RETROSPEKTIVA IVICE MAREKOVIĆA
70 DJELA POVODOM 70 GODINA ŽIVOTA
5.12.2024. – 10.01.2025., Galerija Kulturno-povijesnog centra SMŽ
Čovjek pripada prirodi. Ona je veličanstvena i tajnovita. Skriva odgovore na sva naša pitanja. Čak je i Albert Einstein govorio kako se treba zagledati duboko u prirodu i tada ćemo sve bolje razumjeti. Od samih početaka umjetnici su inspiraciju pronalazili upravo u prirodi. Intuitivno su je osjećali, osluškivali i cijenili te interpretirali u svojim djelima. Ona je oduvijek bila onaj ključni podsjetnik da smo svi krhki i trajni u isto vrijeme.
Ivica Mareković slikar je maksimalno posvećen iskrenom osjećanju i izrazu prirode u kojoj je odrastao. Kako sâm kaže, formirao se i profilirao kao slikar ruralnog pokupsko-posavskog krajolika. Iako je završio Školu primijenjene umjetnosti i Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, vratio se u svoja rodna Sela kraj Siska gdje i danas živi i predano stvara. Tijekom života okušao se i iznjedrio kvalitetna djela u drugim sadržajnim područjima poput portreta, aktova, mrtvih priroda i sakralnih motiva, ali se uvijek vjerno i iskreno vraćao svojoj prvoj inspiraciji – krajoliku.
Tijekom studija, na Pedagoškoj akademiji profesori su mu bili Mladen Veža, Vilko Gliha Selan i Josip Poljan, dok se na Akademiji likovnih umjetnosti formirao pod vodstvom Ljube Ivančića, Ferdinanda Kulmera i Vasilija Jordana. No, u potrazi za vlastitim umjetničkim izrazom, Ivica Mareković uvijek se vraćao svojim prvim inspiracijama – ruralnom krajoliku Pokuplja i Posavine. Umjetnost je percipirao kao put ka istini koji se temelji na iskrenom odnosu umjetnika prema životu. O najsnažnijem poticaju stvaralačkih i estetskih uzbuđenja Ivice Marekovića pisao je i autor monografije Stanko Špoljarić: “intimno, slikarski Mareković se opredijelio za motiviku dragih krajolika, kao i prizora pitoresknosti sela, genetski upisanih u njegov kist.”[1]
U 2004. godini u Galeriji Striegl u Sisku održana je retrospektivna izložba pod nazivom “30 godina stvaralaštva” s preko 160 radova u organizaciji Gradskog muzeja Sisak, a 2010. godine izdana je monografija “Ivan Mareković presjek 1969.-2010.” autora Stanka Špoljarića i Zorana Burojevića. S obzirom na ranija reprezentativna i bogata predstavljanja dotadašnjeg djelovanja autora, aktualna izložba obilježava jubilarnih 50 godina stvaralaštva povodom 70. rođendana autora selekcijom 70 reprezentativnih djela nastalih u periodu od 2001. do 2024. godine s naglaskom na slike nastale u posljednjih 10-ak godina. Namjera je bila predstaviti širi vremenski raspon od 20 godina odnosno djela nastala od posljednje retrospektive 2004. godine do danas, s posebnim naglaskom na recentnija djela. Selekcija obuhvaća aktove, sakralne motive i pejzaže, s time da su najviše zastupljena djela iz kontinuirano dominantnog tematskog područja autora, a to su pejzaži Pokuplja i Posavine.
Već punih 50 godina Ivica Mareković predano stvara posvećen prvenstveno krajoliku u kojem je odrastao i kojem se nakon školovanja vratio. Prvi motivi koje je ikada naslikao bili su ruralni pejzaži rodnog kraja, a u traženju vlastitog izraza nakon završetka akademije, svoj autentičan likovni rukopis pronašao je upravo u području rodnog pejzaža. Možemo reći da je riječ o dvostrukom povratku – povratku pejzažu u slici i u životu.
