18.09.-2.10.208., Galerija Laval Nugent
Danas živimo u svojevrsnom svijetu paradoksa. Dok se područje znanosti i tehnologije rapidno razvija, moralne vrijednosti zabrinjavajućom brzinom stagniraju. Kao prioriteti suvremenog čovjeka nameću se moć, ambicija i uspjeh pod svaku cijenu. Ključ postizanja uspjeha odavno ne leži u kompetencijama pojedinca već u njegovom samouvjerenom nastupu, naglašenoj snalažljivosti, a kod žena svakako pomaže i ugodna vanjština.
Što je ljepota danas? Koje su to nametnute norme koje žena mora zadovoljiti kako bi postigla poželjnu vizualnu reprezentaciju? Mediji nas bombardiraju sa svih strana fotografijama idealiziranih ličnosti iz javnog života kojima bismo trebali težiti, jer su upravo one oličenje uspjeha u svojoj savršenosti. Od modnih žurnala, preko TV emisija do glazbenih spotova i reality showova sve pršti skupocjenom odjećom i blještavim modnim dodacima prezentiranim na idealno oblikovanim tijelima isforsirano sretnih pojedinaca čija su lica podvrgnuta plastičnim korekcijama fizičkih nedostataka i “upotpunjena” umjetnim trepavicama, nadograđenim obrvama, ispoliranim snježno bijelim zubima i bujnom kosom s umecima, kao i svim ostalim dodacima i preinakama koje zadovoljavaju današnje kriterije savršenog izgleda. Pitanje idealne ljepote pogađa žene danas možda više nego ikada.
Vizualna umjetnica Jana Danilović kroz različite umjetničke medije na specifičan način istražuje nametnuti imperativ ljepote. Potaknuta situacijama i problemima s kojima se svi susrećemo na svakodnevnoj bazi umjetnica svoj rad započinje dekonstrukcijom suvremenih stereotipa o ljepoti primarno nametnutih ženama. Oličenje stepfordske supruge doseglo je svoj vrhunac u suvremenom svijetu na prostorima koji su desetljećima obilježeni neimaštinom i siromaštvom na svim razinama. Natjecanja ljepote od najranije dobi, odgoj djevojaka da budu lijepe i poželjne kako bi pronašle dobrostojećeg supruga vraća nas stoljećima unatrag, samo što je danas taj princip ponude i potražnje upakiran u šljokice, lateks, perje i lakirane štikle. Djevojke se kite poput paunova kako bi se šepureći istakle u masi jednako tako agilne im konkurencije. Rezultat je to kulture koja bombardira pojedinca bujicom krajnje nepotrebnih informacija u bespućima virtualnog svijeta, a koje se potom prenose na sve sfere života pa tako i u trgovačke centre transformirajući se u velike staklene izloge prenatrpane primamljivim predmetima popraćenim još primamljivijim cijenama obećavajući kupcima da svatko može doseći savršenstvo ukoliko se opskrbi upravo u njihovoj prodavaonici.
U novom ciklusu radova Jana Danilović društveno-estetski fenomen prioritetnog postizanja savršenog izgleda u doba neimaštine problematizira banaliziranjem “tipično ženskih” elemenata poput dijamanata, mašni, čipke i sličnih modnih dodataka koje provlači kroz vlastiti likovni jezik i transformira u svojstveni prepoznatljivi inventar. Kombinacija radova različitih formata i tehnika zajedno s prostornim instalacijama koje koriste ready-made elemente čini svojevrsni mikrokozmos unutar prostora galerije. U izložbenom prostoru umjetnica rekreira ponudu iz trgovačkih centara u vrijeme sniženja stvarajući pritom primamljivu pulsirajuću cjelinu naglašene vizualne prezasićenosti. Šarenilo jarkih boja u kombinaciji s mnoštvom raznolikih tekstura i uzoraka koji asociraju na printeve na tkaninama i modnim dodacima dodatno je prenaglašeno plastičnim zlaćanim bogato profiliranim okvirima koji bude reminiscenciju na period baroka i rokokoa kada su umjetnička remek-djela bila dodatno istaknuta veličanstvenim okvirima koji su potvrđivali njihovu velebnost. Tolika koncentracija kićenosti i nelogičnosti dovodi do apsurda današnjeg vremena kojeg sama umjetnica opisuje kao “karikaturalnu formu koja prejako miriše na vaniliju i ostavlja trag šljokica za sobom”. Jeftini okviri upućuju na banalnost koja je danas na cijeni, te još više čine vidljivom ispraznost koja se nalazi ispod/unutar urešene vanjštine. Sadržaj unutar okvira metafora je za nutrinu osobe koja je ispražnjena od bilo kakvog relevantnog sadržaja i koja nema što za ponuditi osim svoje nakićene vanjštine.
I dok mediji promoviraju sve što je lijepo, sjajno, umjetno i plitko kao sigurnu formulu za uspjeh, istovremeno nam zamućuju pogled i skreću pažnju s istinskih problema današnjeg čovjeka. To zamućivanje Jana Danilović naglašava sveprisutnim motivom muhe koja prekriva gotovo sve izložene elemente i nosi dvojako značenje. S jedne strane, mi se kao muhe lijepimo na sve što nam serviraju kao lijepo i poželjno, pa često ne možemo odoljeti primamljivim artiklima, posebice u vrijeme sniženja kada sami sebi lakše opravdamo kupovinu krajnje nepotrebnih predmeta, dok s druge strane muhe obično idu na trulo i pokvareno što pak aludira na ono lažno i loše koje leži ispod površine, ali je lijepo upakirano s mašnom na vrhu, pa sadržaj nije uvijek vidljiv na prvu.
Niz radova nadopunjen je dvjema prostornim instalacijama koje stereotipne simbole ženstvenosti i erotičnosti problematiziraju s aspekta trpljenja boli za ljepotu. Kroz stoljeća je ženama prezentirano kako “ljepota boli” i kako se od njih očekuje da “trpe za ljepotu”, pa su tako u prošlim vremenima žene jedva disale prilikom nošenja steznika i korzeta, neke su vadile i rebra kako bi imale što uži struk i konkurirale u svijetu poželjnih udavača, a nošenje visokih potpetica danas se nametnulo kao zaštitni znak uspješne poslovne žene. Jana Danilović okrutnost podnošenja fizičke boli za imperativ ljepote interpretira u radu pod nazivom “Luxatio”. Krajnje neugodna štikla s iznimno visokom petom simbol je pristajanja na neugodu i bol pri osnovnoj funkciji hodanja, a sve u svrhu praćenja trendova i zadovoljavanja osnovnih preduvjeta ljepote. Drugi, manje neugodan modni dodatak prezentiran je u radu “Fractura colli”.
Pernata boa navodno naglašava erotičnost i seksualnu privlačnost žene dok predmet ironično dijeli naziv s istoimenom zmijom koja guši svoje žrtve prije konzumacije. Umjetničin izbor kićenog predmeta upotpunjuje priču o erotičnim artiklima i savršeno se uklapa s drugim izlošcima u kontekstu problema stereotipa koji guše i nameću bezvrijedno kao vrijedno i poželjno.
Nemoguće je ne primijetiti kako moralne vrijednosti i karakterne osobine više nisu na cijeni. Zamijenile su ih emocionalne i sadržajne ljušture. Slobodno vrijeme koje smo nekada provodili u slušanju glazbe, čitanju knjiga, učenju stranih jezika ili bavljenju sportom danas je zamijenjeno boravkom u trgovačkim centrima, gledanjem ispraznih showova ili igranjem zatupljujućih video igrica. Jana Danilović boravak u trgovačkom centru opisuje kao boravak među “beskrajnim rijekama ljudi u svako doba dana, ljudi odjevenih i uređenih kao “za posebne prilike”, beskrajno uzbuđenih i punih entuzijazma dok cirkuliraju u prostoru bez nekog jasnog cilja osim samog cirkuliranja kao takvog”. Paradoksalno je da što manje imamo to više trošimo. Što smo nesretniji to se više kitimo šarenim i blještavim rekvizitima skrećući pažnju na svoju vanjštinu kako bismo sakrili unutarnju prazninu…
I dok se zgražamo i pitamo dokle ovakve izopačenosti mogu ići, istovremeno imamo i razumijevanja, jer smo svi iskusili pritisak imperativa ljepote na vlastitoj koži, samo je pitanje do koje mjere svatko od nas podliježe ili se odupire nametnutom pritisku.
Fotografije s otvorenja izložbe:
