Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Ivan Generalić – 1. dio

Tko je Ivan Generalić?

Psihologija ličnosti Ivana Generalića interpretirana kroz život i slikarski opus umjetnika

Jednom prilikom je Ivan Generalić u razgovoru sa svojom suprugom rekao “Ako treba nešto pisati na nadgrobnoj ploči neka piše: Ivan Generalić – doajen naivne umjetnosti”. I doista, riječ je o, povijesno gledajući, prvom slikaru hrvatske naive koji je stekao svjetsku slavu izlažući 1953. godine na samostalnoj izložbi u Parizu, nakon čega je uslijedilo sudjelovanje na III. bijenalu u São Paolu 1955. godine, te izlaganje na izložbi ’50 godina moderne umjetnosti’ u Bruxellesu, čime je Generalić međunarodno afirmirao hrvatsku naivnu umjetnost.

O životu i radu Ivana Generalića ispisane su tisuće i tisuće stranica. Njegov opus detaljno je analiziran i istražen. Tijekom godina kritike su bile naglašeno podvojene. S jedne strane kritičari su isticali kako je Generalić djelovao previše pod utjecajem drugih, posebice pod utjecajem Krste Hegedušića. Kritizirali su njegov likovni izričaj govoreći da mu je izraz primitivan i nedovoljno razvijen, te predbacivali kako je komercijalizirao svoju umjetnost. S druge strane, hvalili su njegovu izvornost i autentičnost. No, u moru raznovrsnih kritika, gotovo nitko nije poricao njegov talent. Mnogi su isticali činjenicu kako bi se većina umjetnika nakon novostečene slave otisnula u bijeli svijet, no Ivan Generalić odabrao je ostati u svom rodnom kraju i nastavio živjeti istim životom kao i prije umjetničke afirmacije.

Upravo je osebujan karakter Ivana Generalića uzet kao polazišna točka ovog teksta. Kada promotrimo literaturu o Ivanu Generaliću možemo uvidjeti da ona obiluje mnogim faktografskim podacima i arhivskim materijalima. Postoje čitave analize konteksta vremena i prostora u kojem je umjetnik živio, popraćene fotografskim materijalom iz života Ivana Generalića, njegove obitelji i sela Hlebine. Njegov opus detaljno je analiziran u nekoliko monografija kronološki podijeljenih na stilska razdoblja koja su se izmjenjivala unutar stvaralačkog perioda. Pronalazak nekolicine knjiga u kojima su zabilježene Generalićeve misli, osjećaji i stavovi, najčešće kroz formu razgovora ili svojevrsnih komentara, ponukala me na istraživanje psihološkog aspekta ovog osebujnog slikara. Rijetko kada možete naići na bogati opus autorovih riječi koje nisu naknadno interpretirane i definirane kustoskim kontekstom ili uplivima novinara, književnika i likovnih kritičara. Upravo ti vrijedni zapisi izvornog govornika o svojem životu i djelovanju baza su ovog istraživanja.

Cilj teksta je proniknuti u karakter umjetnika rukovodeći se poznatim činjenicama o njegovom životu i djelovanju, referirajući se prvenstveno na izjave samog umjetnika i njegove najuže okoline. Kao referentne točke prilikom ove analize koristila sam osnovne smjernice determiniranja ličnosti iz područja psihologije.

 

Psihologija ličnosti Ivana Generalića

 

Na temelju psihologije ličnosti razrađen je prikaz ličnosti Ivana Generalića s naglaskom na psihičke osobine i mehanizme ličnosti koji se baziraju na sljedećim ključnim područjima:

 

  • Djetinjstvo – socijalna i kulturna uvjetovanost
  • Poimanje umjetnosti – kako i zašto je stvarao
  • Glavni motivi u umjetnosti
  • Specifičnosti karaktera kroz interpretaciju kapitalnih djela
  • Odlike ličnosti – poimanje samog sebe i poimanje Ivana Generalića kroz viđenje njegove socijalne okoline

 

Djetinjstvo – socijalna i kulturna uvjetovanost

 

Ivan Generalić rođen je 21. prosinca 1914. godine u selu Hlebine. Odrastao je u najstarijoj kući u Hlebinama u siromašnoj obitelji Mate i Terezije Generalić. Kao dijete čuvao je krave i svinje na paši i pomagao u kućanskim poslovima, a kad je dovoljno odrastao pridružio se odraslima u poslovima oranja i kopanja. Otac ga je hvalio u selu kao dobrog i poslušnog sina koji brzo obavlja sve poslove, no s druge strane prema njemu je bio strog i nije imao previše razumijevanja za sinovljeve afinitete prema crtanju. Majka je toplije prihvaćala njegov interes za slikarstvo.

