Duško Šibl

Intrigantan hrvatski slikar Duško Šibl na temeljima široke teorijske i praktične naobrazbe preko trideset godina stvara u svojem prepoznatljivom stilu utemeljenom na klasičnim slikarskim premisama. Osnovnu formu ljudske figure u naglašenom pokretu Šibl gradi snažnim potezima bogatog kolorita oblikujući obris fluidnim linijama. Uz povremene odmake u područje pejzaža, u koje  zalazi potaknut unutarnjim impulsom i emocijama prema Dubrovniku, Duško Šibl ostaje vjeran ljudskom aktu kontinuirano ga razvijajući unutar vlastite figurativne poetike. Nakon diplome iz povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 1977. godine odlazi u London gdje završava studij slikarstva na Byam Shaw School of Art 1982. godine nakon čega magistrira na prestižnom Royal College of Art 1986. godine. Danas živi na relaciji Zagreb – London – Dubrovnik, stvarajući, neovisno o okolini i aktualnim trendovima, ono iskonsko i nepatvoreno ponirući u srž svoje umjetničke vokacije. Introvertiran i pronicljiv u privatnom životu, ekstrovertiran i ekspresivan u svom stvaralaštvu, Duško Šibl odabire ljudsku figuru kao autogeni simbol u kojem ujedinjuje protimbu svoje ličnosti.

 

Diplomirali ste komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te završili studij slikarstva na Byam School of Art u Londonu. Smatrate li da je spoj teorije i prakse pomogao ili odmogao Vašem stvaralaštvu?

S jedne strane je pomogao, jer posjedujem određeno predznanje, a s druge strane odmogao jer čovjek tada shvati svoja ograničenja. Osobno mi je najvažnije da je nešto dobro i interesantno. Primjećujem da su u Hrvatskoj svi partizani vlastitih ideologija i da oni koji ne vole slikarstvo forsiraju promociju ljudi koji rade antislikarstvo ili štosove od slikarstva. Smatram kako je u Hrvatskoj na jedan čudan način pobijedila konceptualna umjetnost i nema tolerancije prema drugim vrstama stvaralaštva.

 

Kakve su mogućnosti jednog klasičnog figurativnog slikara u Hrvatskoj?

Sve je manje prostora gdje štafelajni slikar može izlagati, mlade kritičare sve manje zanima klasično slikarstvo. Dapače, čim kažeš da si slikar vidiš ljudima po izrazu lica da izgube interes. Danas je puno atraktivnije biti fotograf, performer ili se baviti kolažima koji svjedoče o tome kako je propala radnička klasa u Hrvatskoj. Jagoda Buić je u intervjuu rekla da je to u redu, no da se takva umjetnost ne bi trebala nazivati vizualnom umjetnošću. To je neka druga vrsta umjetnosti jer ne zadovoljava oči već intelekt. Takve ideje doista šire horizonte u ljudskome umu, ali vizualno nisu interesantne.

 

Kako biste opisali atmosferu na hrvatskoj likovnoj sceni?

Rado posjećujem izložbe autora koje osobno ne poznajem i prema kojima možda i ne gajim osobiti afinitet, ali posjetim izložbu zbog interesa i lojalnosti prema kolegama. Dok sam, s druge strane, primijetio da na otvorenja izložbi najčešće dolaze samo prijatelji ili dobri kolege s kojima su autori zajedno studirali ili su profesori na akademiji. Vrlo rijetko dolaze drugi umjetnici i daju potporu kolegama s kojima nisu direktno povezani. Možda će ovo zvučati malo grubo, ali imam dojam da su svi užasno zadrti i samo svoje tešu. Svi su jedni protiv drugih i to stvara izrazito destruktivnu atmosferu. Mi smo mala sredina gdje bismo se trebali međusobno podupirati, međutim svi se međusobno svađaju, te mislim da se na to troši previše energije.

 

Magistrirali ste na prestižnom Royal College of Art 1986. godine, kakvo je bilo iskustvo studija u Londonu?

Nisam studirao na zagrebačkoj akademiji što mi vjerojatno nikada neće oprostiti, jer i dan danas  čujem komentare poput “on je završio neke tečajeve u  Londonu koje si je sam platio”, što je zaista smiješno ako uzmete u obzir da sam prvi iz tadašnje Jugoslavije koji je primljen na Royal College of Art, a primaju samo 12 osoba na godinu. Moram se malo hvaliti jer sam previše samozatajan, a to ne funkcionira u ovoj sredini. Sjećam se zanimljive anegdote sa studija kada smo se morali boriti za dobivanje ateljea. Tada sam dobio savjet da radim što veće slike kako bih dobio što veći prostor. Ja sam to shvatio poprilično doslovno pa sam napravio slike od nekih 5 metara za koje na kraju nisam znao što bih s njima. Ne znam da li je ista situacija i na zagrebačkoj akademiji jer vidim da mladi umjetnici rade vrlo ambiciozne slike velikih dimenzija. Ako se takvi radovi kontinuirano ne izlažu po muzejima i galerijama, umjetnik kasnije bude ograničen, jer je format dosta bitan za prodaju. Ipak je to posao od kojeg živiš pa je potrebna prilagodba.

 

Osamdesete godine prošlog stoljeća su bile značajne godine za Vas. Vodeća londonska publikacija s izložbama i galerijama za srpanj 1985. godine na naslovnoj stranici objavljuje reprodukciju tempere Bez naslova, a već sljedeće godine Vaša dva rada bivaju uvrštena na glasoviti Pirellijev kalendar 1986. godine.

Za Pirellijev kalendar je došlo do suradnje dok sam bio student druge godine na Royal College of Art. Ideja je bila da studenti naprave kalendar u suradnji sa slavnim manekenkama i fotografima. Svaki student je dobio drugi zadatak. Moj zadatak je bio da napravim sliku poput vitraja uz uvjet da sve bude u obliku otiska Pirellijevih guma. Fotografirali smo manekenku kao da izlazi iz slike i ispalo je super. Moram napomenuti da mene nisu izabrali za kalendar, nego je jedna studentica odbila sudjelovati zato jer je kalendar smatrala ponižavajućim za žene, no ja si nisam mogao priuštiti propustiti takvu priliku iz ideoloških razloga i pristupio sam zadatku kao izazovu. Iskustvo je bilo posebno i po tome što je zahtijevalo timski rad. Štafelajni slikar uglavnom radi sam, to je usamljena profesija, pa je bilo interesantno iskustvo surađivati s masom drugih ljudi poput fotografa, manekenki i šminkera  gdje se moraš prilagoditi tuđim idejama. To mi je bilo korisno iskustvo za kasniju suradnju s kazalištem u Liverpoolu kad sam bio na pozornici kao protagonist gdje sam s plesačima koji su glumili boje slikao uz glazbu.

 

Koje biste glavne razlike naveli između umjetničkog djelovanja u Londonu i Zagrebu?

Kod nas vlada pravilo da se stalno moraš mijenjati, stalno moraš nešto novo smišljati da bi bio interesantan. Tako meni u Hrvatskoj često prigovaraju da zašto stalno radim svoje figure. Većina je značajnih umjetnika kroz povijest umjetnosti imala svoj određeni stil koji je nakon nekog početnog istraživanja i pronalaska više manje uvijek ostao isti. Kad gledamo umjetnike s početka XX. stoljeća, primjerice Kandinskog koji je iz ruskog figurativnog bajkovitog stila prešao u apstrakciju, on je potom samo dublje razvijao svoj izričaj. Treba dobro poznavati faze umjetnika prije nego što počneš umanjivati njegovu vrijednost. Mislim da je to problem naše provincijalnosti. Što je sredina manja to je više umišljenih veličina. U taj koš spada i inzistiranje da je konceptualna umjetnost puno važnija od ostalih i da se samo u tom području treba djelovati i razvijati. Klasična umjetnost pritom biva odbačena pod izlikom da se stvara samo iz profita jer je tržišno isplativija. Ja sam svjestan da se nalazim po strani jer moj rad, iako je kvalitetan i autentičan, ne slijedi neke opće trendove, no zato ima svoju vrijednost i postojanost.

 

Živite na tri adrese: London, Zagreb, Dubrovnik – kako određena sredina utječe na Vas?

Ja sam vrlo introspektivni umjetnik, sve radim iz glave. Ljudska figura je simbol u mojim djelima, ali to nije nešto stvarno. Ne mogu reći da me inspiriraju događaji iz svakodnevnog života, pejzaž ili nešto slično. Nikad nemam direktni odnos ili prijevod u rad. No, primijetio sam nakon nekoliko godina boravka u Dubrovniku da su moje slike poprimile mediteranski kolorit.

