18.05.-1.06.2023., Galerija ZILIK, Karlovac
Sreća – to je biti s prirodom, gledati je i s njom govoriti.
L.N.Tolstoj
Od samih početaka čovjek je pripadao prirodi. No, s vremenom se ljudska civilizacija radikalno otuđila od prirode. Pokorili smo je, potisnuli i stavili sebe na prvo mjesto. Takvim pristupom izgubili smo i velik dio sebe. Višestoljetni rascjep rezultirao je činjenicom da u današnjem hektičnom vremenu unutarnji mir možemo pronaći jedino ako se vratimo prirodi – srži s kojom smo neprikosnoveno povezani. Upravo je priroda motiv kojem se akademski umjetnik Domagoj Barić, od samih slikarskih početaka do danas, vraća kao izvoru vlastite svjesnosti.
Izložba „Pejzaži“ obuhvaća 15-ak radova nastalih od 2008. godine do danas. Kao što sâm naziv izložbe kaže, djela povezuje motiv prirode kao iskonskog čovjekovog okruženja. Izmjenjuju se planinski, šumski, poljski i riječni pejzaži prikazani kroz različita godišnja doba i u različito doba dana. Monumentalni formati poput djela “Livada” i “Kljenovi” utjelovljuju veličanstvenost prirode u njezinom punom sjaju dok intimni formati “Djevojka i konji I i II” traže od promatrača da odvoji vrijeme kako bi proniknuo u detalje prikazanog. U tradicionalnoj tehnici ulja na platnu Domagoj Barić interpretira relevantnost i snažne učinke koje priroda ostavlja na pojedinca.
U prikazima koji variraju od duboke hladovine kljenova pa sve do livadnih čistina ispunjenih sunčevim zrakama, odnos boje, svjetlosti i sjene od presudne je važnosti prilikom gradnje kompozicije koja utjelovljuje mir, tišinu i spokoj. Djelo „Kuća na Velebitu“ podsjeća nas na prošla vremena kada smo živjeli od prirode i u direktnom kontaktu s prirodom. Na nju se nadovezuju impresionistički utjelovljene prostrane livade kao neograničena prostranstva kojima težimo jer nam omogućuju da dišemo punim plućima. Svi uprizoreni prostori izraz su mogućnosti prijeko potrebnog bijega od svakodnevnice kako bi se, u konačnici, čovjek vratio k sebi.
Domagoj Barić intuitivno osjeća vibraciju svjetlosti te jarke boje nanosi isprekidanim potezima kista ostvarujući pritom titravost površine. Uhvaćena atmosfera trenutka utjelovljuje slobodu pojedinca tj. smiraj duše pri oslobađanju srca i uma. Što je autor prisutniji to svjetlost ima veću ulogu u samom djelu. U radu „Drvo obasjano suncem“ svjetlost preuzima dominantnu ulogu dokidajući pritom potpunu razlučivost pojedinih motiva što rezultira aurom nadrealnog doživljaja. Zabilježen je trenutak osvještavanja do kojeg dolazi kada eliminiramo vanjske utjecaje i suočimo se sami sa sobom – proces koji je Albert Einstein opisao riječima „Zagledaj se duboko, duboko u prirodu i tada ćeš sve bolje razumjeti“. No, svjetlost nije uvijek direktna, ponekad je prisutna i kroz zrcaljenje na površini vode kao što je to slučaj u djelu “Slap i krošnje”. Svjetlost prodire i u najdublje šumske predjele. Šuma kao mjesto povlačenja u duhovnost često simbolizira granicu između poznatog i nepoznatog. Ta nevidljiva granica dočarana je kroz prikaz šume u različito doba dana – od zlaćanih upliva svjetlosti u kasno poslijepodne pa sve do podnevnih šargopirgastih interpretacija šumskih bogatstava i dubina. Od točkasto oblikovanih livada do linijske strukture krošnji čije vibrantne žive boje doslovce pulsiraju nošene vjetrom, Domagoj Barić bilježi impresije prolaznih trenutaka kroz neuhvatljive igre svjetlosti.
I dok su raniji radovi prikazivali čistu prirodu ili prirodu s tragovima ljudske prisutnosti kroz motiv kuće, suhozida ili stoga sijena, od 2020. godine javlja se ljudski lik koji direktno dovodi u korelaciju odnos čovjeka i prirode. Pojedinačni ženski likovi prikazani su na planini, livadi ili proplanku, sami ili u prisutnosti životinja. Mlade ženske osobe svjesne su svoje pojavnosti, ali i bitnosti prirode te praiskonske povezanosti čovjeka i prirode koja je stoljećima narušavana, potiskivana i marginalizirana.
Domagoj Barić lišava vlastiti ciklus bilo kakvog autorskog koncepta koji bi bio preduvjet za shvaćanje njegovog rada. Procesom slikanja autor u sebi pronalazi urođenu povezanost s prirodom te izlaganjem nastalih djela nastoji to isto pobuditi u promatraču. Pogled na velebni kanjon, beskonačno zelenilo livade i neograničena prostranstva koja upijamo s vrha planine vraćaju nas u ono vrijeme kada su priroda i čovjek bili jednaki – u vrijeme prije negoli je čovjek preuzeo primat posve nesvjestan dalekosežnih i često nepovratnih posljedica svojih postupaka. Ciklus “Pejzaži” je poziv da se vratimo na početak i ogledamo u prirodi kako bi vidjeli svoj pravi odraz.
Fotografije s otvorenja:
