Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Između socrealizma i modernističke nove tradicije

Ideologija kao pojam sadrži čitav spektar različitih značenja. U svakom od značenja ona neminovno obuhvaća određene ideje i rad na realizaciji tih ideja. Iako ideologija ima strukturu realnosti i istine, ona sama nije istina već djeluje kao tampon zona što nas odvaja od zbiljskog i stvarnog. Ona regulira odnos prema stvarnosti. Vladajuća ideologija neminovno prodire u sve pore života uključujući i umjetnost. Arhitektura kao umjetnost oblikovanja prostora volumenom, unatoč ograničenjima pojedinog razdoblja, djeluje kao prenositelj i u krajnjoj fazi ona čini odraz misli svoga vremena.

Ideologija u formi socrealizma nije u potpunosti zaživjela u Hrvatskoj zbog prethodno uspostavljenih normi i kvalitete oblikovanja. Iako 1945. godine Hrvatska ulazi u zrelu fazu “kulta ličnosti”, čvrsto se povezujući posredstvom Jugoslavije sa Sovjetskim savezom, taj je ideološki utjecaj trajao samo tri godine, jer su nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine nastupile određene promjene. Nakon Titovog govora protiv Staljina arhitektura u Hrvatskoj biva oslobođena čvrstih okova politike socrealizma. Konačan kraj obilježava Staljinova smrt 1953. godine nakon čega arhitektura ponovno ima slobodu individualnog oblikovanja u novom društvenom poretku orijentirajući se prema zapadnoeuropskom kulturnom krugu.

Zagrebačka škola

Prvi svjetski rat označio je gotovo potpuni prekid građevne djelatnosti, koji je potrajao i nekoliko godina nakon njegova završetka. Ritam izgradnje bio je vrlo spor, a arhitektonska koncepcija rijetko je prelazila okvire šablonskih rješenja. Sve navedene okolnosti nisu spriječile formiranje Zagrebačke škole arhitekata okupljenih oko Drage Iblera. Formiranje tradicije pod utjecajem Bauhausa i Le Corbusiera rezultiralo je projektiranjem i realizacijom reprezentativnih arhitektonskih djela, posebice u stambenoj arhitekturi. Zagrebačku arhitektonsku školu činili su mladi arhitekti koji su težili zadovoljavanju svojih ideoloških težnji u rješavanju stambene i javne arhitekture koja će omogućiti visoku kvalitetu života. Tradicija utemeljena prije rata doživjela je svoj vrhunac tridesetih godina XX. stoljeća kada je u znaku pune pobjede ideja avangardne arhitekture zahvatila sva područja građevne aktivnosti. Nakon svjetske krize i obnove gospodarskog života, funkcionalizam je postao dominantni stilski smjer. Ljepota građevine zrcalila se u spoju njezine jednostavnosti i funkcionalizma. Iako su mladi arhitekti Zagrebačke škole slijedili nove odrednice, poput upotrebe novih kvalitetnih materijala koji su uključivali čeličnu konstrukciju, armirani beton, staklo, te eliminiranje svih suvišnih ukrasa, oni se nisu odrekli regionalnih značajki podneblja. Takvim načinom razmišljanja postignuta je visoka kvaliteta arhitektonskih rješenja što je u krajnjem slučaju utjecalo na razvoj jedinstvenog načina promišljanja arhitekata tog vremena.

Socijalni monumentalizam lišen kreativnosti

Prilike nisu bile povoljne za razvoj arhitekture ni nakon Drugog svjetskog rata. U prvim poratnim godinama arhitektura je prvenstveno usmjerena na obnovu porušenih gradova, planirana je masovna gradnja i obnova zemlje pri čemu arhitektura po prvi put postaje javna djelatnost. Nakon rata arhitekti su se našli rastrgani između želja, potreba i mogućnosti. U prvom poslijeratnom periodu gradnja se usmjeruje u dva pravca – s jedne strane dolazi do masovne anonimne gradnje stambenih objekata i industrijskih pogona, dok s druge strane niču projekti za reprezentativne simboličke građevine nove vlasti obilježene socijalnim monumentalizmom. Za razliku od međuratnog razdoblja koje je obilježila individualna izgradnja potaknuta novom srednjom klasom, u razdoblju poslijeratne rekonstrukcije grade se kolektivne stambene zgrade. Stambena arhitektura krajem četrdesetih godina obilježena je idejnom oskudicom i odustajanjem od viših oblikovnih izraza koji su uvjetovani siromaštvom i nametnutom ideologijom. Unatoč snažnom ideološkom pritisku, pojedini arhitekti su uspjeli u prvom herojskom razdoblju pedesetih godina učvrstiti svoj položaj i potvrditi pozitivne tekovine predratnih dostignuća hrvatske arhitekture.

Naglašeni individualizam

Nekadašnja Varaždinska cesta, nakon II. svjetskog rata Ulica proleterskih brigada, a danas Ulica grada Vukovara, planirana prema urbanističkim principima CIAM-a (Međunarodni kongres moderne arhitekture) reprezentativan je primjer cjelovitog urbanističko-arhitektonskog poteza s javnim građevinama i stambenim blokovima oblikovanim u maniri monumentalnog modernizma. Siromašno razdoblje određeno kolektivizmom kao temeljnim modelom društvenog djelovanja odrazilo se na stanogradnju u kojoj dominiraju višekatne građevine izduljenog ili vertikalnog oblika s velikim koncentracijama stambenih jedinica. Period od 1953. godine koji se nastavlja i u šezdesete godine XX. stoljeća bio je period stabilnog razvoja i procvata industrije kojeg prati i upotreba novih materijala, te nove kompozicije gradnje. Oslobođenje od okova socrealizma navješćuje razdoblje naglašenog individualizma, te velikog stilskog napretka u okviru kasnog modernizma. Educiran u duhu suvremenih kretanja Drago Galić projektira dvije stambene zgrade u današnjoj Ulici grada Vukovara u kojima primjenjuje jasan funkcionalni program stanovanja  s naglaskom na kontinuirani prostor jasnog rasporeda. Stambena višekatnica na broju 35 nastala je pod direktnim utjecajem Le Corbusierovog “stroja za stanovanje” Unité d’Habitation. Riječ je o duguljastoj zgradi kompleksnog uzdužnog presjeka sa stanovima povezanima na vanjsku galeriju. Druga Galićeva stambena zgrada, na broju 43, ukazuje na vidljiv pomak u odnosu na prvu, te na evolucijski pristup u projektiranju kvalitetne stambene zgrade koja čistim i jednostavnim oblikovanjem slijedi unutrašnju prostornu organizaciju, a svojom strukturom i prozračnom masom govori jezikom svog vremena.

Osim stambene izgradnje, antologijske primjerke individualnog oblikovanja nalazimo i u građevinama javne namjene. Iskusni arhitekti, koji su bili aktivni prije rata, prenose svoja iskustva u novu društvenu situaciju, dajući osoban doprinos projektiranjem pojedinačnih građevina. Marijan Haberle, karakterističan po laganoj i prozračnoj arhitekturi koja je istovremeno jasna i stroga u funkciji, 1949. godine gradi novi dio Zagrebačkog velesajma na Savskoj cesti, današnji Tehnički muzej. Zgrada skeletne drvene konstrukcije sa zaobljenim tlocrtom u dva krila od kojih je zapadno više, a sjeverno niže i drugačije ritmizirano, dobar je primjer kontinuiteta modernog načina oblikovanja. Dinamičnom i raznolikom strukturom otvora s obiljem svjetla ona eliminira monumentalnost i bezličnost socrealizma, te oblikovno nastavlja arhitektonski izričaj staroga zdanja Velesajma.

Među brojnim afirmiranim arhitektima Drago Ibler je imao ključnu ulogu u procesu recepcije novog funkcionalističkog stila. Njegovo vjerojatno najpoznatije djelo u Zagrebu, Drveni neboder iz 1958. godine na uglu Martićeve ulice, višenamjenski je objekt koji čine vizualno i sadržajno jasno diferencirani volumeni. Stanovi raspoređeni u osmerokatnom neboderu, uredski prostori na dvije etaže u podnožju nebodera, te trgovine u prizemlju. Drveni neboder djelo je u kojem Ibler temu prizemlja razvija do savršenstva primjenom staklenih površina stvarajući dojam potpune transparentnosti. Skeletni konstruktivni sustav čini objekt izuzetno fleksibilnim te omogućuje takvu razradu prizemlja dok vanjski prostori u formi ostakljenih lođa imaju funkciju zaštite od sunca i vjetra.

