Posljednji dan trodnevnog boravka u Beču napokon je zasjalo sunce, tako da je posjet Schönbrunnu i njegovim veličanstvenim vrtovima bio idiličan. Jedini problem je bilo ograničeno vrijeme u trajanju od sat i pol za razgled dvorca i vrtova. Kako velika tura u prosjeku traje 45 minuta, i to ako ubrzate korak i ne zadržavate se predugo u pojedinim sobama, zapravo možete odabrati samo jednu lokaciju koju ćete razgledati. Ukoliko idete u samostalnom aranžmanu definitivno rezervirajte barem pola dana za Schönbrunn kako biste u miru uživali u sadržajima poput Muzeja kočija, Stakleniku palmi, posjetu Zoološkom vrtu Schönbrunna ili šetnji do Glorijete s koje se pruža predivan pogled na perivoje i dvorac.
Kao što sam već ranije spomenula u tekstu o Beču, arhitekt bivše ljetne rezidencije carske obitelji je Johann Bernhard Fischer von Erlach. Prema nalogu Leopolda I. na mjestu prijašnje lovačke kuće koju su uništili Turci on gradi veličanstveni barokni dvorac. Projekt je dovršen tek nakon što je Marija Terezija angažirala Nikolausa Pacassija sredinom XVIII. stoljeća. Dvojica arhitekta zaslužni su za dizajn i uređenje dvorca u stilu baroka. Dvorac je ime dobio po arteškom bunaru iz kojeg se crpila voda, dok danas dvorac okružuju perivoji s nizom fontana i kipova okruženih drvećem i prostranim stazama drvoreda. Francuski vrtni arhitekt Jean Trehet je 1695. godine oko palače zasadio francuski park s labirintom koji i dan danas postoji i predstavlja zanimljivu turističku atrakciju. Kako smo odlučile razgledati unutrašnjost dvorca, nismo imale vremena popeti se na Glorijetu – klasicističku arkadu koju je projektirao Ferdinand von Hohenberg 1775. godine. Posvećena habsburškoj moći, smjestila se na 60 metara visokom brdašcu s kojeg se pruža pogled na prekrasno uređene perivoje, dvorac i grad u pozadini.
Razgled Schönbrunna
Prilikom razgledavanja možete se odlučiti za opciju “Imperial tour” koja sadrži razgled prvih 26 prostorija i ako niste veliki ljubitelj pretjerano ukrašenih interijera iz ove kraće ture možete dobiti sasvim adekvatan uvid u tadašnji život Schönbrunna. No, ako zaista želite potpuni doživljaj svakako preporučam “Grand tour” koja obuhvaća 40 prostorija. Možete uzeti audio vodič (koji osobno ne preferiram jer se većinom audio vodiči baziraju na preopširnom davanju suvišnih informacija ujednačenim monotonim glasom) ili listu s kratkim opisima pojedinih prostorija na hrvatskom jeziku, pa sami birate što ćete i koliko dugo razgledavati, a opet imate osnovne informacije i smjernice gdje se nalazite. Kao i u većini dvoraca zabranjeno je fotografiranje, no dok pojedini dvorci i palače u Europi zabranjuju fotografiranje kako bi mogli dodatno naplatiti mogućnost fotografiranja – npr. u Berlinu ako platite dodatna 3 eura dobijete narukvicu da vam je odobreno fotografiranje i možete slikati do mile volje, a u Beogradu na Belom dvoru ne smijete sami fotografirati, ali vas može fotografirati “Žika slika”. Ne šalim se, čovjek se zove Žika, a foto studio mu se zove “Žika slika”. Uglavnom, Žiki kažete što želite, on to fotografira i kasnije masno naplati. U Schönbrunnu nema takvih alternativa. Jednostavno je zabranjeno sve, pa sam odlučila kupiti DVD s fotografijama kako bih ovaj članak mogla popratiti foto materijalom.
Dekoraciju interijera u prevladavajućem rokoko stilu osmislio je već spomenuti Nikolaus Pacassi. Prostorije variraju od krajnje luksuznih poput Vieux-Laque sobe do krajnje jednostavnih poput apartmana u kojima su živjeli Franjo Josip i carica Elizabeta. Prve po redu su soba u kojoj je stražarila osobna garda Franje Josipa i soba za biljar koja je služila kao čekaonica za one koji su imali audijenciju kod cara. Nakon toga slijedi impresivna soba od orahovine koja je naziv dobila po oblogama od skupocjenog drveta. Ukrasne pozlate na stolićima, lusteru i drvenim oblogama svjedoče o raskoši rokoko stila iz vremena Marije Terezije. U sobi od orahovine Franjo Josip je primao audijencije. Znao je primiti u jedno prijepodne i do stotinu ljudi, a bio je poznat po izvrsnom pamćenju imena i osoba koje je vidio ili čuo samo jednom u životu. Ljudi su dolazili caru da mu se zahvale na odlikovanju, da mu se predstave ako su dobili carsku službu ili da ga ponizno mole za nešto. Audijencije su trajale po par minuta i završavale su kada bi car lagano kimnuo glavom.
Radna soba Franje Josipa puno govori o njegovom karakteru – on nije držao do raskoši u svojim odajama i većinu svog života proveo je za radnim stolom u ovoj prostoriji. Već s 18 godina postao je car, a radni dan mu je započinjao prije 5 sati ujutro. Radna soba je uređena darovima koje su mu dali djeca i unuci, te slikama njegove obitelji od kojih dominiraju veliki portreti njega kada je imao 33 godine i žene Elizabete, poznate pod nadimkom Sisi. Osim zajedničke spavaće sobe Franjo Josip je imao zasebnu spavaću sobu u kojoj je svaki dan ustajao u 4 sata, prao se u hladnoj vodi i molio jutarnju molitvu. O jednostavnom i skromnom ukusu cara svjedoči i željezni krevet u kojem je nakon 68 godina vladavine 1916. godine umro u 86 godini života. Zanimljiv je i carski zahod u engleskom stilu ugrađen 1899. godine. Iako je opće poznato da je Franjo Josip obožavao svoju suprugu, rođakinju Elizabetu koju je oženio 1854. godine kada je napunila 16 godina, nije poznato koliko je Sisi voljela njega. Naime, često je išla na duga putovanja i rijetko boravila u Beču, a na jednom od putovanja, u Ženevi u rujnu 1898. godine, smrtno je ozlijeđena turpijom od strane talijanskog anarhiste Luigija Luchenija i tada umire u 61. godini života.
Kineski kružni kabinet odraz je afiniteta Marije Terezije. Carica je jako voljela japansku i kinesku umjetnost koje su tada bile u modi. Prostorijom dominira kinesko lakirano drvo ugrađeno u bijele drvene ploče u zlatnom okviru iz kojeg na ispupčenim malim konzolama stoje primjerci plavo-bijelih porculanskih vaza. Kabinet je služio za privatne razgovore Marije Terezije sa svojim državnim kancelarom. Druga zanimljiva prostorija je Porculanska soba koja se koristila kao radna soba, ali i kao prostor za igru. Imitacija plavo-bijelog porculana u izrezbarenome drvetu uokviruje zidove na kojima se nalazi 213 slika koje su plavim tušem naslikali muž Marije Terezije Franz Stephan i njihova djeca.
Velika galerija je definitivno najraskošnija i najdojmljivija dvorana u dvorcu. Riječ je o prostranoj dvorani dužine 40 metara i širine desetak metara, smještene u samom središtu dvorca. Dvorana se koristila za balove, prijeme i svečane večere, a nakon pada monarhije i za koncerte. Od 1994. godine koristi se za državne prijeme. Kristalna zrcala, pozlaćene štuko dekoracije, stropne freske i dva velika pozlaćena lustera izrezbarena u drvetu čine jedinstveno umjetničko djelo u rokoko stilu. Spomenuti pozlaćeni lusteri nosili su svaki po 70 svijeća dok u dvorac 1901. godine nije uvedena električna struja. Freska u sredini dvorane, djelo talijanskog slikara Gregorija Guglielmija, prikazuje Franza Stephana i Mariju Tereziju okružene alegorijama vladarskih vrlina i zemalja pod krunom monarhije.
