11.04.-18.05.2017.
Umjetnički paviljon Juraj Šporer / Hrvatski muzej turizma, Opatija
/Opatija, Slavonski Brod, Pakrac, Osijek, Čakovec/
SLIKARSTVO TRAŽI VRIJEME
– iz opusa Ive Šebalja –
“Ja sam neko čudno biće koje nije prilagođeno životu, premda sam uvijek, kao pitom čovjek, htio to biti.”
Ivo Šebalj, 22. travanj 1993.
Ivo Šebalj specifikum je hrvatske likovne umjetnosti. Intimist, samotnjak, hipersenzibilac, introvert, melankolik, “neumoran stvaralac ljepote”, “predstavnik ustrajnih, mislećih, neutjecajnih”. Distanciran i ponajprije iskren, okrenut sebi unutar svog svijeta sobe-atelijera i posvećen svom slikarstvu karakterističnih motiva kojima problematizira vlastiti život u području slikarstva. “Nema tako sebičnog slikarstva kao što je Šebaljevo” poentira Ive Šimat Banov u knjizi Štafelajni neumornik.[1] U slikarstvu i u životu zanimalo ga je samo ono bitno – slikarski izreći istinu o sebi i svijetu.
Ivo Šebalj rođen je u Zagrebu u kojem je proveo cijeli svoj život. Nije volio putovati, a svijet suvremene umjetnosti i povijesti likovnih umjetnosti upija, spoznaje i procesuira putem brojnih knjiga. U šesnaestoj godini života seli s obitelji na IV. kat zgrade u Tomašićevoj ulici 12, te tamo živi i stvara sve do smrti 2002. godine. Proveo je gotovo 80 godina života boraveći većinom u svojoj sobi-atelijeru gdje je stvorio golem opus iznimnih vrijednosti. Unatoč životu po strani, Šebalj je bio u središtu svojeg doba.[2] Hermetički zatvoren u svoj osobni prostor pratio je zbivanja u vanjskom svijetu i stvarao neopterećen strujanjima i stilovima izrodivši jedinstven opus isprepletenih privida, asocijacija i aluzija objedinjenih u izvornom ‘šebaljevskom’ introspektivnom intimizmu.[3]
Mikrosvijet Ive Šebalja bio je odvojen od svijeta javnosti, galerija, muzeja, publike i izlagačkog života koji ga i nije previše zanimao. Distanciran i izoliran apstinirao je od aktualnih likovnih zbivanja što je rezultiralo činjenicom da je prvu samostalnu izložbu imao tek 1970. godine u dobi od 58 godina. Šebalj nije pripadao raznovrsnim programima, grupama i stilskim pravcima već je živio u svojevrsnoj izolaciji stvarajući svoj životni opus. Veselko Tenžera ga uspoređuje s alkemičarem zatvorenim u laboratoriju i opisuje kao zarobljenika koji je proizvodio vlastitu slobodu.[4] Bio je čovjek koji puno slika i rijetko izlazi iz ateljea. Slikao je sebe, svoje doživljaje svijeta i svoju okolinu. “…moj odnos prema slikarstvu odnos je prema životu, to postaje ista stvar” objašnjavao je Ivo Šebalj svom dragom prijatelju Nenadu Fabijaniću u jednom od njihovih mnogobrojnih razgovora.[5] Sve što se odvijalo u sobi-atelijeru odvijalo se na području slikarstva. Beskompromisan u radu, Šebalj je bio sumnjičav prema sebi i svojim slikama. Stvarao je i mijenjao, te kroz osobno stvaralačko iskustvo pronalazio autentični izraz. “Ja sam čovjek sobe. Spoznao sam, ali apsolutno spoznao, da je slikarstvo način čovjekova izražavanja, ono najdublje u čovjeku, da se mogu koncentrirati samo u sobi i da moram u tome potpuno djelovati” potvrđuje Ivo Šebalj svoj pomalo asketski i hermetički zatvoren način života.[6]
Slikareva enormna duhovna i stvaralačka energija različito se manifestirala u radu na slikama i u radu na crtežima. Šebalj je znao raditi i na pedesetak platna istovremeno, jer je stvarao opus, a ne sliku. Ostala platna su mu omogućila rast i problematiziranje nejasnoća u radu. Kad bi ga rad na više djela izmorio i izmučio to je ujedno bio i znak da su slike završene.[7] Za razliku od paralelizma u slikarstvu kod crteža je započinjao rad koji se razvijao od lista do lista, sve dok ne bi iscrpio sve likovne mogućnosti jednog nagnuća.[8] Prema vlastitim riječima do sredine 90-tih godina prošlog stoljeća iznjedrio je preko deset tisuća crteža, a kvalitetu nastalih radova potvrđuje Vlado Bužančić nazvavši ga “velemajstorom asocijativno-metaforičkog crteža”.
Odabir motiva kod Šebalja bio je prirodni odabir osjećanja u sebi i sebe među stvarima i bićima koje je bilježio. Česte teme poput autoportreta, modela, slikara, mladića, žene, pušača, akta, psa, mačke, glave, slikara i modela, modela pred štafelajem, slikara pred platnom… teme su lišene vremenskog predznaka. Šebalj je bio slikar sadašnjosti. Prošlost obojena ideologijom i budućnost opterećena predikcijom ostavljaju prezent kao jedino vrijeme vlastitosti, autentičnosti i istine. Iako naizgled banalne teme, one postaju izvor golemog bogatstva oblika. Šebalj slikarstvo nije shvaćao kao motiv, već kao “nužni oslonac za bivstvovanje, slikarsko, ne kao motiv koji je sam po sebi slika”. Ušao je u ta mala područja motiva odnosno malu česticu cjeline koju je mogao fiksirati.[9] Zaronio je ispod površinske dekorativnosti i postigao oblike koji se mijenjaju, ali su teško ostvarivi. Dosegao je dubinu jednostavnog oblika.
Tenžera Šebaljev opus opisuje kao “work in progress” odnosno djelo u nastajanju kroz variranje nekoliko opsesivnih tema, te ga definira dvoznačno: s jedne strane variranje upućuje na potragu za savršenom izvedbom, dok s druge strane ukazuje na omeđivanje istraživačkog polja u funkciji što neovisnijeg tretmana čisto likovnog izraza.[10] No, valja istaknuti kako Šebalj nije suzio svijet na motiv, već je baveći se skupom tema nastojao proširiti motiv na kompletan svijet zbivanja slike.[11] Tako su pas, slikar, glava, akt i ostali ponavljajući motivi postali temelj otvorenog traženja uvijek novih izraza za iste oblike. Svijet svakodnevnice poslužio je za izgradnju autentičnog slikarstva. Neponovljivost sadašnjeg trenutka tijekom kojeg nastaje rad definirana je snažnim impulsom trenutačnog raspoloženja koje čini djelo jedinstvenim i autentičnim. Unutar zidova sobe-atelijera odvijala se egzistencijalna ispovijest slikara, a tema ‘slikar pred platnom’ postaje Šebaljeva likovna autobiografija. U komunikaciji sa svojim višeslojnim slikarstvom on traži i pronalazi sebe. Sve je dokazivao i potvrđivao kroz slikarstvo.
Šebaljev cjelokupni rad potvrđuje kako svedenost opusa na određeni broj ponavljajućih motiva ne ograničava bogatstvo sadržaja, već ograničena širina podrazumijeva veću mogućnost istraživanja dubina slikarstva. Polazište je uvijek isto, a varijacije doživljaja tog polazišta su beskrajne. Mrlja, razlivena boja ili tuš, nejasnoća znakova i simbola, pastelna prozračnost ili zatamljenje palete crnom bojom, mirni potezi jasnih kontura ili guste mreže nervoznog rukopisa….tek su naznake bogatog spektra likovnog jezika Ive Šebalja koji prenosi psihološka stanja i trenutna raspoloženja oslikavajući unutarnji kozmos autora.
Šebalj je imao poseban odnos prema slikarstvu i nije ga smatrao nečime što donosi radost u životu, dapače, opisao je slikarstvo kao “beštiju koja ga je strašno izmučila i koja mu je ostavila kovitlac pitanja”.[12] Slikarstvo za Šebalja ostaje potreba. Cijeli život je slikao jedan opus obilježen vlastitom sudbinom. Slikao je svijet kako ga je osjećao, te ga definirao vlastitom životnom filozofijom na načelima čiste autonomnosti.
Izbor iz zbirke koja sadrži više od 150 radova nastalih od druge polovice 40-tih godina XX. stoljeća pa sve do početka 2000. godine naznaka je bogate duhovne i stvaralačke energije sazdane u golemom crtačko-slikarskom opusu Ive Šebalja. To su radovi izgubljenih i nađenih motiva, motiva razlivenih i razrađenih do granice prepoznatljivosti. Višeslojnost čitanja upisanog u rad svjedoči o kompleksnom i ozbiljnom pristupu izgradnji samog slikarstva. Proces rasta i razvoja unutar slike manifestira se prepoznavanjem realnosti ljepote i uzbudljivosti kod najobičnijih motiva koji se razgrađuju i transformiraju u nešto drugo. Šebaljev kritički odnos prema sebi i svom djelovanju rezultira višegodišnjim radom na pojedinoj slici, te uvijek istovremenim radom na više platna. Autentičan prikaz autorovih očekivanja plod je procesa dinamičnog odnosa ostvarenog između autora i njegova djela. Ono što čini Šebaljevo stvaralaštvo iskonskim jest rješavanje problema slikarskog unutar slikarstva. Radio je tiho, predano i koncentrirano na problemu koji ga je zanimao. Tako je nastalo duboko slikarstvo autentičnog izraza i istinitosti postojanja u sadašnjosti.
Ne preostaje ništa drugo nego zaključiti tekst značajnim citatom samog umjetnika: “Slikarstvo drma čovjeka kao neprijatelj. Ne da blizu. Rijetki su kojima je dalo.”[13]
FOTOGRAFIJE S OTVORENJA IZLOŽBE U UMJETNIČKOM PAVILJONU "JURAJ ŠPORER":
PRILOG S OTVORENJA IZLOŽBE U VIJESTIMA IZ KULTURE HRT-a
GOVOR KUSTOSICE SONJE ŠVEC ŠPANJOL NA OTVORENJU IZLOŽBE
[1] Ive Šimat-Banov – Štafelajni neumornik, Zagreb, 2014., str.77
[2] Veselko Tenžera – Ivo Šebalj : crteži, tempere, pasteli, Zagreb, 1983., str.7
[3] Vladimir Bužančić – Ivo Šebalj: Trajanje bez kraja, Zagreb, 1995., str.41
[4] Ibid., str.6
[5] Nenad Fabijanić – Ivo Šebalj: Razgovori 1990-1994., Zagreb, 1996., str.48
[6] Nenad Fabijanić – Ivo Šebalj: Razgovori 1990-1994., Zagreb, 1996., str.12
[7] Ibid., str.16
[8] Zdenko Rus – Ivo Šebalj : MGC Gradec, Zagreb, 26. rujna – 23. listopada 1988., Zagreb, 1988., str.9
[9] Nenad Fabijanić – Ivo Šebalj: Razgovori 1990-1994., Zagreb, 1996., str.13
[10] Veselko Tenžera – Ivo Šebalj : crteži, tempere, pasteli, Zagreb, 1983., str.13
[11] Zdenko Rus – Ivo Šebalj : MGC Gradec, Zagreb, 26. rujna – 23. listopada 1988., Zagreb, 1988., str.14
[12] Arhitekt Nenad Fabijanić – slikar Ivo Šebalj. Suradnja 1990-1998., Zagreb, 1999., str.81
[13] Ibid., str.39