Dok pitanja objedinjuju ključne akcente iz životopisa Ane Sladetić, odgovori nude dublje upoznavanje ambiciozne, savjesne i uspješne umjetnice s vrlo impresivnim dosadašnjim umjetničkim djelovanjem. Obzirom na sveobuhvatan intervju, nećemo prostor dodatno zauzimati nepotrebnim uvodom, ali za čitatelje koji se prvi put susreću s likom i djelom Ane Sladetić navodimo citat iz predgovora Anine prve samostalne izložbe održane 2009. godine u Galeriji S u Koprivnici autora Marijana Špoljara kako bi zagolicali maštu i nagovijestili sadržaj razgovora: “Riječ je o pojavi izrazito mlade autorice, netom stasale iz grafičkog odjela zagrebačke Akademije, crtačice sa zavidnom količinom velikih i malih radova, ambicioznih priča i minucioznih zapisa, jedne od, barem u mediju crteža i srodnih disciplina, najdojmljivijih autorskih pojavljivanja u nas.”
Kada si spoznala da želiš biti umjetnica?
Sve je navodilo u tom smjeru. Jednostavno, kad god crtam, osjećam se ispunjeno i sretno. Makar me zanima/la fizika, matematika i kemija, vlastiti smjer izražavanja pronašla sam u likovnoj umjetnosti.
Ima li umjetničkih duša u tvojoj obitelji?
Ima, moja majka je dizajner tekstila. Prenijela mi je ljubav prema stvaranju vlastitih djela – od skica i nacrta, preko krojenja do završnog proizvoda. Dok sam odrastala, cijelo vrijeme sam ju promatrala dok je radila, te sam s njom uvijek nešto izrezivala, spajala i dobivala oblike…
Zašto grafika?
Grafiku sam odabrala radi pedantnosti, zakonitosti i uzbuđenja pri otiskivanju. Sviđao mi se red. Odnosno, sloboda kojekakvog nereda u redu. Sviđa mi se to toleriranje. Kao sve je strogo i ima svoja pravila, a matricu praktički možeš uništiti i od nje napraviti otisak.
Smatraš li da je grafika danas dovoljno cijenjena i adekvatno valorizirana?
Mislim da grafika oduvijek dobiva manje ili više pažnje. Pogotovo uz sveprisutno stvaranje umjetničkih knjiga. Grafika je uvijek otisak materije i pronaći će način spajanja sa suvremenim praksama. A sad, je li adekvatno valorizirana… Uvijek iznova pronađe se kriva legenda ispod grafike u muzeju ili galeriji (bakropis umjesto bakroreza, mezzotinte umjesto aquatinte itd.). Problem je možda što mnogi ne vide proces nastajanja grafike, pa je tada teško odgonetnuti koju tehniku navesti. Događa se i najboljima.
Sudjelovala si na mnogim umjetničkim rezidencijama u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Finskoj, SAD-u… Koliko su bitne rezidencije za umjetnike?
Za umjetnike je bitno da cirkuliraju kako u svojoj okolini tako i izvan nje (kako bi se to hrvatski bolje reklo ‘networking’). Prije ili kasnije kada se izađe iz akademskog okružja i stupi u realan svijet, treba plivati, što rezidencije omogućuju. Osjetite stvarnost i sve ovisi o vašim mogućnostima komuniciranja i povezivanja s drugim umjetnicima, potencijalnim kupcima, organizacijama i uključivanja u projekte.
Da li bi neku rezidenciju izdvojila kao posebnu i po čemu?
Izdvojila bih prvu ozbiljniju rezidenciju – Akademie Schloss Solitude, za koju sam saznala preko natječaja ustanove Pogon. Makar ima titulu akademije, nije riječ o akademskoj instituciji, već o formi umjetničke rezidencije koja se spaja s mnogim disciplinama kao što su književnost, glazba, kazalište, ples, dizajn, arhitektura, ekonomija, pa čak i šah. Rezidencija organizira izložbe, skupove, festivale, a potiče međusobno umrežavanje primljenih kandidata uz mjesečnu stipendiju i naknadu za materijal.
Izlagala si na više od 95 skupnih i samostalnih izložbi diljem svijeta – od Poljske, Slovačke, Makedonije, preko Austrije, Italije, Cipra, Portugala, Irske, Francuske i Belgije, pa sve do USA, Kine i Južne Koreje. Prisustvuješ li na otvorenjima svih međunarodnih izložbi na kojima sudjeluješ?
