Tekst na izložbi
Nakon razgleda nekolicine aktualnih izložbi u Zagrebu ostala sam zatečena činjenicom koliko je zanemaren segment komunikacije muzeja s posjetiteljima putem tekstualnog dijela izložbe. Bilo da je riječ o estetskom načinu izlaganja s fokusom na eksponatima, didaktičkom gdje često dominira upravo tekstualni dio, ili pak teatarskom gdje je naglasak na ambijentu, tekst čini značajan segment izložbe koji ne smije biti zapostavljen.
Funkcija teksta
Uloga tekstualnog segmenta izložbe jest približiti sadržaj i poruku posjetitelju. Tekst bi trebao potaknuti posjetitelja na ponovni pogled na predmet. Posebnu pažnju zahtjeva dizajn samih legendi koje ni u kojem trenutku ne smiju zasjeniti eksponate već usmjeriti pažnju na njih. Pravi je izazov pomoću prostodušnog i dvodimenzionalnog oruđa, kao što su riječi, ostaviti snažan i originalan utisak izložbe. S druge strane, pisana riječ ima veći kredibilitet od audio vodiča, stoga ju je potrebno odgovorno, razumljivo i zanimljivo oblikovati kako bi privukla posjetitelja.
Tijekom planiranja izložbe potrebno je definirati publiku kojoj se muzej ili galerija obraća, no promatrajući izložbe u Zagrebu teško je ustanoviti tko je ciljana publika zagrebačkih muzeja? Ponekad se čini da kustosi rade izložbe samo kako bi obogatili svoj životopis. To se najviše osjeti kod većih muzeja s megalomanskim izložbama zvučnih i poznatih autora, te kod manjih galerija koje su posvećene suvremenoj umjetnosti i kontinuirano ističu kako ih javnost ne razumije, pa imaju slabu posjećenost. Da li je zaista problem u javnosti ili u muzejima koji nisu pronašli zajednički jezik sa svojom zajednicom i okruženjem u kojem djeluju?
Loš tekst – dobar tekst
Nedavno sam pročitala zanimljiv članak Levi R. Bryanta koji definira lošeg pisca kao osobu koja ne uzima u obzir svoju publiku, odnosno znanje koje bi publika trebala imati kako bi mogla razumjeti o čemu autor piše. Takav pisac kreće sa stajalištem kako svatko tko konzumira njegov tekst već posjeduje znanje kojim on sâm raspolaže. Pisac je orijentiran isključivo na sebe, zaboravljajući pritom na postojanje publike ili ga jednostavno nije briga za nju.
Egoizam na djelu
Ako bolje promotrimo situaciju dotični tekst je vrlo primjenjiv u našoj okolini gdje se izložbe često pretvore u spomenike egoizma njezinih autora. Tome je uvelike pridonio i potpuni izostanak konstruktivne kritike hrvatske umjetničke scene, a ako bolje promislimo upravo je izostanak kritike najveća moguća kritika. Mala sredina, malograđansko društvo, a prvenstveno strah od odbijanja ili onemogućavanja napretka ukoliko se uvriježenom stručnjaku na području umjetnosti uputi konstruktivna kritika doveli su našu likovnu scenu u stanje u kojem ista stagnira već duže vrijeme. Pobrkane vrijednosti i poimanje argumentirane kritike kao omalovažavanja i ponižavanja, a ne poticaja za razvoj i rast rezultirali su nizom loših projekata i izložbi o kojima nećete pronaći niti jednu negativnu riječ.
Na primjerima nekoliko aktualnih izložbi različite tematike u Zagrebu moguće je analizirati uobičajene obrasce oblikovanja tekstualnog dijela izložbe.