Odmalena je volio crtati. Kako je bio siromašan slikao je s crnim ugljenom, štapom po pijesku ili olovkom na papiru: “Bili smo bokci, nismo imali dovoljno ni za podmirivanje svakodnevnog života. Jasno da sam već tada slikal ono kaj me okruživalo”. Slikao je krave, kokoši i pijevce, koji će kasnije postati glavni motivi na njegovim slikama. Crteže je poklanjao svima koji su ih htjeli uzeti. Unatoč siromaštvu bio je vrlo kreativan u pronalasku sredstava za slikanje. Primjerice, uzeo bi raznobojni papir od kojeg su žene izrađivale ruže, te bi ga namočio u vodi i tako dobio razne vodene boje kojima bi bojao svoje crteže. Završio je pet razreda pučke škole u Hlebinama. U školi je najviše volio crtanje, a mrska mu je bila matematika. Sklonost prema slikarstvu javila se od samih početaka. Kada bi plakao majka bi ga podigla da gleda svete slike u njihovom domu – “Kad si bil mali, neprestano si plakal. I to jako. Nisam ti mogla s ničim udovoljiti, već samo s jednim. Podigla bih te k svetim slikama na zidu i ti si, za čudo jedno, prestal plakati!”. Upravo je svetačke slike i razglednice preslikavao Generalić u vrijeme kada je Krsto Hegedušić primijetio njegov rad. Kako sam Generalić kaže, Hegedušić ga je savjetovao da prestane preslikavati i uputio neka slika ono što vidi pred sobom odnosno život svog sela: “Došel je tam slikar umjetnik gospon Hegedušić. Videl je naše slike i su mu se dopale. Nam ih je deset zel i rekel je da su dobre. On nas je počel vučiti kak nek rišemo. Rekel je nek samo gledimo oko sebe. Niš nek ne prerisavamo z anziskartih… rekel je, dečki, najte toga delati! Sam glečte kak ljudi hodiju, kak sediju, glejte im glave, ruke … najte prerisavati. Imate hiže, imate kola, krave i cirkve, to rišite. Samo dobro otprite oči…”.

Dok bi mnogi naricali nad svojom tužnom sudbinom, pa čak kasnije u životu navodili nesretno i teško djetinjstvo kao razlog vlastitog neuspjeha, ustroj ličnosti Ivana Generalića krenuo je u potpuno drugačijem smjeru kako Ljubo Babić opisuje “… bogec muž slika i to neposrednije i istinitije nego mnogi i mnogi naš izučeni slikar i da taj bogec muž izražava istina nevješto i primitivno osebujnije i snažnije našu stvarnost, nego što izražavaju svi ti ‘napredni’….. Taj bogi muž doživljuje tu stvarnost, a on i na nju reagira, muka i patnja izoštrila mu osjet”. Anatole Jakowsky potvrđuje skromnost i prizemljenost kao glavne odlike ovog slikara kojem uspjeh nije zavrtio glavom. Ivan Generalić se nije promijenio. Rođen kao seljak ostao je seljak. I dalje muzući svoje krave, hraneći svinje, berući šljive, obrađujući zemlju, baveći se lovom i ribolovom, te slikajući zimi sve što je vidio, zamislio i sanjao.

 

Poimanje umjetnosti – kako i zašto je stvarao

 