Uspijevam prisustvovati na izložbama koje mi vremenski odgovaraju. Treba se poklopiti vrijeme i mjesto, a to naravno nije uvijek jednostavno.
Koja je razlika u produkciji radova, postava i prezentacija izložbi i stanja tržišta u odnosu na Hrvatsku?
U produkciji radova jedina je razlika u tome tko producira. Najčešće je to sam umjetnik. Vizualno, međutim, nema prevelike razlike. Osjeti se praćenje trendova prezentacije rada: na koji način prezentirati video instalaciju, od samog video uratka prikazanog na TV-u, kombiniranje tradicionalnijih medija sa suvremenim, dokumentacije i slično. Obično su to kockasti crni televizori, minimalni podesti, ironična upotreba standardnih muzejskih vitrina. Zanimljivo mi je zapitati se kome se obraća današnje umjetničko djelo, ironizirajući svoju poziciju prezentacije, te na koji način komunicira s promatračem i potencijalnim kupcem koji u većini slučajeva ne razumije poruku, već se oslanja na preporuku stručnjaka. Naime, ako govorimo o tržištu, kod nas najviše prolaze radovi prema narudžbi ili preporuci, dok se umjetnici za kvalitetnije izložbe, barem oni mlađi, prezentiraju drugim radovima. Potrebno je biti prisutan i aktivan. Tu je očito riječ i o sretnim okolnostima djela i umjetnika koja je specifična za svakog ponaosob.
Proglašena si najboljom diplomanticom 2009. godine, dobila si čak tri nagrade Akademije, Grand prix na 30. salonu mladih i nekoliko stipendija. Koliko je uspjeh pitanje truda i rada, a koliko talenta?
Rekla bih pola-pola, plus pitanje otvorenosti i komunikacije prema drugima. Često nas se uči da trebamo biti zatvoreni i imati svoj vlastiti svijet. Što se u potpunosti slažem. Ali ako smo predugo u svojevrsnoj školjci i laštimo svoj biser, teško se kasnije otvaramo prema novim mogućnostima i rad postaje samo jednostrana satisfakcija onoga koji stvara.
Često se spominje tvoj uspjeh na međunarodnoj izložbi New Prints 2014/Summer održanoj u Međunarodnom grafičkom centru u New Yorku kada je tvoj rad izabran u konkurenciji od 3000 prijavljenih, a od 49 izabranih troje je umjetnika, uključujući i tebe, imalo priliku držati javnu prezentaciju pred kolekcionarima u galeriji Christie’s uz Warhola, Rauschenberga, Lichtensteina i mnoga druga svjetska imena. Otvara li takav uspjeh vrata za potencijalne buduće suradnje?
Za mene to je bio veliki uspjeh, pogotovo jer je rad stajao uz bok s radovima koje sam gledala u knjigama za ispit iz povijesti umjetnosti samo par godina ranije. Izložba mi je otvorila više suradnji na kojima sad intenzivno radim.
Uspiješ li na izložbama u inozemstvu prodati svoje radove?
Uspijevam, više nego što ovdje prodam.
Treba spomenuti i natječaj Aesthetica Art Award gdje je među 3000 prijavljenih tvoj rad ‘Impulsi’ ušao u izbor sto radova koji su proglašeni inovativnim i iznimnim dostignućem, te je bio predstavljen na međunarodnoj izložbi u York St Marys galeriji u Velikoj Britaniji 2013. godine. Jedna si od rijetkih umjetnica koja podjednako uspješno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu. Kako to uspijevaš?
Volja je nit koja me gura da pokušam i isprobam. Pratim što se događa preko svjetskih časopisa i portala za vizualnu umjetnost, dizajn i grafiku, a kroz njih uvijek nađem nešto što mi zapne za oko.
Rad ‘Gdje je _dom?’ je vrlo intiman rad, a polučio je mnogo uspjeha. S njime si se predstavila na izložbi New Prints, izabran je da sudjeluje na izložbi u Christie’s, bio je presudan za poziv na rezidenciju u Wiesbadenu, a dobio je i posebno priznanje Odbora za nagrade na 6. hrvatskom trijenalu grafike. Kada završiš pojedini rad ili ciklus osjećaš li da ti je to jedan od boljih radova?
Dobro pitanje! Da li osjećam da je jedan od boljih radova? S vremenom mijenja se osjećaj što je tada bilo dobro, a što sada. U svakom slučaju vrlo je osoban, kao i svaki drugi rad koji radim. Međutim, mislim da je on uhvatio neku univerzalnu priču, tako da se većina može poistovjetiti kroz sam simbol kuće i doma. Kako taj cjelokupan ciklus još nije gotov, vidjet ćemo što će donijeti tri nova rada na kojima sada radim.