Likovna baština obitelji Pejačević, Umjetnički paviljon
Tekst koji prati djela na izložbi u Umjetničkom paviljonu primjer je klasičnog pristupa uvrštavanja što većeg broja informacija na ograničeni format legende. Posjetitelj prilikom ulaska u monumentalan prostor Paviljona biva upoznat s vrlo detaljnom i razgranatom Barunskom granom koja svjedoči o dugoj i bogatoj povijesti vlastelinstva obitelji Pejačević. Ilustracija obiteljskog stabla pomaže u snalaženju u moru informacija navedenih u opsežnom tekstu koji opisuje tri ključne grane obitelji Pejačević. S obzirom da je lajtmotiv cijele izložbe najpoznatija hrvatska skladateljica Dora Pejačević, te se legenda s opisom njezinog života također nalazi u prostoru možda bi monotoniju gustog teksta prekinulo isticanje poglavlja u kojem se spominje Dora Pejačević kako posjetitelj ne bi morao tražiti njezino ime kroz sve grane vlastelinskog stabla.
Legenda koja predstavlja lik i djelo Dore Pejačević sročena je poprilično enciklopedijski – navodeći mjesto i vrijeme rođenja i smrti, porijeklo, obrazovanje, udaju, broj djece i profesionalno djelovanje. Školski odrađeno, no iako ovakav formalan oblik izložbe ne dopušta previše odudaranja, određena sloboda u stilskom izričaju kako bi se legenda učinila zanimljivijom je dopuštena.
Ono što najviše dovodi do zamora je niz legendi koje opisuju izložena djela. U ovom slučaju legende se ne referiraju na likovni segment izloženih djela i autora, već je riječ o kratkim biografijama portretiranih osoba. Njihovo iščitavanje djeluje poput čitanja podataka s nečije porezne kartice ili OIB-a (iako ni taj sistem kod nas nije u potpunosti zaživio). Nizanje faktografije gdje je na jednoj legendi u šest rečenica navedeno čak 10 različitih godina – godina rođenja, smrti, ženidbe, početka djelovanja – dovodi do zasićenja promatrača koji će nakon razgleda izložbe otići bez ijedne upamćene informacije. Takve informacije su možda prikladnije za formu kataloga gdje će poslužiti struci za informiranje, arhiviranje, dokumentaciju, ali i potencijalna daljnja istraživanja.
Najzanimljivija i najadekvatnija legenda, kojoj je možda mjesto na poziciji legende s Barunskom granom, jest ona koja govori o likovnoj baštini obitelji Pejačević pružajući uravnotežen omjer faktografije, zanimljivosti i informacija o značaju predstavljene izložbe.
Retrospektiva Miroslava Kraljevića, Moderna galerija
Retrospektiva Miroslava Kraljevića, ako izuzmemo tekstualni dio izložbe i fokusiramo se na umjetnička djela, hvalevrijedan je projekt od iznimnog značaja za hrvatsku kulturu. No, niz neoprostivih prostornih, sadržajnih i vizualnih pogrešaka prilikom oblikovanja legendi bitno umanjuje kvalitetu i doživljaj izložbe.
Vizualni izgled
Legende koje prate opširnu i kompleksnu retrospektivu oblikovane su u samo dva formata. Na većem formatu legende informiraju posjetitelja o pojedinim razdobljima, tematskim cjelinama, te kompleksnostima lika i djela Miroslava Kraljevića, dok kod manjeg formata jednoličnih legendi nije moguće razlučiti o čemu govore dok ih jednostavno ne počnete čitati. Manje legende nemaju naslove i ne postoji nikakva vizualna razlika između legende koja govori o određenoj tematici, legende koja opisuje pojedino djelo ili legende koja nudi kratke opise i kontekst više izloženih djela u prostoriji u kojoj je postavljena. Čak i legende koje opisuju samo jedno djelo nemaju naziv i ostale podatke o djelu iznad opisa, već su podaci navedeni na drugoj, manjoj legendi, koja se nalazi ispod legende s opisom djela ili s druge strane izloženog djela što može dodatno zbuniti posjetitelja.