“Slikara se nemre naučiti slikati, to si nek svaki izbije iz glave – bez talenta čovjek teško može nekaj velikoga stvoriti – oni koji imaju dara za pisanje, crtanje, klesarstvo i drugo, nisu obični ljudi, oni imaju nešto u sebi kaj ih vuče” rekao je Ivan Generalić. I doista, crtao je i slikao otkad je znao za sebe. Bio je svjestan svojih nedostataka i prihvatio je poduku mentora Krste Hegedušića, ali je pritom ostao ‘svoj’. Kako je sam rekao, slikao je težak život ljudi jer ga je želio učiniti boljim. I sam je odrastao u siromašnoj obitelji, pa je iz prve ruke znao koliko je mukotrpan život seljaka. Iako ga je Krsto Hegedušić savjetovao da slika po prirodi, to mu nije polazilo za rukom, te je slikao jedino kako je znao i osjećao. Njegova priroda, nastala kao sukus viđenog, doživljenog i osjećanog, uvijek je više bila lirska, negoli realna. Iz prirode, koju je izuzetno dobro poznavao, nije prepisivao, već bi upio njezinu ljepotu i snagu, te bi na osnovu sjećanja oblikovao željenu kompoziciju. Neopterećen pravilima akademskog slikarstva, Ivan Generalić nikada nije slikao realno, već što je i kako osjećao. Često je život na slikama isprepleten sa snovima i pričama iz djetinjstva. Određeni motivi prikazani su simbolično, često predimenzionirano kako bi se istaknuo njihov značaj. Svaki prikazani predmet i svaka gesta imaju svoje značenje. Generalićevo slikarstvo odražavalo je njegov život i život njegove okoline. Rođen kao slikar, često je govorio kako je prvo bio seljak-slikar, da bi kasnije postao slikar-seljak. Cijeli život posvetio je dvjema sferama – seoskom životu i slikarstvu – one se isprepliću i međusobno nadopunjuju. Radoslav Putar uočava: “Svaka je slika dokaz o njegovu živu sudjelovanju u životu koji prikazuje. Otkriva njegovo oko važne istine u onom što opaža; tumači njihovo značenje, ističe ih, oblikuje ih tako da one budu svakom jasno čitljive”.

I doista, sva patnja, bol i nemoć, te ljubav, sreća i veselje oslikani na radovima Ivana Generalića poznati su i razumljivi svim ljudima. Svaka slika odraz je iskustva, dokaz o aktivnom sudjelovanju u životu kojeg oslikava. Njegovi crteži i slike svjedočanstvo su iskustvene istine.

Obzirom na lišenost obaveza i pravila akademskog slikarstva, zanimljivo je vidjeti čemu prilikom stvaranja slike ovaj autodidakt daje primat. Crtež, boja i svjetlost osnovne su komponente Generalićevih radova. Naglasak je stavljen na crtež koji predstavlja temelj, podlogu slike i osnovu kompozicije. Prema riječima umjetnika “Crtež je izražajna forma kojom se najsnažnije može izraziti lik čovjeka, dok su boje popunjenje, harmonija i veselje”. Boja je pomoćno sredstvo, ali igra važnu ulogu jer odražava trenutne misli i osjećaje autora. Ivan Generalić je puno pažnje posvećivao kompoziciji i harmoniji boja na slikama. Boje je uspoređivao s glazbom i pjesmom, te inzistirao da one budu usklađene kao bi učinile sliku ljepšom i dojmljivijom. Jedna od glavnih odrednica njegovog stvaralaštva jest slikanje temperom ili uljem na staklu. Zašto na staklu, objašnjava sam Generalić: “U prvom redu, jer lakše dolazimo do stakla nego platna, osim toga, staklo je pogodno i zbog svog sjaja, koji se stapa s bojama i daje jedno posebno, privlačno osvjetljenje slici. Glatkoća stakla daje mogućnosti da se izraze i najsitniji detalji – travke i rebra listića – koji su važni za naš način slikanja”.

Kada sagledamo Generalićeve razloge bavljenja umjetnošću i karakteristike njegovog izričaja, možemo uvidjeti da je riječ o ličnosti koja poštuje tradiciju slikajući na staklu, dok je empatičnost i osjetljivost na sudbine drugih koncentrirana u njegovom slikarskom pozivu i odabiru motiva dojmljivo dočaranih riječima: “Uzbuđuje ga jad ubogih suseljana kojima kraljevski žandari otimlju blago, pa slika njihove siluete kao mrske rugobe, strava ga obuzima kad plamenovi požara proždiru seljačke kućerke i žutilo i crvenilo vatrenih jezika slika drhtave na pozadini dubokog crnog plašta noći”.

Postojanost karaktera, principijelnost i sigurnost u svoje poslanje izraženo je kroz Generalićeve životne odabire; iako je uvažio savjete mentora, pronašao je vlastiti put slikarskog izričaja, iako je postigao svjetsku slavu, odabrao je živjeti u rodnom kraju životom kakvim je živio i prije. Znao je što i kako želi raditi, te gdje i kako želi živjeti. Ništa ga nije smelo u tom naumu. Njegovi odabiri reflektiraju stanovitu jednostavnost, ali i mudrost i pronicljivost.