Za obiteljske proslave i manje koncerte koristila se Dvorana ogledala značajna po prvom koncertu šestogodišnjeg Wolfganga Amadeusa Mozarta u nazočnosti carice 1762. godine. Za intimnija druženja služila je Dvorana za svečanosti u kojoj su se za vrijeme Marije Terezije obilježavala manja slavlja poput krštenja ili vjenčanja. U sklopu ciklusa slika izloženih u ovoj dvorani s temom svadbenih svečanosti, nalazi se i najpoznatiji portret Marije Terezije u skupocjenoj haljini od bijele čipke. U ovoj prostoriji završava “Imperial tour” i nastavlja se “Grand tour”.
U drugom dijelu razgleda posebno me se dojmila Vieux-Laque soba, ne zbog svoje prevelike kićenosti nego zbog čina Marije Terezije koja je ovu sobu dala preurediti u spomen sobu nakon nagle smrti svog voljenog muža Franza Stephana 1756. godine. Marija Terezija je do kraja života nosila crninu, a o njezinoj velikoj ljubavi prema mužu svjedoči papir pronađen u molitveniku nakon njezine smrti na kojem je točno u sat zapisala trenutke sreće koje je provela sa svojim suprugom. Cijela soba obložena je drvenim intarzijama od orahovine i crnog kineskog laka porijeklom iz Pekinga.
Napoleonova odaja poprilično je morbidna prostorija zbog događaja koji su se u njoj odvijali. Naziv je dobila zbog boravka francuskog cara u ovoj prostoriji, inače bivšoj spavaćoj sobi Marije Terezije, u dva navrata – 1805. i 1809. godine kada je zauzeo Beč. Napoleonovom vjeridbom s Marijom Lujzom, kćerkom Franje II. (koji nakon pada Svetog Rimskog Carstva postaje Franjo I., Austrijski car), trebao se 1810. obilježiti mir između ova dva vlastodršca. Međutim, nakon Napoleonova pada Marija Lujza je njihovog najmlađeg sina doslovno zatočila u palači, gdje on 1832. umire od sušice u dobi od 21 godine. U sobi je izložena i ptica ševa pod staklenim zvonom, jer je u samotnom djetinjstvu rimski kralj, odnosno Vojvoda od Reichstadta kako su ga zvali, tvrdio da u palači nije imao nijednog prijatelja osim te ptice. Istom mladiću pripadala je ona raskošna kolijevka koju sam spomenula prilikom opisa carske riznice u tekstu o Beču.
Prenakićena Milijunska odaja jedna je od najskupocjenijih prostorija dvorca, kao što joj i sam naziv kaže. Zidne dekoracije od rijetkog smokvinog drveta s intarzijama indijskih i perzijskih motiva najdragocjeniji su dio ove odaje u kojoj minijature prikazuju scene iz života mongolskih vladara iz XVI. i XVII. stoljeća u Indiji. Zanimljivost je da su ih izrezbarili članovi carske obitelji.
Bogata soba sadrži jedini svečani krevet sačuvan na Bečkom dvoru. Raskošni krevet od crvenog baršuna sa zlatnim i srebrnim vezivom napravljen je prilikom vjeridbe Marije Terezije, te se izvorno nalazio u njezinim privatnim odajama u zimskoj rezidenciji u Hofburgu.
Posebno su me oduševile Bergl sobe – niz međusobno spojenih dvorana koje se dijele na Prinčev, Goës i Gisela apartman. Zidovi i stropovi svih prostorija prekriveni su pejzažnim slikarstvom koje prenosi iluziju udaljenog svijeta u kojem obitavaju egzotične ptice i životinje. Riječ je o prirodi koja je uređena prema ljudskim potrebama, organizirana unutar temeljnih arhitektonskih principa, npr. priroda definirana unutar okvira koji čine balustrade, sjenice i rokoko vaze. Ti detalji vode pogled promatrača u vrtove prekrasnih vila i hramova. Pod stare dane Marija Terezija koristila je ove sobe kao “ljetne sobe” kada bi postalo vruće i sparno u njezinim odajama na katu.
Ovime završavam kratak opis izabranih prostorija koje su me se osobno dojmile, a više informacija i slikovnog materijala možete pronaći na službenim stranicama dvorca gdje je opis svake prostorije popraćen s nekoliko fotografija. Zajedno s vrtovima i perivojima, te navodno prvim zoološkim vrtom na svijetu iz 1752. godine palača predstavlja primjer Gesamtkunstwerka.