Opus Ive Vitića vrlo jasno prezentira paralelne struje u arhitektonskom oblikovanju pedesetih i šezdesetih godina. Njegovo ranije djelo – stambeni sklop Laginjina iz 1958. godine, primjer je arhitekture jasnih kubičnih volumena i živog kolorita. Vitić slijedi ideju sintetičkog urbanizma, pri čemu arhitektura postaje prostorna slika, a nastaje na osnovu funkcionalne organizacije plošnih i plastično-prostornih elemenata. Dodavanjem različitih građevnih volumena Vitić oblikuje vrlo suptilan mikro-urbani javni prostor. Težnja da unese niz tehničkih inovacija spriječena je ograničenim mogućnostima i slabom kvalitetom izvedbe. No, to ne umanjuje činjenicu da se riječ o vrhunskom arhitektonskom ostvarenju koje svjedoči o duhu pedesetih godina, gdje se u realiziranom pročelju koloriranih površina žute, zelene, plave i crvene boje, te tamnosmeđim tonovima drvenih brisoleja ostvaruje  dinamički i koloritno razigrano pročelje koje oslikava težnju za sintezom slikarstva, kiparstva i arhitekture.

Vitić početkom šezdesetih projektira djelo koje slijedi socrealizam i njegov ideološki svjetonazor da se arhitekturu novoga doba monumentalizira i udovolji novim društvenim potrebama. Projektirajući poslovnu zgradu “Kockica” Vitić primjenjuje sličan princip dodavanja različitih građevnih volumena, oblikujući impozantnu građevinu koja kombinira dva čista geometrijska tijela – horizontalnu bazu i kubus u formi jasne kocke. Zgrada, u kojoj danas djeluje nekoliko ministarstava i agencija, samostojeća je višekatnica izgrađena 1968. godine kao sjedište tadašnjeg Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. U duguljastoj položenoj prizmi koncentrirane su konferencijske dvorane, restoran i knjižnica, dok se u kocki, koja je položena na istočnu  stranu  prizme, nalaze uredski prostori. Kompleksan odnos prizme i kocke daje zgradi vertikalnost, te naglašava asimetričnost prostorne strukture. Horizontalnom bloku službenih zajedničkih prostorija i lebdećem kubusu uredskih prostora planirano je pridruživanje izdvojene konferencijske dvorane koja nije izvedena. Stupovi koji ne nose ništa ostaju kao spomen neostvarene predodžbe socijalističke državne i gradske uprave kao mjestima demokratskih okupljanja i političkih zbivanja. Pristup zgradi ostvaren je sa sjeverne strane platoom s nekoliko terasa raspoređenih na različitim nivoima dok je ceremonijalan dojam platforme postignut širokim i plitkim stepeništem. U Zagrebu nema sličnog primjera arhitektonske izvedbe, te ona ostaje kao moderni spomenik socijalističkoj eri.

Početkom šezdesetih godina proširuje se oblikovni spektar arhitekture koji je pedesetih većinom bio zasnovan na funkcionalizmu dominantnog stambenog bloka i naglašenoj ekspresivnosti betonske konstrukcije. Formiraju se dva estetska pravca od kojih jedan rastvara  volumen u složene horizontalno razvedene sklopove koji oslikavaju unutrašnju artikulaciju prostora kao što je slučaj kod zgrade Pučkog otvorenog učilišta, nekadašnjeg Radničkog sveučilišta “Moša Pijade”. Djelo arhitekata Radovana Nikšića i Ninoslava Kučana iz 1961. godine klasično je djelo novog stila. Duboki ulazni trijem, horizontalna razvedenost niskih kubičnih volumena, te ritmička izmjena punih i staklenih ploha primjer je poslijeratne arhitekture koja se glatko nadovezuje na tradiciju iz tridesetih godina i uključuje u internacionalni stil. Drugi se pravac bazira na transparentnom građevnom volumenu zatvorenom u sebe čiji primjer nalazimo u staklenom neboderu na Trgu bana Jelačića iz 1959. godine kojeg su projektirali Josip Hitil, Slobodan Jovičić i Ivan Žuljević. Interpolacija na samom početku glavnog zagrebačkog trga svojom je vertikalom unijela nove vizualne elemente u definirano tkivo zagrebačkog središta. Svojim izgledom izazvao je mnoge polemike zbog suvremenog izgleda i prvotne aluminijske fasade koja je uklonjena i pretvorena u staklenu adaptacijom na početku XXI. stoljeća.

U vremenu u kojem je jedini investitor bila država pod snažnim utjecajem režimske propagande Sovjetskog Saveza dolazi do fenomena u hrvatskoj arhitekturi nakon II. svjetskog rata. Unatoč idejnom i političkom diktatu socrealizma, ona ostaje utemeljena na tradicionalnim izvorima – graditeljskom umijeću afirmiranom kroz stoljeća, visokoj zanatskoj razini održanoj između dva rata i otvorenosti prema svjetskim gibanjima i kulturnom identifikacijom sa srednjoeuropskim krugom.

GALERIJA