 

U Dubrovniku je nastao i cijeli ciklus pejzaža.

Da, ali pejzaži nisu bili posljedica inspiracije bivanja u prirodi i upijanja ljepote, jer sam svjestan činjenice da prirodu ne mogu ponoviti. Moji pejzaži nastali su za vrijeme rata, kada je bilo mnogo razaranja. Zemlja je bila opustošena i spaljena, gorila je cijela okolica Dubrovnika. Pomislio sam kako će sva ta predivna priroda nestati. Želja mi je bila napraviti uspomene – skice na ljepotu Dubrovnika kakvim ga pamtim. Pod utjecajem dubrovačkih slikara Đure Pulitike, Antuna Masle i ostalih koristio sam boje koje inače ne upotrebljavam. Napravio sam privatnu uspomenu, no kako je trajao rat i bilo je malo događanja u gradu, te su slike dobile veće značenje nego što su ga možda realno zaslužile. Napravio sam izložbu svojih pejzaža u Galeriji Talir, a kako se tada u gradu ništa drugo nije događalo zbog zamračenja i policijskog sata, moja izložba je završila u središnjem dnevniku s pričom kako je na izložbu dolazilo četvero po četvero ljudi zbog ratnog stanja. Iako je Dubrovnik grad divnih boja, ja sam namjerno napravio seriju crno-bijelih pejzaža i veduta koje su brzo rađene. Te slike su rezultat ratnih zbivanja i emotivnog naboja koji je vladao u meni.

 

Često se mogu čuti kritike kako u Hrvatskoj ne postoji stvarno tržište umjetnina. Kakva je situacija u Londonu?

To je sasvim druga priča jer je u Britaniji ogroman kapital u pitanju, primjer Saatchi galerije i sličnih. Iza umjetnika stoje ogromne mašinerije i kad ih jednom lansiraju kontinuirano stoje iza njih jer u suprotnom gube novac. Mi kao zemlja nismo dovoljno jaki da se nametnemo međunarodnom tržištu. Sami po sebi smo izolacijski orijentirani. Kad pogledate gangstere poput Sanadera i Vidoševića, koji su imali ozbiljne novce, njihov najviši domet je bio Vlaho Bukovac. To sve govori o situaciji u našoj sredini. Mi podosta živimo na mitologiji i blefu gdje ljudi glume da su nešto, a nisu. Pa diler glumi da je diler, a zapravo nije, umjetnik glumi da je uspješan, a nije. Ekonomski smo slabi, nema dovoljno likovne naobrazbe, galerije se ne mogu specijalizirati jer za opstanak moraju svaštariti. Čak i u Dubrovniku ozbiljnije galerije prodaju suvenire da bi preživjele jer vrlo rijetko uspiju prodati umjetničko djelo i to uglavnom strancima. Našim ljudima je umjetnost najveći luksuz. U Hrvatskoj 99% ljudi nema sredstava za osnovnu egzistenciju, a kamoli za nešto drugo.

 

Što mislite da je ključni problem takvog stanja?

Mislim da se intelektualni rad uopće ne cijeni. Nagrade su slabe ili nikakve, o neredovitom plaćanju da i ne govorim. Sve to stvara jednu opću negativnu klimu za bilo kakav umjetnički izričaj ili općenito intelektualni rad. Moraš biti prokleti entuzijast jer znaš da nema nikakve materijalne koristi od tvoga rada. Kod nas vlada moralno rasulo, materijalizam najgore vrste… To je nepogodna klima za galerije i pomaganje umjetnika. Također, postoji vrlo čudan odnos prema slobodnim profesijama. Suradnici se ponašaju kao da umjetnik nema obitelj i ne mora plaćati račune. Vrlo su rijetki galeristi koji prvo misle na svoje umjetnike, a onda na sebe. Čest je slučaj onih koji sebi redovno isplaćuju plaće, ali honorare umjetnicima godinama ne isplaćuju. Osim toga, u Hrvatskoj nedostaju mecene. Dobar primjer inicijative su Marijan Hanžeković i Zlatko Kauzlarić Atač koji su osigurali ateljee mladim umjetnicima. To je pohvalan primjer na koji bi se ostatak naše buržoazije mogao ugledati. Takva vrsta angažmana kod nas nije običaj. Naši bogataši ne investiraju u opće dobro, samo gledaju sebe – zato su danas neki od njih u zatvoru.

 

Što Vas inspirira?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Jednostavno ako ništa ne radim predugi period vremena počne me hvatati nervoza i moram početi nešto stvarati. Moram priznati da radim poprilično nebulozno, bez ikakvog plana. Cijeli moj rad je u promjeni kompozicije. Ponekad kad stanem ispred platna jednostavno izgubim osjećaj za vrijeme i instinktivno radim da bih se na kraju pitao kako sam to napravio? Vrijeme tada ima neku drugu kvalitetu i to su sretni momenti kada se tako nešto dogodi. Zadam si napraviti 100 radova na godinu, bilo koje tematike. Na kraju napravim izbor od 10 zaista dobrih radova.

 

Zašto ljudska figura?

Nemam odgovor na ovo pitanje. To se dogodilo instinktivno. Ja sam kavanski tip, sjedim i volim promatrati svijet koji prolazi. Mislim da bi moje slike trebale govoriti nešto univerzalno o čovjeku. Po prirodi sam ambivalentan i ne razlikujem muško-ženske podjele – zato moji likovi nemaju spolne organe. Mislim da su upravo zbog toga moje slike iskrene. Svi kažu da su jako erotizirane, ali zapravo one su samo pune energije i pokreta pa djeluju tako.

 

Iza Vas je veliki niz samostalnih i grupnih izložbi, koju biste posebno istaknuli?

Uspjeh se sastoji od niza neuspjeha. Svaka izložba ili događaj u životu vrlo često nije uspješan, ali ako si dovoljno uporan, ne odustaješ i unatoč svemu ustraješ u tome što radiš s vremenom postaneš uspješan. Sjećam se puno svojih izložbi od kojih su neke više neke manje uspješne. Posebno se sjećam izložbe u Sarajevu koja se održala neposredno prije rata u Galeriji Collegium Artisticum. Prvo smo se napatili dok smo dovukli sve slike do tamo. Kako je moj otac bio hrvatski disident u Jugoslaviji, moje je prezime bilo pod povećalom i onda mi nisu htjeli napraviti ni plakat ni pozivnice. Na otvorenje je došlo 17 ljudi. Nitko se nije usudio pisati o izložbi, osim Stjepana Kljujića iz Vjesnika i jedne Sarajke koja je napisala osvrt za dnevne novine koje se nisu zvale Avaz, nego Oslobođenje i koje su jedan dan izlazile na latinici, a drugi dan na ćirilici, naravno u duhu bratstva i jedinstva. Tako da sam dobio veliku kritiku s velikom fotografijom rada i to na dan kad se tiskalo izdanje na ćirilici. To mi je bilo jako dojmljivo. Još bih istaknuo izložbu u Palači Sponza u Dubrovniku održanu prošlo ljeto u okviru Dubrovačkih ljetnih igara. S obzirom da je izložba bila par dana nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, odlučio sam postaviti malu retrospektivu, ali s iznimkom da sam zadnju sliku (i to ja koji sam introvertiran) naslikao na otvorenju pred publikom. Naslikao sam dvije figure na bočnim platnima i prebacio zastavu sa znakom Europske unije i Libertasa na središnje platno. Upravo je taj mali happening sadržajem obogatio otvorenje izložbe koja često znaju biti monotona.

 

Vaši su potezi prepuni dinamike, radovi su često u snažnom koloritu, no po prirodi ste suzdržani i introvertirani.

Dobro ste to primijetili, riječ je o velikoj kontradikciji. Primjerice, slikam pred publikom na pozornici, ali mi je to zapravo jako teško. No, želim da ljudi vide proces rada jer smatram to interesantnim. Vrlo je često sam proces puno zanimljiviji od krajnjeg rezultata. Sâm potez izvire iz moje prirode. Ja sam ljevak, radim vrlo brzo i taj potez – to sam ja. Imam sreću (ili nesreću) da imam svoj stil kojeg mnogi ljudi ne prihvaćaju, ali neki prepoznaju. Primijetio sam da neki kritičari koji su po struci književnici često ne vide taj moj potez. Oni ne percipiraju na koji je način djelo konstruirano, već vide samo rezultat. Iako sam izabrao težak put svog prepoznatljivog stila, smatram da je važno biti iskren. Uvijek se nadam da ću otići negdje drugdje, ali kako volim slikarstvo to me koči, a kako volim i figuraciju, to me također koči. No siguran sam da bih u nekom drugom životu bio apstraktni slikar.

 

GALERIJA RADOVA