenih likovnih umjetnica i umjetnika na ovoj izložbi ostaviti inspirativan trag u vama i potaknuti vas da u različitim vidovima umjetnosti pronađete svoju jedinstvenu iskru tj. poticaj za vlastito djelovanje.

 

 

Fotografije s otvorenja izložbe: