Izuzetno mi je drago što uoči 5. obljetnice PerceiveArt-a imam priliku predstaviti iznimno inspirativnog, vrijednog i krajnje predanog umjetnika koji je radije izabrao i stvorio vlastiti put nego da slijedi sigurne utabane staze. Intervju je malo duži, ali isplati se pročitati i pobliže upoznati osobnost, rad i životno iskustvo Eugena Varzića.
Rođen si u Đakovu, osnovnu i srednju školu pohađao si u Slavonskom Brodu, diplomirao si na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a živiš i djeluješ u Poreču?
Točnije, živim u Kukcima pored Poreča. Moj dječji san bio je živjeti na moru, pa sam se tu najduže zadržao. Istra je predivno mjesto za osjetiti dah Mediterana, a mislim da je i dobro okruženje za odrastanje moje djece. Nažalost, u turbulentnim devedesetima morao sam napustiti rodnu Slavoniju, te sam nakon ratnog iskustva došao u Rijeku na studij. Rijeka je za mene bila jedna potpuno nova i drugačija sredina. Na kraju, više se nikada nisam vratio u Slavoniju. Mislim da nije loše mijenjati životne sredine. Sve što čovjeka ograničava u osjećaju slobode treba mijenjati.
Tvoji raniji ciklusi sadržavali su vedute grada u kojem živiš i stvaraš, to su većinom bili kadrovi lišeni čovjekove prisutnosti….
Ti urbani pejzaži, uključujući i neke druge motive, bili su dio moje borbe s motivima kojima inače nisam sklon. Na njima zaista nema prisutnosti čovjeka, jer u gradu u kojem trenutno živim postoji jedna čudna sinergija nestajanja ljudi. Ne u smislu irskog sindroma, nego je ritam Poreča bipolaran: zimi nestajemo, zatvaramo se u kuće dajući pritom gradu de Chiricovsku tišinu i prazninu, a ljeti se stopimo sa stotinama tisuća turista… U oba slučaja smo nevidljivi. Htio sam igrom sjena na fasadama, tamom poluotvorenih prozora i cestom napuklom od korištenja dočarati napetost praznog grada – grada koji čeka da se odjednom pojave ljudi, buka, djeca koja se igraju, babe koje viču, policajci i prodavači… ali nikako da izađemo i oživimo te ulice koje trebaju svoje stanovnike koji žive svoj grad.
Osim urbanih veduta u tvom radu je stalno prisutan motiv šume s kojom si, da se pjesnički izrazim, ostvario jedan poseban odnos. Možeš nam malo detaljnije reći što šuma predstavlja za tebe?
Kada pomislim na djetinjstvo sjetim se priča svog djeda o Vilama u šumi, pa Šuma Striborova, pa po šumama i gorama… sve neka jeza oko šuma. Nikada mi nisu legle. Taj poseban odnos između mene i šume naziva se strah, a postoji od trenutka kada sam bio na ratištu devedesetih. I šuma zaista ne budi u meni divljenje sa svojim velebnim slavonskim hrastovima, hukom vjetra kroz grane, mirisom godišnjih doba ili probijanjem sunca i igrom sjenki isprepletenih stabala. U šumi pamtim komarce, miris vlage, gluhe tišine između pucnjava, mraka i gubljenja daha od osluškivanja, nespretnog hodanja kroz blato, sjećam se gladi… ponekad slikam i stvari koje su na mene traumatično djelovale. Valjda je to moj način da ih upoznam i lakše se borim s njima. Još uvijek odlazim u potragu za motivima šume. Istra ima posljednju europsku prašumu Kontiju tako da motiva ne manjka.
Nakon ciklusa urbanih veduta uslijedio je ciklus portreta većih dimenzija pod nazivom “Prizivanje” kojim si oduševio širu javnost. Kritika i publika često tvoje radove svrstava u hiperrealizam, no ti se ne slažeš s tom klasifikacijom.
Kada slike iz tog ciklusa izvučemo iz ladice hiperrealizma na njima možemo vidjeti individualni rukopis, trag kista i čovjeka. I već tu se odvajam od termina hiperrealizam i zaključujem tu temu. Površnost zaključivanja me ne iznenađuje, jer je tako lakše sebi objašnjavati svijet. Lakše se uklopiti. Pratio sam reakcije promatrača na svojim izložbama od zbunjenosti do oduševljenja i bilo je zanimljivo gledati kojim sve putevima odlaze moje slike, u koje postave i priče.
Taj ciklus je imao odličan odjek i medijsku pažnju, ali me također učvrstio na mojem izrazito individualnom stvaralačkom putu. Nisam bio dio nikakvog novog realizma, jer su moji izvori i učitelji drugačiji. Kada sam ga krenuo raditi i promišljati, shvatio sam da će to biti princip rada “take no prisoner”. Otišao sam raditi i učiti kod najboljih na svijetu, napravio bitne pomake i kontakte. Bez ikakve službene i neslužbene potpore. Osjećaj je bio fantastičan i dao mi je snage za još više i još bolje. I što je najbitnije – dao mi je osjećaj da je sve moguće.
Bitno mi je svojim radovima kod publike izazvati reakciju. Najgora je ravnodušnost. Sa skoro pola stoljeća na leđima, naučio sam se nositi i s negativnim i s pozitivnim reakcijama na svoj rad. No, sve dok sam u ateljeu sam sa sobom načisto i siguran da radim pravu stvar, niti publika niti kritika nemaju šanse oduzeti mi osjećaj da sam stvorio novu vrijednost. Predivne uspomene nosim iz Lošinjskog muzeja gdje sam u sklopu izložbe odradio i radionice za djecu. Ta djeca i šest mjeseci poslije pitaju kada ću se vratiti da ponovo vide moje slike. Tu je ključ, u djeci, da im prenosimo, da ih nadahnjujemo i da im budemo inspiracija.
Kako dolazi do formiranja novih ciklusa u tvom radu, obzirom da prijelaz često nije postepen. Postoji li neki međukorak koji je javnosti promaknuo?
Međukorak između ciklusa ima i naziv! Slike koje su premosnica između ciklusa nazivam prijelazne slike. Ne izlažem ih javno, jer bi bile dosta zbunjujuće za kontinuitet mog stvaranja. U njima odlazim ponekad i do apstraktnog izraza. Puno je tu nedorečenog, oprečnog i nedefiniranog. Dopuštam si jako puno eksperimenta i puno pogrešaka. I možda se tu dogodi puno dobrih radova, ali u meni ne probude sjaj u očima i želju za razradom i definiranjem. Kada sam u toj prijelaznoj fazi, onda samo moja supruga zna kako je teško biti u mojoj blizini. To je kao izgaranje, kao da nešto umire da bi se ponovo rodilo.
Na društvenim mrežama možemo vidjeti da si na pragu još jednog zaokreta, ovaj put, rekla bih prema pomalo zastrašujućoj i krajnje intenzivnoj atmosferi radova od kojih je svaki rad pojedinačno uistinu cjelovita i snažna priča za sebe?
Zaokret se dogodio iz potrebe razbijanja kontinuiteta ciklusa gdje je sve ujednačeno i samim time sputano. Koncept ciklusa slika mi je postao dosadan. Svjestan sam da je davanje naziva “Different kinds of love (cunt)” automatski negiranje prethodno izrečenog o ciklusu, ali kada se vodim idejom da je svaka slika u biti koncept slika, da svaka slika može biti izložena neovisno o ciklusu, dobivam jedan ogromni prostor slobode tema i motiva. Kao mala pukotina koja je nastala i kroz koju će u sljedećem trenu probiti bujica i odnijeti sve ispred sebe. Teme su brutalne i univerzalne, kreću od vječnih, odnosno smrti i seksa, da bih se fokusirao i obrađivao sve između toga, u toj tenziji tjelesnosti i duhovnosti. Ako ima smrti ima i vjere, ako ima vjere ima i prevare, a ako ima novca ima i seksa, ako ima seksa, tu je politika, ako je politika ima i smrti i tako u krug. Zen kaosa. Radi se o većim formatima, o reduciranom broju modela koje slikam, za razliku od ciklusa “Prizivanje”, i o velikom oslobađanju mene kao autora. Započeo sam raditi intenzivno, a praktički prva slika iz ciklusa koju sam naslikao “Andragathia” već je uvrštena od strane Galerije Artelibre na važnu izložbu “Algo que mas realismo” u Zaragozi u Španjolskoj. Trenutno uživam u slikanju tog ciklusa, a to nije baš uobičajeno za mene.
Osim završene akademije, likovno si se usavršavao u Madridu na radionicama Eloya Moralesa i Antonia Garcie Lopeza, dvaju umjetnika različitih generacija i izričaja. Kako bi opisao stečeno iskustvo?
Madrid je bio doslovno obraćenje. Nije bilo lako otići s mojim nemalim iskustvom i znanjem na leđima te ponovo učiti. To je bilo jedno veliko pospremanje u mom likovnom izražavanju. Sve je počelo 2015. godine kada sam u Vicenzi prvi put uživo vidio slike Antonia Garcie Lopeza. Tada sam počeo ostvarivati kontakte sa španjolskom likovnom scenom i otkrio izuzetne autore, radionice, galerije i projekte. Moj interes me doveo i do Eloya Moralesa, jednog od ponajboljih svjetskih slikara srednje generacije. Moja supruga bila je ta koja me nagovorila da odem kod njega u atelje, boravio sam u dva navrata tokom 2016. i 2017. godine. Nakon toga sam sudjelovao na Figurativasu 2017. godine u Barceloni gdje se okupljaju slikari figuracije iz cijeloga svijeta, a koji organizira Museu Europeu d’Art Modern. Prvi sam i jedini iz Hrvatske koji je sudjelovao u toj priči. Ove godine sam u organizaciji Museo Casa Ibanez u Andaluziji sudjelovao na radionicama Antonia Garcie Lopeza, koji jednom godišnje odabire slikare iz cijelog svijeta i s njima radi u ateljeu i na analizi njihovog rada. Imao sam čast biti s 30 odabranih u konkurenciji od 200 prijavljenih. Lopez je posljednji veliki stari majstor i njegova veličina i značaj kod nas nisu dovoljno prepoznati. Dobro je to što sam učio od dvojice oprečnih figurativaca od kojih je Lopez još uvijek u nekim drevnim slikarskim, tradicionalnim vrijednostima koje nestaju s takvim veličinama, a Morales je moderan, otvoren, vrhunski tehničar, možda meni bliži, jer govorimo sličnijim jezikom, no mnogo toga sam shvatio i naučio od obojice. Jedan me usmjeravao savršenstvu u slikanju, a drugi me u unutar tog savršenstva učio kako biti slobodan. Teško je riječima objasniti, možda se to najbolje očituje u mojim slikama ako usporedimo ciklus “Noir” iz 2014. godine i ovaj recentni ciklus. Neprocjenjiva su ta madridska iskustva i ne nalazim na našoj likovnoj sceni slične pristupe i postupke, pa ako baš hoćete i ozbiljnosti u pristupanju ovom odgovornom zanimanju. Uz sve to stekao sam brojne prijatelje među kolegama likovnim umjetnicima od kojih su neki mainstream španjolske likovne scene. Tu se možemo vratiti na početak ovog razgovora kada sam rekao da se nije dobro ukopati u svoje sigurno okruženje, već treba uvijek ići dalje.
Obzirom da si radoholičar, koliko zapravo imaš slobodnog vremena? Što te mentalno i tjelesno obnavlja i puni energijom za novu etapu umjetničkog stvaranja?
Imam slobodnog vremena koliko si dopustim jer nezgodno je kada ti profesija pokriva i hobi i slobodno vrijeme i trenutke opuštanja. Atelje mi je u vrtu iza kuće, tako da je integriran u svakodnevni obiteljski život. Na terasi ateljea ručamo, okuplja se društvo moje kćerke, treniramo, u atelju se pišu zadaće… Treniram redovito uz svoju suprugu koja je profesionalni fitness instruktor i tu pronalazim dodatnu snagu i fokusiranost za napore u ateljeu. Možda je neobično za slikara vulgaris, no rijetko pijem alkohol, ne pušim, ne drogiram se, a jedini opasni porok mi je vožnja motorom. Obožavam velike brzine. Motor isključuje mobitele, notifikacije, skoro sve što ometa koncentraciju i u biti imaš jedan neobičan spoj adrenalina i mira. Nešto kao aktivna meditacija. Svjestan sam rizika koji donosi taj užitak, no eto, nosim se s tim.
Osim aktivnog djelovanja u području slikarstva, pokrenuo si i realizirao određene projekte koji su uključivali promociju lokalne umjetničke scene, te se često odazivaš i sudjeluješ u humanitarnim akcijama što je uistinu hvalevrijedno, obzirom da ljudi sve rjeđe djeluju za opće dobro, a sve češće isključivo za osobne interese…
Da, sudjelujem humanitarno koliko god mogu. U početku je to bilo putem raznih humanitarnih aukcija i akcija, a posljednjih godina činim to tiho, mimo javnosti, u direktnoj komunikaciji s ljudima koji su u potrebi. Tako i treba biti, jer ako je meni Bog dao dar, trebam ga dijeliti i pomagati. To je možda utopistički, ali je po mom sudu ispravno. Sudjelovao sam u Poreču svojedobno u raznim projektima, potrošio ogromnu količinu energije i vremena, ostavio trag. No eto, Poreč me nikada službeno nije prisvojio, tako sam i uspio izbjeći okvire lokalnog umjetnika, morao sam ići dalje, van, te im zahvaljujem na tome od srca! Samom tom činjenicom nemam više dodira s lokalnom umjetničkom scenom. To nije dobro i nije bio moj odabir, i bez obzira na sve, svoj poziv odrađujem predano i neovisno.
Jedan si od rijetkih umjetnika koji otvoreno progovara o problemima umjetnika i likovne scene u Hrvatskoj. Čak si se svojevoljno ispisao iz strukovnih udruženja, što rijetko tko ima snage, hrabrosti i odlučnosti učiniti. Smatraš li da si možda na taj način zatvorio određena vrata i suradnje?
Volio bih vidjeti ta vrata pa ću znati. Žalosno je da se kao temelj ili uvjet suradnje spominje članstvo u nekoj udruzi. Nisam od onih koji recimo vode revolucije na društvenim mrežama ili uporno kritiziraju upirući prstom. Moj pristup i princip rada najbolje ocrtavaju stav prema strukovnim udruženjima. Ne vidim sebe unutar grupacija, jer promjena ide od pojedinca. Teško je generalizirati, možda je moje napuštanje strukovnih udruga i statusa samostalnog umjetnika bila reakcija na prevelika očekivanja, no dobio sam natrag bumerang u glavu u obliku sputanosti formalnostima, površnostima, klanovima, a prije svega općim neradom. Možda su udruge u tom stanju zbog same indolentnosti umjetnika. Zaista žalim što je tako, no nisam želio biti dio takvih priča.
Mnogi od nas ne znaju se nositi s posljedicama svojih odluka, uz to nemaju ni hrabrosti ni sreće oduprijeti se sirenskom zovu tih istih udruga, potpora. Mnogi jednostavno trebaju čopor. Ostavljam svakome na izbor i to što nisam na njihovoj strani ne znači nužno da sam protiv. To znači da se može drugačije, da sam na svojoj strani i slobodan. Čak budućim studentima likovnih akademija koje spremam za prijemne ispite sugeriram stvaranje vlastitih iskustava po tom pitanju, no nudim im svoj primjer i niz savjeta na koji način u sistemu možeš opstati kao jak pojedinac. Sve što se događalo i događa se unutar udruga je većinom bavljenje samim sa sobom. Strukovne udruge vidim kao glasne narikače koje plaču za novcem (kojeg objektivno ponekad i ne zaslužuju) ili grupicu biračkog tijela koje viri ispod skuta političke stranke na vlasti. Ideje postojanja strukovnih udruživanja nisu loše, loše je povlađivanje političarima, manično držanje mandata i iznad svega nerad i nedostatak empatije. Nigdje zdrave konkurencije i kolegijalnosti. Najgore od svega je postavljanje svih njih iznad nas koji se svaki dan borimo sa samim sobom, sistemom i pukim preživljavanjem i u biti mi smo ti zbog kojih oni postoje. Moja iskustva sa strukovnim udrugama su recimo, revijalne izložbe, koje se reciklički ponavljaju kao što se ponavljaju i svađe među članovima na godišnjim skupštinama. I to je to. Na kraju, nakon što sam sve gore naveo, ne vidim razlog zašto bih bio dio te priče, ne želim biti dio te priče, to je moj izbor i nosim se s njim.
Istovremeno predano stvaraš, promoviraš svoj rad, vodiš likovne radionice, aktivno komuniciraš s ustanovama, kustosima, kolegama umjetnicima i izlažeš u Hrvatskoj i inozemstvu. Koliko vremena, truda i rada zahtijeva takav cjelovit angažman? Jesi li zadovoljan rezultatima svog djelovanja?
Drugačije sam postavio sebe unutar svog poziva. Taštinu sam sveo na minimum, a rad i predanost na maksimum. I s time sam zadovoljan. Meni su bitniji procesi nego rezultati. Primjerice, ozbiljnost u međuljudskim odnosima, prije svega visoko profesionalan pristup, a to očekujem i od drugih. Biram takve suradnje unutar kojih su međusobni odnosi u procesima na sličnom ili istom nivou. U godinama sam kada puno znači i minuli rad. Bilo je i trenutaka kada doslovno nisam imao što jesti. Takvi trenuci te ojačaju i spreme na prihvaćanje rizika i kada iz te pozicije gledam današnju situaciju, pa mogao bih reći da sam uspio. Isto tako da mi je netko onda rekao da ću si život profilirati na način kako danas živim i kojim ću ritmom stvarati, koliko ću se morati odricati… možda bih pobjegao glavom bez obzira. Moj temperament i radoznalost su takvi da ću dok sam živ biti u konstantnom propitivanju i promjeni.
Mnogi umjetnici ne mogu živjeti isključivo od samostalnog rada i prodaje djela, već su primorani raditi dodatne poslove kako bi osigurali stalan prihod. Kakva je situacija kod tebe? Uspijevaš li živjeti isključivo od svog umjetničkog rada?
Uspijevam. Umjetnički rad zahtijeva multidisciplinarnost i ja u tome ne vidim ništa loše. Živimo u XXI. stoljeću, duh vremena je takav da jednostavno moramo moći više i bolje. Smatram da su, recimo, likovne radionice dobar alat da samog sebe podsjetiš vrlinama zanata i kreativnim procesima koji slijede nakon toga. Individualna poduka mladih, prenošenje znanja i bivanje zajedno s njima prilikom katapultiranja u svijet likovnosti. Mozaik ili ilustraciju kojim se povremeno bavim gledam kao izazove i nova područja gdje se mogu okušati. Odlazak u drugačije formate i tehnike omogućava privlačenje raznolikije publike. Slikarske narudžbe sam počeo izbjegavati. Kod narudžbi kupac se prečesto ponaša kao da je kupio mene, a ne moj rad. Bitna stvar je i marketing, odnosno pravilno pozicioniranje prezentacije svoga rada kroz marketinške alate. Koliko i kako si online prisutan danas je iznimno bitno pitanje. Koliko se dobro snalaziš u online ponudi lažnog i prenapuhanog. Smatram da su svi gore navedeni aspekti dio umjetničkog rada i mislim da bih bio na neki način ograničen da živim samo od prodaje svojih slika.
Iz pozicije aktivnog likovnog umjetnika koji ima velikog iskustva izlaganja u zemlji i inozemstvu, što bi rekao kakva je situacija u području umjetnosti u Hrvatskoj?
Nešto od toga sam izrekao u prethodnim odgovorima, a na jednom recentnom primjeru mogu reći kakva je situacija kod nas. Nedavno sam bio na razgovoru s osobom koja predstavlja jednu od bitnijih političkih figura. Razgovarali smo o mogućnostima suradnje, odnosno koliko ja mogu doprinijeti kulturnoj sceni lokalne zajednice. Prethodno sam bio pozvan na okrugli stol o strategiji razvoja kulturne scene u toj istoj lokalnoj zajednici. Tamo sam bio jedini individualac tj. neovisni profesionalac koji djeluje u Poreču, dok su svi drugi bili ustanove ili udruge u kulturi. Po završetku okruglog stola u pisanom rezimeu, između ostaloga, bile su navedene točke po kojima bi se trebalo raditi na razvoju kulturne i umjetničke scene. Nigdje u tom zaključku nije spomenut neovisni profesionalac u kulturi. Nakon svega, ipak sam otišao na spomenuti razgovor s nadom da se nešto može realizirati. Pojasnio sam svom sugovorniku kako po mom mišljenju način vladanja kulturnom scenom nije dobar, jer ne postoji kulturno vijeće u gradu, nema javnih natječaja kojim se poziva, recimo, na samostalno izlaganje u galerijama pod njihovom ingerencijom. Tko kontrolira kvalitetu programa u kulturi, tko i kako kontrolira trošenje novca na kulturu? Kako se uključiti u takav tok stvari? Kako pozvati kolege umjetnike da gostuju u gradu u kojem živim? Kome se obratiti i koje su procedure? Usput sam naveo da one točke po kojima se mora raditi ja odrađujem već 15 godina bez strategija i okruglih stolova. Naravno, svaki političar gleda kroz prizmu meni mrske politike i vjerojatno je shvatio da sam protiv njega i njegovih. Takvo je stanje kod nas, od nepoznavanja materije i načina funkcioniranja pa do političke zatrovanosti i sljepila.
No, nije sve tako crno, postoje i predivni primjeri profesionalnosti. U suradnji sa Lošinjskim muzejom ili privatnom galerijom Bruketa iz Rijeke, kao i suradnja s neovisnim stručnjacima kao što je dr. sc. Vinicije B. Lupis ili kao što si ti. To nije mainstream hrvatske kulture, ali je svjetlo u tunelu i znači puno.
Izvan Hrvatske nije nužno sve bajkovito, iako bi mnogi to pomislili. No, u inozemstvu je sve više manje jasno definirano i ide praktično po špranci, nema improvizacija i muljanja. U velikoj mjeri je dijametralno suprotno od onoga kako stvari funkcioniraju kod nas, barem su moja iskustva takva. Primjerice, ne događa se da na zatvaranje izložbe dođe katalog! Ne pitaju te gdje si studirao i za koga glasaš. Nema ustaša i partizana, nema plemena koje ti je utabalo put… i to je velika prednost. Vani mi odgovara susretanje s raznim kulturama, ljudima iz cijeloga svijeta koji se bave istim poslom kao i ja. Nestaju jezične barijere i neka druga vrsta kemije zaživi, tako da imam predivne prijatelje u raznim zemljama od Japana, Meksika, Rusije, Libanona, Armenije… volim pripadati svijetu. U Hrvatskoj ti taj osjećaj dotuku i izbiju iz glave. Umjetnost je ionako vječita pečalba. Kada god sam izlagao vani, bilo u Londonu ili Dubaiju, sve se doimalo lakšim i jednostavnijim. Moja iskustva su izrazito individualna i raznolika, ali nikako zbunjujuća kao u Hrvatskoj.
Imaš li velikih uzora ili inspirativnih ličnosti u životu?
Imam uzore, ali oni nisu isključivo iz svijeta likovnosti. Primjerice, Tesla mi je inspirativan, zatim Felix Baumgartner, Mel Gibson, Mate Rimac, Niki Lauda, Screamin Jay Hawkins, Korado Korlević, Gordon Ramsey, Spike Lee, Desmond T. Doss i sportaši tipa Richie McCaw. Općenito, inspiriraju me ljudi koji su uporni i predani svojem pozivu, koji svojim primjerom pokazuju da je moguće gotovo sve. U njemačkom jeziku postoji odličan naziv za takve osobe – Fachidiot. U svijetu slikarstva sam upoznao i usko surađivao s dva već spomenuta velikana svjetske likovne scene Moralesom i Lopezom i shvatio da što su veći, to su jednostavniji. Kad sam po prvi puta vidio Lopezove slike osjetio sam duboku povezanost i emociju koja se javlja ispred vrhunskog likovnog rada, a dvije godine kasnije našao sam se s njim u četiri oka, razgovarali smo o istim uzorima koje štujemo i o problemima u slikarstvu koji se javljaju kod većine slikara. To iskustvo ne nudi niti jedna institucija, taj neposredni kontakt s uzorima. Kod nas se kolege iz struke teško međusobno komplimentiraju, no zaista imamo odličnih autora i volim osjetiti da se ipak stvari mijenjaju i pokreću. Općenito, obožavam talentirane i vrijedne ljude, iz kojeg god područja dolazili, možeš im prepoznati iskru ludosti u oku iza koje se obično skriva genijalan um. Volim ih pohvaliti i bezrezervno podržati. Fasciniran sam opusom Dušana Džamonje i Gotfrida Hellnweina. Lonac je odličan.
Koliko je podrška i razumijevanje bližnjih (obitelji i prijatelja) bitna da bi se čovjek mogao u potpunosti predati svom umjetničkom stvaralaštvu?
To vjerojatno znaš i sama. Ne mogu reći da su me roditelji bezrezervno podržali u mojem pozivu, dugo je trebalo da shvate kako ja to ozbiljno mislim. Ne zamjeram im, drugi su to stavovi i sustavi vrijednosti. Za razliku od njih, supruga i ja dajemo svu moguću potporu i razumijevanje našoj kćerki koja je odabrala studij Kulture i turizma na Fakultetu za interdisciplinarne, talijanske i kulturološke studije. Bez međusobne podrške i razumijevanja moje supruge i djece sve ovo bio bi hobi. Nisam sebičan i trudim se uzvratiti istom mjerom. Ponekad pate kad sam u procesu stvaranja, ali već smo se naučili izbjegavati. Supruga je, osim podrške, i moj dobar savjetnik, puna je razumijevanja za sve što radim i daje mi korisne savjete, predlaže poslovne poteze koji su se pokazali ispravnima. Imam jako uski krug bliskih prijatelja, takvo je vrijeme, pa ako ne moramo niti ne pričamo o umjetnosti, to oslobađa naše druženje i postavlja ga na zdrave noge.
Ciljevi, želje i planovi za blisku (i daljnju budućnost)?
Odraditi dogovorene izložbe, a bit će ih u 2019. godini puno – od Zagreba, Pakraca, Đakova, Slavonskog Broda do Šibenika. Iznimno sam sretan, jer ću napokon napraviti veliku izložbu u Istri, odnosno u njezinom srcu – Motovunu. Za koji mjesec očekuje me sudjelovanje na skupnoj izložbi u Zagrebu, Trijenalu slikarstva u Zadru i skupnoj izložbi u Zaragozi u Španjolskoj na koju sam imao čast biti pozvan. U Sofiji u Bugarskoj dr. sc. Vinicije Lupis predstavit će moj likovni rad na međunarodnom znanstvenom skupu Bugarske akademije znanosti i umjetnosti, a onda slijede Figurativas 2019. godine u Barceloni, The BP Portrait Award u Nacionalnoj galeriji portreta u Londonu i mini turneja po Hrvatskoj. Bitno mi je slikati, to je sva moja budućnost.