 

Odlike ličnosti – poimanje samog sebe i poimanje Ivana Generalića kroz viđenje njegove socijalne okoline

 

“Tvrdoglav, samouvjeren, svjestan svoje veličine, bez respekta prema nametnutim autoritetima. Koga je on ‘prekrižio’, taj je ostao prekrižen zauvijek. S druge strane vrlo jednostavan, skroman, bez materijalnih zahtjeva, pun ljubavi prema doslovce nekolicini odabranih, kojima je spremno otvarao srce i poklanjao svoje vrijeme” riječi su kojima Generalićev unuk Goran opisuje svog djeda. Držao se dalje od politike, smatrao ih je licemjernim u svom obraćanju pozornosti na probleme seljaka samo u vrijeme izbora. Zvali su ga iz vodećih stranaka i opozicije, sve ih je odbio i držao se podalje od politike. Generalić ističe kako je imao malo pravih prijatelja, dok je većina bila prisutna samo dok su imali koristi od njega. Kao najveću podršku u životu navodi suprugu, unuka Gorana i snahu Mirjanu koji mu pružaju mir i zadovoljstvo u životu. Nevjerojatna je vitalnost koja pršti iz njegovih djela i izjava: “Sve dok je čovjek nezadovoljan, ići će se naprijed. To je čista logika, po mom mišljenju. Kada postanemo zadovoljni, onda prestaje rast, onda nastaje umiranje…. Inače, prava starost za mene ne postoji, ne sada. Ja sam dijete. Ja se smatram još djetetom. S istim veseljem, istim žarom živim i sada kao i kad sam bio dijete. Čovjek je toliko mlad koliko to sam osjeća. Obično je tako, što ljudi više stare, manje ih stvari interesira, a samo oni koji uspiju sačuvati sve svoje interese iz mladosti, čak i da ih prošire novim interesima, ostat će vječno mladi”. Ivan Generalić živio je ono što je govorio. Novinari i kritičari često su isticali da ima nečeg krajnje urednog i u suštini pedantnog u njegovom slikanju, te kako njegova misao nije jednostavna, već elastična, praktična i iskonski stvarna, a iskustva mirno taloži u sebi nadzirući njihov red, dok mu je duh svjež i težina osjećanja odmjerena. Sve su to karakterizacije koje svjedoče o posebnom senzibilitetu i nadarenosti Ivana Generalića.

Ljutila ga je nepravda i licemjerje, mnogi su ga razočarali, ali je imao razumijevanja za ljudske pogreške. Nemirna duha, bio je otvoren za razgovor, uvijek pun novih ideja. Živio je stabilno i usmjereno. Nije htio znati sve, zato je izbjegavao teške drame na televiziji i radiju. Nesreće, ubojstva i ratovi su ga opterećivali, htio je biti slobodan od takvih informacija. Koncentriran na slikanje, seoski posao, obitelj i zanimacije poput nogometa, lova i ribolova stvorio je vlastiti mikrokozmos unutar podravskog kraja. Svatko je bio dobrodošao ukoliko je poštivao njegov život i rad, kao i život i rad njegovih sumještana. Nije htio napustiti rodno mjesto, nisu ga zanimale dobrobiti slave i velegrada. Najsretniji trenuci u njegovom životu objedinjavaju privatnu i javnu sferu njegovog djelovanja – vjenčanje, rođenje sina i prva izložba 1931. godine u Umjetničkom paviljonu. Iako vrlo tradicionalan u poimanju bračne zajednice u kojoj je supruga vodila kućanstvo, te preuzela brigu i o nekim težim poslovima kako bi on imao više vremena za slikanje rasterećujući ga niza obaveza, on cijeni i poštuje svoju suprugu i uvažava njezino mišljenje glede svog likovnog izričaja: “Moja žena u mom životu sve i bez nje bi život bio pust i prazan. Kao majka, sirota žena se muči kad odgaja dijete ima više muke nego otac. Ona je zapravo u kući sve. Brine se o djeci, brine se o suprugu. Na žalost, više puta je muškarac zapostavlja. Od njega je fizički slabija i mnogi muškarci to iskorištavaju pa je smatraju za svog roba”.

U drugom dijelu teksta sljedeće tjedan bavit ćemo se glavnim motivima u umjetnosti Ivana Generalića i specifičnostima njegova karaktera kroz interpretaciju poznatih slika kao što su ‘Sprovod Štefa Halačeka’, ‘Viriusova smrt’, ‘Jelenski svati’, ‘Rogati konj’, ‘Krave pod Eiffelovim tornjem’ i ‘Autoportret’ iz 1975.

 

Dio stručnog rada prezentiranog na simpoziju povodom 100-godišnjice rođenja Ivana Generalića u Galeriji naivne umjetnosti Hlebine

 

*fotografije preuzete iz publikacija: Mladen Pavković, “Ivan Generalić – Ja sam general”,  Nebojša Tomašević, “Magični svet Ivana Generalića”