Retrospektivna izložba obuhvaća selekciju radova različitih dimenzija i usmjerenja koja svjedoče o izričajnom bogatstvu umjetnika. Od malih intimnih rješenja koja zahtijevaju vrijeme i punu pozornost za iščitavanje utkanih slojeva sadržaja do reprezentativnih monumentalnih formata koji nas pri prvom pogledu preplave svojom energijom i dinamikom. Pažnju posebno privlače naglašeno vodoravni i okomiti formati koji djeluju poput procjepa u prostoru otvarajući pogled na rijeku ili proplanak. Riječ je o punokrvnom vibrantnom slikarstvu koje utjelovljuje znanje, energiju i život samog autora. Od figurativnih do krajnje apstraktnih izraza, s naglašenom ekspresivnošću i nevjerojatnom imaginacijom boja, Ivica Mareković s velikom lakoćom i neposrednošću prenosi emociju i doživljaj uprizorenog trenutka. Motivi koji izbliza djeluju u potpunosti apstraktno, udaljavanjem omogućuju raspoznavanje pojedinih vizura. Samim slikanjem otvaraju se novi horizonti, a u oblikovanju kompozicije autor je primarno vođen igrom likovnih oblika te ostvarivanjem sklada likovnog prostora. Kronološki, najraniji rad na izložbi “Sunčev osmijeh” iz 2001. godine simbolički otvara izložbu naznačujući bogatu paletu boja i motiva. Dominiraju prizori rijeka, šuma, mostova, čamaca, stabala te crkvice na brijegu. Vrlo često Ivica Mareković gradi kompoziciju na način da jedan element (čamac, stablo, most) zadrži u području figuracije, dok u interpretaciji preostalog prostora uzima potpunu slobodu organizacije i izraza. Taj figurativni element je tek polazište slobodnog leta stvaralaštva. Krajolici Ivice Marekovića lišeni su ljudskih figura. Riječ je o prikazima čiste prirode čiji je smisao bivanje samim sa sobom. Natruhe čovjekove prisutnosti očituju se kroz forme kuća, mostova i čamaca, ali riječ je o osamljenim, pustim prostorima koji svojom meditativnom energijom pune ljudsku dušu. Motivi se ponavljaju, no upravo zbog repeticije dolazi do izražaja cjelokupno bogatstvo Marekovićevog slikarstva. Autor odabrane vizure uprizoruje iz različitih rakursa, u različito godišnje doba i različito doba dana što kod svakog motiva omogućuje oblikovanje posve nove kompozicije te jedinstven odnos likovnih elemenata unutar slike.
U djelima “Sunčev osmijeh”, “Drvo nad rijekom”, “Kupa” i “Zimska rijeka” tonski prijelazi te prigušena paleta boja stvaraju ugođaj tišine i melankolične atmosfere. Specifičan odabir boja nenametljivo emanira osjećaj mira i spokoja hladnog zimskog dana u radovima “Zima na rubu šume” i “Most u jutarnjoj izmaglici”. Navedena djela kroz motive vode i njezinih odraza čine sintezu opažanja i sjećanja, a njihov atmosferični omotač osvjetljuje svaki prizor. Posve drugačiji tip meditativnosti pobuđuje rad “Put prema svjetlu”. Tonski prikaz šume definiran je ritmom stabala. Šuma se u mnogim krajevima percipira kao svetište u prirodnom stanju. Na tragu rečenog, Mareković oblikuje šumu kao mjesto mira i tišine. Prožeta toplim zlaćanim tonovima, šuma upućuje na metafiziku svjetlosti.
Istom paletom boja autor često gradi posve različite vizure kao što je to slučaj u djelima “Kupa”, “Prolaz do rijeke” i “Zlatna zima”. Prikazuje ih iz različitih rakursa, u različito doba dana i s različitim stupnjem zasićenosti ili u slučaju slike “Zlatna zima” različitog stupnja dovršenosti rada. No, s druge strane, isti motiv iz istog rakursa, obrađuje posve drugačijom paletom boja i načinom obrade površine u radovima “Drvo i most” i “Drvo pored mosta”. “Vatra na obali” i “Čamac na žutoj rijeci” jedni su od rijetkih radova na izložbi koji su oblikovani u registru isključivo toplih boja poput žute, smeđe i crvene te nose specifičnu poetiku i ugođenost slike.