Na doktorskom si studiju na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, asistentica si na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, živiš i stvaraš u Samoboru, izlažeš po cijeloj Hrvatskoj i u inozemstvu, kako uspijevaš sve izbalansirati?
Time što svako područje vidim kao izazov, a ne isključivo kao ispunjenje obaveza.
Kakav je danas u Hrvatskoj položaj umjetnosti i umjetnika?
Položaj umjetnosti i umjetnika na skoro je istoj razini, tj. uvijek vrlo nisko u odnosu na onaj položaj kojeg bismo mi kao umjetnici očekivali. Sve ovisi o stanju države: vlasti, politici, gospodarstvu, poznanstvu i međusobnim odnosima. Ne trebam komentirati općenito stanje u kulturi koje je svima jako dobro poznato. Nadam se novom i kvalitetnijem međusobnom umrežavanju, zalaganju i prepoznavanju pravih vrijednosti vizualne umjetnosti, bez zadrške i šutnje.
Većina se slaže da se od umjetnosti ne može živjeti u Hrvatskoj, no istovremeno se zamjera umjetnicima kada se okušaju u drugim poslovima kako bi se uzdržavali i omogućili si uvjete za stvaranje?
Specifična je scena likovne umjetnosti. Pohvalno je da umjetnik u svom umjetničkom radu kombinira više disciplina kako bi upotpunio opis svog rada, ali isto tako ako se okuša u drugim poslovima (a da to nije povezano sa umjetnosti) kako bi zaradio svoj kruh i materijal za umjetnički rad, odmah ga se degradira (umjetnička produktivnost samo mu je očito hobi). Kako god bilo, ostaje na umjetniku je li ga to dira ili ne. Nismo svi jednaki, svatko će prema sebi odrediti što mu je lakše i dostupnije raditi u određenoj fazi života. A po meni, važnija su djela koja se stvaraju.
Uče li studente na akademiji kako opstati kao umjetnik – kako objasniti svoj rad, javno ga prezentirati, prodati, promovirati?
Sada za razliku od deset godina prije, profesori na akademiji pridaju veću pozornost objašnjavanju odnosa rada, promocije i prodaje svojim studentima. Neki možda i suzdržano, u strahu od konkurentnosti.
Krajem 2015. sudjelovala si na godišnjoj izložbi suvremenih grafičara srednje i istočne Europe – Celebrating Print u New Yorku na kojoj sudjeluju dvadeset i dva odabrana autora i sedam pozvanih. Možeš nam reći nešto više o radu kojim si se predstavila?
Grafika Dream of Spring pripada seriji radova o snovima kojih se sjećam i zapisujem. Tako sam izabrala bilješke iz različitog doba godine i prema njima napravila grafike. Postoji još i Dream of Summer i Dream of Winter. Tijekom sna naše vizualno prepušteno je podsvijesti, te nam ona sklapa događaje, prostor i oblike koje u javi valjda nikad ne bi mogli spojiti. Na grafici je prikazana silueta djevojke koja sjedi na stolici bez naslona, nasred voćnjaka u suton, bez lica i nevidljivim rogovima. Grafika je rađena u tehnici bakropisa a la poupée i sitotiska.
Naziv tvog doktorskog rada je ‘Vizualni ogledi o čistoći’. Čime se baviš u doktorskom radu i kako si odabrala temu?
Željela sam napraviti presjek u kojem će se vidjeti kako se vizualna predodžba i promocija čistoće mijenjala tijekom stoljeća. Poimanje o čistom i higijeni utjecalo je na naraštaje i na njihovo viđenje što je ispravno raditi, a što ne. Stoga sam napravila analizu koja kronološki prati promociju čistoće na tri aspekta: kuće, institucije i države. Također, umjetnički dio doktorata je izložba na kojoj će umjetnički radovi biti u interakciji sa publikom, a njihov cilj je osvijestiti individue da vlastitim prisustvom otkrivaju poruku.
Svrha rada je utvrditi najčešće oblike prezentacije čistoće i usporediti njihovu promjenu kroz vrijeme s obzirom na razinu društvenog života, te potaknuti razmišljanje o oblicima čistoće i nereda i njihove prezentacije drugima.
Što nakon doktorata? Koji su budući planovi?
Nakon doktorata nastavit ću s istraživanjem neuobičajenih situacija i primjene vizualnih podražaja u likovnim radovima, a primarno ću ostati u formi crteža i akvarela.