19.12.2013. – 26.01.2014., Radnička galerija
Danas kad je egzistencija u Hrvatskoj na samom rubu ljudskog dostojanstva, umjetnost kao plemenita sfera obogaćivanja čovjekova duhovnog i misaonog svijeta biva degradirana na osnovne grane svojeg opstojanja. Rijetki su primjeri imućnih ljubitelja umjetnosti koji su spremni altruistički ulagati u razvoj artističkog stvaralaštva. Jedan od svijetlih primjera je svakako zagrebački odvjetnik i kolekcionar umjetnina Marijan Hanžeković koji je prije tri godine odlučio dio svog poslovnog prostora ustupiti mladim umjetnicima za njihovo djelovanje. U suradnji s bliskim prijateljem i cijenjenim profesorom Zlatkom Kauzlarićem Atačem, izabrano je sedam talentiranih mladih slikara koji kontinuirano stvaraju i djeluju u prizemlju poslovne zgrade.
Daljnji razvoj filantropske ideje rezultirao je osnivanjem galerije u istoj poslovnoj zgradi gdje je 19. prosinca 2013. otvorena izložba pod nazivom “Iz ateljea Radničke galerije – Figuracija kao zrcalo intime”. Posebnost otvorenja izložbe na kojoj su predstavljena recentna djela Jelene Copak, Ive Gluhinić, Marije Koruge, Lede Lebarić, Alise Ramić, Valentine Supanz i Davida Mohamad Shreima leži u činjenici da su posjetitelji imali jedinstvenu priliku upoznati predstavljene umjetnike, te posjetiti i razgledati njihove ateljee i na taj način spoznati lice i naličje izloženih umjetnina.
Kao što sam naziv izložbe kaže, nit poveznica sedmero slikara naglašene individualnosti leži u preispitivanju vlastitog bivanja i identiteta, konteksta unutar kojeg djeluju u zadanome prostoru, te međusobnih utjecaja i ispreplitanja, ali i definiranja razmeđe djelovanja. Zanimljivost izložbe mogućnost je usporedbe akcije i interakcije među mladim autorima na počecima njihovog samostalnog djelovanja, oslobođenih sigurnosti okrilja Akademije. I dok je moguće pronaći neke sličnosti poput prevladavajućih feminističkih načela kod nekolicine autorica, te sličnosti u koloritu pojedinih radova, ornamentalnom tretiranju površina ili izbora tematike, pomnijim pristupanjem radovima pojedinog autora ulazimo u njegov kompleksni slojeviti svijet jasno definiranih sebi svojstvenih principa rada.
Promatrajući današnji valorizacijski sistem djelovanja razvidno je da je kult ljepote visoko pozicioniran na skali priznatih vrijednosti. Iz svih medija pršti prenaglašena tjelesnost, nedostižna ljepota i krajnja eksploatacija tijela. Niz istraživanja potvrdio je da lijepi ljudi bolje prolaze u životu – više ih se cijeni, lakše dobivaju posao, radije su viđeni u društvu. No ako se sve svede na seksualnost rukovodeći se poznatom uzrečicom sex sells, postavlja se pitanje koja je prava cijena ljepote? Da li se lijepa osoba cijeni radi iskonske sposobnosti i karakternih kvaliteta koje posjeduje ili ju se nagrađuje i koristi isključivo na površinskom prosuđivanju, profitabilnosti i radi jačanja vlastitog staleškog položaja?
Upravo ovom temom bave se slikarice Alisa Ramić, Leda Lebarić i Jelena Copak kroz vlastita gledišta, načine apsorbiranja i reproduciranja svojih preispitivanja.
Alisa Ramić provokativno i direktno interpretira poziciju žene u društvu ilustrirajući vaginu u predimenziniranom obliku čineći ju matičnim fokusom slike. Dekorativna površina djela podsjeća na popartistički plakat naglašene plošnosti i snažnog kolorita. Niz simboličkih motiva, redom muških protagonista, te kameleona koji razmišlja o seksualnom činu okruženi su gusto naslikanim šarolikim cvijećem – čestim motivom koji se stereotipno veže uz ženski spol. Isti je prisutan i u kosi depersonalizirane žene čija bjelina očiju lišava promatrača mogućnosti iščitavanja njezine duše i karaktera. Nagog tijela u ležećem položaju protagonistica s cvijećem u kosi i cigaretom u ustima aludira na djecu cvijeća i seksualne slobode, ali i posljedice seksualiziranog svijeta. Vagina postaje simbol žene. Ona je središte zbivanja, nedostižni cilj i izazov svakom muškarcu. Nebitnost njezine duše naznačena je kompozicijskim postavljanjem svih ključnih motiva oko preuveličane vagine. Zloslutne maske u obliku falusa svjedoče o nevažnosti karaktera muških pojedinaca, personalizacija je potpuno nebitna, sve se svodi na seksualni čin – on postaje opsesija.
Leda Lebarić na suptilniji, indirektan način tumači poziciju žene u današnjem svijetu. Kroz romantične interpretacije godišnjih doba u formi autoportreta smještenih u prirodu, autorica ilustrira razvoj ženskog lika od podčinjenog položaja na slici Proljeće do osviještenja i neovisnosti na slici Jesen. Mitološka scena spartanske kraljice Lede koju je Zeus zaveo u obličju labuda poslužila je kao alegorija žene koja biva izmanipulirana zavodljivom ljubavnom igrom muškarca u kojoj ona postaje objekt muškarčeve žudnje. Prikazana u raskošnoj haljini usred šume djeluje poput crtice iz romantične kostimirane priče iz XVIII. stoljeća gdje mlada naivna djevojka čeka svog princa. Potpuna suprotnost romantičnoj sceni interpretacija je jeseni kroz još jedan autoportret, ovaj put smješten u interijer boemskog kafića. Ženski lik u izazovno kratkoj suknji i prozirnoj čipkastoj majici sjedi zamišljeno gledajući u pod izolirajući se pritom od ostatka svijeta. Žena više nije ovisna o svom muškarcu, ona postaje svjesna vremena i prostora u kojem živi i preuzima vlastitu sudbinu u svoje ruke.
Šuma Lede Lebarić izražava fascinaciju prirodom oslobođenu ljudskih aktera. Potezi i mrlje ispunjavaju površinu slike stvarajući kadar bogate šume gdje su kroz gusto zelenilo krošnji drveća naznačeni djelići modroga neba, dok sunčani tragovi na toploj zemljanoj površini svjedoče o sunčanom danu. Dinamični prikaz gusto koncentriranih zbivanja govori o impresiji prostora kako ga gradi autoričin rukopis.
Kult ljepote, posebice kod ženskog spola, igra veliku ulogu u današnjem svijetu. Izraženija ljepota izaziva ljubomoru, neizvjesnost i niz predrasuda. Odnos između ljudi zadržava na površinskom aspektu čiste seksualne privlačnosti i manipulacije. Jelena Copak u autoportretu Taština prikazuje ženski lik doveden do savršenstva – biserna put, savršena šminka, mladoliko lice lišeno tragova vremena s naglašenim očima pogleda krhke i ranjive žene poziva svojim izgledom snažnog muškarca da joj pruži sigurnost i zaštitu. Statičnost idealiziranog prikaza lijepe žene intenzivno usmjerenog pogleda uravnotežuje dinamičnost bogatih materijala poluprozirne ženstvene haljine. Tonska paleta naglašavapredimenzionirano srce u funkciji egzistencijalističkog pitanja zanemarivanja emocija i duše zadržavajući se pritom na vizualnoj ugodi promatranja fizičkog savršenstva. Dekorativna pozadina ispunjena kružnim secesijskim uzorkom pojačava eleganciju i profinjenost prikaza djelujući u funkciji dodatnog uljepšavanja cjeline.
Promatrajući dva pejzaža Jelene Copak zajedničku sponu pronalazimo u sličnom koloritu, dok kod pristupa temi i tretiranju površina autorica inspiraciju pronalazi u raznim eklektičnim stilovima. Kod naglašeno horizontalne kompozicije dominantnog plamtećeg neba pod nazivom Čevo indirektne reminisencije na Williama Turnera vidljive su u naglašenom koloritu i izraženim efektima kontrasta boja. Dramatika neba pojačana je uvojitim, gotovo centrifugalnim gibanjima u samom središtu slike, dok ornamentalni uzorak na brončanom koloritu neba čini poveznicu s gotovo plošnom ornamentalno ukrašenom površinom crne planine čija linija uravnotežuje kompoziciju dajući joj stabilan umirujući okvir. Naglašeni kolorit neba ponavlja se na slici Bednja u mrežastom rasteru papira apliciranog na površinu slike koji postepeno blijedi prelazeći u svijetle neutralne tonove u daljini. Gotovo apstraktna površina s naglaskom na sam proces oblikovanja i teksturu djela definirana je naznačenim krajolikom te samim nazivom slike.
Simboliku radova ispunjenih metaforama i alegorijama različitih stilskih odrednica interpretiraju autorice Valentina Supanz i Marija Koruga. Promatrajući djela Valentine Supanz poput serije autoportreta u formi napuštenih izloga, triptiha dječjih soba i trenutno izloženog triptiha svakodnevnih scena iz privatnog života vidljiva je matrica preispitivanja vlastite osobnosti, utjecaja okolnosti prostora i vremena u kojem autorica živi i djeluje. Opća atmosfera dominantno tamnih hladnih tonova emocionalni je komentar turobnog i prevladavajuće depresivnog ozračja u državi. Problemi mladih ljudi, poput nemogućnosti dobivanja zaposlenja, a sukladno tome i stjecanja vlastite imovine i stabilnog početka zajedničkog života, oslikan je prikazom mladog para i nadrealnih lebdećih komada namještaja simboličnog naziva Oh, Ikea kao spasonosnog motiva koji bi trebao donijeti tračak nade i povoljnije prilike za kupnju i mogućnost zaposlenja. Radovi Valentine Supanz unatoč čitljivom figurativnom iskazu djeluju poput mentalnih mapa koje nude okidače čineći pritom poveznice za slaganje slojevite priče.
Serijom stolica alegorijskih naziva Marija Koruga koristi prepoznatljivi predmet za iskaz vlastite percepcije svijeta, te intimne teme izražavanja ljubavi prema partneru. Djela Čuješ li? i Plan za sadnju prikazi su starinskih masivnih bogato ukrašenih stolica smještenih u prostor bogate flore i faune. Dok na slici Čuješ li? dominiraju hladni tonovi florealnog motiva stolice i okolne bujne vegetacije s dvjema pticama koje su aluzija zvuka naznačena nazivom slike, na djelu Plan za sadnju prevladavaju topli tonovi bogato izrezbarene drvene stolice smještene u prirodu s dominantnim prikazom šarenih zmija u podnožju slike. Identični motiv sadrži simbolično-sadržajne konotacije iskazujući pritom iskonsku povezanost čovjeka s prirodom, te snažan emotivni doživljaj bogatstva boja i mirisa koje priroda pruža, istodobno se vraćajući na same početke aludirajući na motiv rajskog vrta bogatom vegetacijom i simbolima ptica i zmija kao ključnih protagonista u interpretaciji ljudskih duhovnih vrijednosti.
Možda najkoherentnijim ciklusom predstavila se Iva Gluhinić oslikavajući glazbu u svojem ciklusu Impresija. Prikazima glazbenika u trenutku njihovog muzičkog izričaja autorica prenosi bogatstvo zvučnih podražaja bogatstvom boja i oblika. Ritam i melodiju prenosi u vizualno iskustvo koristeći slikarske elemente slobodnog poteza i upotrebe boje kojom gradi sliku. Fasete boja formiraju prepoznatljive oblike likova pritom definirajući figurativni prikaz. Dinamika je postignuta isticanjem glazbenika s akcentima toplih tonova na nedefiniranoj pozadini hladnog kolorita. Prikazima dominira snažna energija anonimnih izvođača.
David Mohamad Sherim kroz ciklus slika interijera propituje strahove i probleme s kojima se susreće mladi umjetnik nakon završetka akademije. Izlažući najintimniji prostor – prostor u kojem umjetnik boravi – David nizom simboličkih prikaza izražava kompleksnost realnosti koja ga okupira. Prigušeni tonalitet neutralnih tonova u potpunosti ispunjava mračne prostore interijera lišene svjetlosti i topline stvarajući komornu atmosferu. Dekorativnost prikaza Soba kreacije dodatno je pojačana uzorkom parketa čija raznobojnost odgovara razrađenim slikarskim bojama na paleti naznačujući simboličku prisutnost umjetnika u prostoru centralnim postavljanjem slikarskog štafelaja. Daleko veću slojevitost iščitavamo na djelu Fobija čije ime svjedoči o ulozi velikog broja prikazanih protagonista koji se svi od reda izruguju nastojanjima umjetnika za definiranjem vlastite egzistencije. Plan grada Zagreba formira raster neutralnog zida na čijim vratima stoji figura Pierrota – simbol umjetnika čija harlekinska kragna, kao i na djelu Sit and Think about the Painting, predstavlja ironičan komentar na položaj umjetnika u današnjem svijetu. Umjetnikovi unutarnji strahovi prikazani su nizom staraca koji se podrugljivo smiju pokušajima mladog umjetnika za potvrdom svoje vrijednosti i položaja. Počevši od jezive vizije Goyinog Saturna koji proždire mlado tijelo simbolizirajući okrutnost reakcije društva i demotivacije za kreativni rad pa do lika Bude kao simbola plemenitog života baziranog na duhovnom zadovoljstvu koji je podlijegao pritisku komercijalizacije i veličanja materijalnog bogatstva. Rak koji se s oštrim kliještima prikrada umjetniku metafora je zlosutnih misli o podmuklom djelovanju pojedinaca spremnih uništiti umjetnikov napredak i mogućnosti ukoliko se pokaže uspješnim u svom radu. Cjelokupna kompozicija klaustrofobični je prikaz svih strahova i preokupacija koje muče umjetnika. Kaos Davidovih interijera je kaos koji se odvija u umu pojedinca kada biva mijenjan u odnosu sa zajednicom koja ga definira.
Recentna djela talentiranih mladih umjetnika predstavljenih na izložbi u Radničkoj galeriji svjedoči o njihovim aktualnim preokupacijama. Komentirajući svijet koji ih okružuje interpretiraju slojevitost problematike vlastitim karakterom i individualnim slikarskim rukopisom. Predstavljena djela pružaju intelektualnu stimulaciju kroz različite vizije realnosti. Svaka slika ima svoju realnu i nadrealnu stranu nudeći objektivan figurativni prizor i promišljanje o istome na podsvjesnoj razini.