U radovima nastalim od 2020. godine do danas pratimo nevjerojatan raspon interpretacija pojedinih motiva. Zagasitost i prigušenost fasetno nanesenih hladnih boja u djelima “Ljubičasta rijeka” i “Proljetna Odra” zamjenjuju jači i življi tonovi boja s daleko većom razradom motiva u djelima “Put prema Kupi”, “Šuma” i “Letovanić selo pokraj Kupe”. U navedenim djelima crna boja povremeno poprima ulogu obrisne definirajuće linije pojedinih formi ili kretanja unutar kompozicije. Potpuna rapsodija mrljasto nanešenih živih boja odvija se na platnima većeg formata u djelima “Brežuljci” i “Čamci u pijesku” iz 2022. godine koji ujedno nagovještaju smjer razvoja interpretacije motiva u narednom periodu. Djela nastala u 2023. godini brojčano su najzastupljenija na izložbi te ukazuju na niz noviteta u konstrukciji slike. Javljaju se naglašeno okomiti uski formati kao što su radovi “Bistra rijeka”, “Odra u plavom tonu” i “Malo topline u hladnoj rijeci”. Oni djeluju poput procjepa u prostoru i vremenu otvarajući posve nove vizure omiljenih motiva krajolika. Rad “Odra u plavom tonu” sa smjelom paletom plavih i ljubičastih tonova, uz akcente krvavo crvene boje, svjedoči koliko daleko seže jedinstvenost interpretacije u novim radovima. Pastuozni široki potezi kista daju osnovnu definiciju kompozicije nakon čega slijedi grebanje koje definira glavne silnice djela. Riječ je o novom momentu koji podrazumijeva napuštanje klasičnijeg tretmana površine te sažimanje u čisti suvremeni izraz.
Posebnu pažnju privlače melankolični prizori poput slika “Jutro”, “Most zimi”, “Pogled na Veliki Kaptol” i “Kupa kod Degoja” u kojima paleta sivih, plavičastozelenih i nježnih pastelnomodrih nijansi gradi spokojan krajolik koji hrani dušu i odmara um. Gole grane stabala zrcale se u rijeci, postepeno se dokidaju granice, a forme se polako stapaju u magličastom ozračju. Uz tonski oblikovane krajolike, postepen prijelaz u izričaju pratimo preko likovnih rješenja u kojima pastuozni nanosi boja, često smjelih i hrabrih, ali povremeno i blago prigušenih, akcentuiraju pojedine prostore i mjesta unutar slike kao što je to slučaj u radovima “Krajolik na mjesečini” i “Plavo drveće”.
Zanimljive su i vodoravne varijacije na temu sunca u granama/krošnjama pri čemu jarke tople nijanse crvene, narančaste i žute dolaze do punog izražaja u kontrastu s hladnim sivo-plavo-ljubičastim tonovima rijeke. Djela koja u svom nazivu sadrže riječ ‘put’ kao što su “Put do rijeke”, “Put prema crkvici na brijegu”, “Put” i “Put prema rijeci” posjeduju duboko gibanje u središte slike. To je put koji vodi do vrha brijega ili put koji se iz gustiša otvara na proplanak, čistinu ili obalu rijeke, a posjeduje duboku simboliku osjećaja slobode.
Nezaobilazni dio rodnog krajolika koji je kontinuirano zastupljen u likovnom opusu Ivice Marekovića čine vizure s posavskim drvenim kućama. Riječ je o tradicijskom graditeljstvu kao neprikosnovenom dijelu hrvatske kulturne baštine koje je estetski utjecalo na autorova promišljanja. Djela “Posavski krajolik” i “Stup i kuća” svojom sjetnom atmosferom te iznimnom unutarnjom tišinom glasno svjedoče o zaboravu koji je zavladao unatoč svim nastojanjima autora i nekolicine kolega i entuzijasta da očuvaju drvenu posavsku arhitekturu. Utoliko grebanje površine koje inače unosi dinamiku i vibrantnost u kompozicije, u djelu “Posavski krajolik” simbolizira ljudsku reakciju na poništenje onog najvrjednijeg u nama – naše tradicije, baštine i običaja.
