25.01.-29.01.2016., Gradsko kazalište Zorin dom, Karlovac
Koloristički bogate kompozicije, u kojima je motiv slike bilješka iz pojavne stvarnosti preoblikovana osebujnim likovnim jezikom, polazište su za istraživanje heterogenog opusa Ljubomira Stahova. Svestrani umjetnik razvijao se kao slikar, grafičar i kipar, istražujući mogućnosti od ekspresionizma preko enformela i gestualne apstrakcije, pa sve do poetike minimalizma, stvarajući pritom svoj prepoznatljivi likovni izraz građen na postmodernističkim vrijednostima s čvrstim tematskim uporištem u svijetu prirode. Odlike arhetipskih skulptura fantastičnih bića naglašene ekspresivnosti i crteža analitičko-strukturalnih istraživanja ujedinjeni su u novom slikarskom idiomu na platnima bujnog kolorita gdje mreža gustih poteza gradi likove subjektivnosti sazdane na ispreplitanju privatnog, onostranog i prirodnog.
Slike nastale u posljednjih tridesetak godina predstavljaju otvaranje izrazito kolorističkoj paleti gdje se simbolično, iracionalno i mistično interpretira nizom dominantno okomitih kompozicija s centralno pozicioniranim čudnovatim likovima, tj. tumačima osobnog i univerzalnog, koje karakteriziraju višestruki slojevi očitovanja.
Forma križa, kao simbol uzdizanja iz svijeta materije u duhovno, temeljno je obilježje vertikalnih kompozicija u radovima “Putnik”, “Dolazak” i “Mudrac”. Središnje postavljeni likovi, sazdani od toplog kolorita dodatno istaknutog hladnim nijansama apstraktne pozadine, uspravnim stavom, prekriženih nogu i često raširenih ruku simboliziraju oblik križa, odnosno raspela kao arhetipske forme koja predstavlja simbol povezivanja horizontalnog i vertikalnog, neba i zemlje, vremena i vječnosti, prirode i nadnaravnog. Kompozicijski i strukturalno centralna vertikala okružena horizontalnim linijama prisutna u radu “Mudrac” vuče korijene iz ciklusa crteža nastalih krajem 70-tih godina XX. stoljeća kada je Stahov korištenjem dviju strukturalnih jedinica – ravne i valovite linije – kao dvaju temeljnih načela doveo dihotomiju organsko-anorgansko i prirodno-mehaničko do statusa “najneposrednije plastičke metafore o naravi prirode u njezinom apsolutnom važenju”.
Područje intimnog i emotivnog koncentrirano u fantastičnim bićima interpretirano je kroz dinamiku slobodnog rukopisa i toplinu kojom umjetnik pristupa obradi motiva. Iako prikaz, kao i kod prethodnih radova, zadržava primarno vertikalan položaj, karakter djela i način gradnje slike ukazuju na drugačiji odnos autora prema obrađenom motivu. “Čupko” i “Čupka” bića su nastala brzim kratkim potezima obilježenim subjektivnom slobodom izbora boja oslobođenih opisnosti. Nježni ružičasti i žuti tonovi s tek naznakom plave u funkciji definiranja obrisa figure, oblikuju formu pršteće energije, nesputane hladnim koloritom pozadine.
Intimni motivi izmjenjuju se s nezaobilaznom interpretacijom prirode kroz rad “Čuvarica prirode”. Poentilistički oblikovana figura istaknutim simbolima utjelovljuje cikličnost prirode, te intuiciju, predviđanja i sjećanja kao izravne silnice središta ljudske duše. Bijela, zatvorena i poprilično statična figura mornara na ujednačenoj plavoj pozadini koju dinamizira vodoravni valoviti pojas linija, čime se sugerira površina mora, predstavlja potpunu suprotnost od poentilističkog i energičnog građenja slike.
Okomito gibanje nastavlja se i u radu “Vertikala”. Prikaz predimenzioniranog crva vuče korijene iz fosiliziranih pejzaža iščezlog geološkog svijeta prisutnih na uljima nastalima sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća.
Potpuna ‘dematerijalizacija’ lika odvila se u radu “Zvjezdoljubac” na kojem je krajnje razvedena forma sastavljena od niza kontinuirano ponavljajućih oblika zvijezde. Poentilizam “Čuvarice prirode” preoblikovan u formu gradivnog elementa zvijezde potpunom dominacijom nad površinom ispunjava kompoziciju titrajućom, pulsirajućom energijom. Motiv zvijezde ostaje pozadina subjektivnog portreta supruge Ružice na kojem dominira motiv očiju kao ogledala duše, čime se postiže stanje povezanosti iskonske prirode i ljudskog svijeta.
“Mi smo samo sloj zemlje u kojem se skrivaju naše nepoznate misli i neispunjene želje”, komentar je autora kojim potvrđuje svoju neprikosnovenu i duboku povezanost s prirodom, o čemu svjedoči i vrlo čest motiv šume, na ovoj izložbi zastupljen pejzažima “Jesen” i “Šuma”. Jesen izražena paletom toplih bogatih nijansi smeđe, crvene i zlatne boje iskazuje unutarnju bit slike, neovisnu o svom uzoru iz prirode, dok motiv šume poetičnom i suptilnom ekspresijom ljudskih osjećaja i strasti oblikuje lirsku apstrakciju života.
Izbor slika nastalih tijekom posljednjih tridesetak godina vjerno ilustrira autorovu potrebu za istraživanjem raznolikih tehnika i likovnih vrsta koje bi bile nositeljice suštine prirodnog elementa u interpretaciji bujnog svijeta oblika i poticaja organski utemeljenog univerzuma. Poniranje u osebujnost slikarskog istraživanja kroz titrajući impuls bogate palete u radu Ljubomira Stahova stvara opus jedinstvene osobne atmosfere u kojoj boje postaju živa materija u interpretaciji ljudske egzistencije.