Recentna djela “Crvena krošnja”, “Crveni proplanak”, “Drvo pored mosta” i “Cvijeće u šumi” primjeri su najvećih promjena u izričaju. Gusti i slojeviti nanosi boje te grebanje površinskih slojeva stvara reljefnost čija tekstura, živost boja i poteza daje posve novu dimenziju slici. Recentna djela ukazuju na zalaženje u područje na granici apstrakcije, čime se autor približava svojoj drugoj velikoj ljubavi – glazbi. Ukoliko maknemo prepoznatljive obrise, ostaje čisti sklad boja, linija i ploha koje izazivaju asocijacije na određene oblike, emocije i vizure koje nosimo u sjećanju. Kao što sâm autor kaže, novi krajolici, na granici apstrakcije, postaju, poput kratkih poetskih zapisa, traženje osnova ljepote u slikarstvu i postojanju.
Rustika grebanja po slici s naopako okrenutim kistom jedan je od noviteta koje je autor unio nakon teške bolesti 1999. godine, a koja je u uvelike odredila njegov novi odnos prema životu i smrti, ali i materijalnom i duhovnom. Ona će se očitovati i kroz niz djela sakralne tematike od kojih je na izložbi predstavljeno djelo “Sveti Dominik pred raspelom” iz 2020., “Raspeće” iz 2023. te recentna “Golgota” iz 2024. godine. “Sveti Dominik pred raspelom” nastao je u sklopu izložbe “Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu” u organizaciji galerije Laudato čiju je organizaciju kasnije preuzelo Nacionalno svetište svetog Josipa u Karlovcu. Slikanje svetaca podrazumijeva određene zadatosti, no unatoč njima, Ivica Mareković uspio je utkati svoj prepoznatljiv ekspresivan, energičan i snažan likovni rukopis te je utjelovio sveca s blagim izrazom lica koji kao da priziva svoju pastvu i emanira jedan uzvišeni osjećaj sigurnosti. Motiv raspeća Isusa Krista prisutan je u opusu Ivice Marekovića već posljednjih 30-ak godina. Raspeće možda najzornije interpretira čovjekova razmišljanja o životu i smrti, ali i o analogiji muke Kristove. Svatko u životu nosi svoj križ, a križ Ivice Marekovića je teška bolest nakon koje je još dublje spoznao koliko je umjetnost bitna u smislu psihičke i duhovne obnove pojedinca. Osim struganja i grebanja površine, vedrijeg i svjetlijeg kolorita te pomaka prema apstrakciji, nakon bolesti došlo je do zamjene slikarske tehnike ulja na platnu s akrilikom koji se brže suši i ne škodi zdravlju autora. U sakralnim temama Mareković je ostao vjeran figuraciji. U slici “Raspeće” autor je naglasak stavio na fizionomiju izmučenog tijela te poniznost izraza lica, dok koloristični fokus na trnovoj kruni svjedoči o težini naših grijeha. Podjednako je impresivan prikaz Golgote, simbola patnje i ispaštanja. Monumentalne dimenzije slike pružaju snažan dojam narativne scene ispunjene mnoštvom likova. Dinamiku i važnost uprizorenog trenutka dodatno potencira prepoznatljiv kolorit te gradivna zasićenost samog prikaza gustim nanosima boje što pridonosi ekspresivnosti kompozicije.
Posebnu kategoriju na izložbi čini selekcija aktova nastalih 2014. i 2016. godine. Ljudsko tijelo je oduvijek privlačilo likovne umjetnike jer je omogućavalo istraživanje simetrije, proporcije i ritma unutar nečega što nam je toliko blisko i inspirativno. Akt se pojavio među prvim motivima u povijesti umjetnosti i dandanas inspirira umjetnike diljem svijeta. Ivica Mareković posvetio se ženskom aktu koji u prvi plan ističe voluminoznost i putenost ljudskog tijela. Zadržavajući se u području figuracije, autor se vrlo često fokusira na određeni segment tijela, najčešće torzo, dok je cijela figura prisutna u radu “Sisačka Venera”. Tema akta ujedno govori i o odnosu čovjeka prema čovjeku, a zanimljivo je, uz mnoštvo krajolika, zastati i promotriti Marekovićev pristup obradi drugih motiva poput akta i sakralnih tema te pronaći sličnosti, ali i različitosti u percepciji i nadahnuću pojedinim sadržajnim područjima.
Sagledavajući cjelokupni opus prezentiran na aktualnoj retrospektivnoj izložbi, razvidna je iznimna vještina Ivice Marekovića u apstrahiranju srži samog prostora kroz uprizorenje onog isječka prirode uz koji ga vežu najiskrenije emocije i sjećanja. Dinamične zasićene kompozicije pune su života, boja i priča. Neovisno je li riječ o kontemplativnom meditativnom zimskom jutru ili eksploziji boja, energije i poteza u prikazu cvijeća u šumi, Ivica Mareković specifičnom paletom boja, oblika i linija pobuđuje sva ljudska čula i pritom hrani našu dušu i um. Njegova djela su izraz svega onoga što osjećamo u prirodi, ali na prvu ne vidimo jer smo suviše opterećeni svakodnevnicom, obavezama i problemima. No, ako otpustimo sve i fokusiramo se na ono bitno, uvidjet ćemo upravo ono što autor komunicira kroz koprenu punokrvnog slikarstva i slobode znalačkog izraza. Autor svakim potezom osjeća i vidi krajolik u njegovoj srži te ga bilježi na sebi svojstven način. Promatrajući i upijajući Marekovićeve krajolike razaznajemo mjesta gdje se oni pretapaju, stapaju ili jedni u drugima zrcale, a u njihovom odrazu pronalazimo i sami sebe.
“Sunčev osmijeh” iz 2001. godine i “Cvijeće u šumi” iz 2024. godine omeđuju raspon od 23 godine predanog i bogatog stvaralaštva Ivice Marekovića predstavljenog na aktualnoj retrospektivnoj izložbi. Djela zorno prikazuju nevjerojatne transformacije u području pristupa i gradnje kompozicije te primjene likovnih elemenata s naglaskom na boju. Od najfigurativnijeg krajolika na izložbi “Most i čempresi” do najslobodnijih izraza u djelima “Cvijeće u šumi” i “Bistra rijeka” pratimo igru, te kontinuirane eksperimente i istraživanja autora. Paleta boja je široka, hrabra i specifična te prirodno urođena autoru. Zahvalnost koja se javila nakon teške borbe s bolešću, oslobodila je izraz realističnog prikaza i zagasitih boja te je unijela hrabrost, smjelost i nevjerojatnu energiju koja je rezultirala posve novim viđenjem i interpretacijom krajolika. Iako pejzaž više nije toliko deskriptivan i realistično prikazan, on je autentičan i živ te ga mi kao takvog prepoznajemo u rapsodiji boja, oblika i linija koje govore o tajnama prirode, a koje možemo otkriti samo ako iskreno osjećamo prirodu i njezine blagodati. No, valja napomenuti kako autor nikada ne napušta svoje primarno vrelo inspiracije, samo bez susprezanja, hrabro i predano iskušava nove mogućnosti izraza kako bi nastavio njegovati ono iskonski važno, a to je tradicija, znanje i bezvremenske vrijednosti čovjeka i prirode.
Retrospektivna izložba slavi punih 50 godina stvaralaštva i 70 godina života Ivice Marekovića. Riječ je o jednom od najautentičnijih suvremenih hrvatskih slikara pejzaža, koji je mogao krenuti u bilo kojem smjeru, a odabrao je najhrabriji i najautentičniji put, a to je biti iskren i dosljedan samome sebi. Povratkom u rodni kraj, vratio je svojem zavičaju ono što je zavičaj neposredno i posve neprimjetno, ali duboko i zauvijek utkao u njega. Vrijednost čovjeka koji je vlastitom snagom uspješno prebrodio najveće izazove u životu očituje se u njegovom životnom pozivu – slikarstvu, a djela Ivice Marekovića koja predstavljamo ovom izložbom tek su kap u moru bogatog opusa koji oplemenjuje svakoga tko dođe u doticaj s njime.
Fotografije s otvorenja izložbe:
[1] S. Špoljarić, Z. Burojević – Ivan Mareković: presjek 1969 – 2010, Sisak, 2010., str.12