Jedna od osnova koje trebaju biti zadovoljene kod oblikovanja legendi je veličina slova koja omogućuje lako čitanje. Veličina slova na manjim, pa čak i na većim legendama ove retrospektive izuzetno je sitnog formata. Na manjim legendama sitnim slovima smještene su, po slobodnoj procjeni, dvije do tri kartice teksta. Mali font i prevelika koncentracija teksta onemogućuju većem broju posjetitelja istovremeno čitanje jedne legende što rezultira stvaranjem gužve i određenog zamora kod posjetitelja. Kod većih izložbi, poput retrospektive, sve to može rezultirati odustajanjem od čitanja tekstova koji prate izložbu.
Prostorni smještaj
Izuzetno je teško shvatiti koncept prostornog razmještaja legendi u pojedinoj dvorani. Standardni je princip da na početku dvorane pročitate tekst o onome što ćete u njoj vidjeti, no ovdje je često bio slučaj da se legenda nalazi na kraju prostorije pa čitate o onome što ste već vidjeli ili legenda govori o radovima koje ćete vidjeti u sljedećoj prostoriji, a s obzirom da se ne radi o razrađenom i ponavljajućem sistemu, zapravo često ne znate na što se odnosi tekst koji čitate.
Velik broj legendi je smješten doslovno u kut dvorane čime se stvara dojam kao da su tamo naknadno postavljene jer autori nisu znali gdje bi s njima. To može djelovati poprilično zbunjujuće. Umjesto da se razgled izložbe učini preglednim, postignut je kontraefekt – legende su postavljene tako da usputno i slučajno nailazimo na njih.
Sadržaj
Čak ako izuzmemo sve dosad navedene propuste, nemoguće je ne referirati se na možda najveći promašaj – sadržaj legendi. Do ove izložbe nisam naišla na legende koje čine izrezani odlomci iz kataloga, doslovno od riječi do riječi prepisani čistom copy/paste metodom. Sramotna je i činjenica da je kod primijenjenog bizarnog principa izostao trud oko prilagodbe teksta funkciji u koju je stavljen, pa tako jedna legenda počinje riječima “Djelo je nastalo u vrijeme Kraljevićeva jednogodišnjeg boravka u Požegi…” i sve do zadnje rečenice teksta koji ima barem dvije kartice čitatelj ne saznaje o kojem djelu je riječ – naziv djela spominje se tek u zadnjoj rečenici. Pa tako u prostoriji u kojoj su izložene male plastike imate s jedne strane opis kiparskog djela čije ime saznajete u zadnjoj rečenici, a s druge strane prolaza imate legendu koja u prvom odlomku govori o Kraljevićevom kiparskom stvaralaštvu, dok u drugom opisuje još jedno kiparsko djelo, ali po formatu nikad ne biste rekli da se ijedna od spomenutih legendi odnosi na kiparska djela izložena u središtu dotične dvorane.
Zašto su autori odlučili izostaviti naslove i podnaslove legendi koje su presitne i uniformirano jednolične i time dodatno zbuniti posjetitelje ostaje enigma. S druge strane, smatrali su za bitno da svaki autor teksta iz kataloga, u ovom slučaju pretočenog u legendu, bude potpisan na kraju pojedine legende pretpostavljajući da je to valjda od presudne važnosti svakom posjetitelju kod snalaženja u prostoru i razumijevanju izložbe.
Forma kataloga specifična je forma koja dopušta stručniji vokabular jer će ga kupiti osobe iz struke, poznavatelji materije i pojedinci koji žele znati više. Legende na izložbi imaju širu funkciju, namijenjene su publici različitog stupnja obrazovanja i kulturne pozadine, te u skladu s tim moraju biti formirane zanimljivo, informativno i ponajprije razumljivo široj populaciji. Odluka o kopiranju kataloga na legende rezultirala je rečenicama poput “Miroslav Kraljević kao kipar karikaturalno grotesknu tendenciju ekspresionizma potencira uobičajenim sadržajem o seoskoj kokoti ambivalentne žensko-muške bestijalne fizionomije” koju velik dio posjetitelja uopće neće razumjeti. Tekst pisan za sebe i svoje kolege ne može biti pretočen u legende na izložbi bez značajnijih posljedica prilikom prenošenja poruke i općenito komunikacije između muzeja i publike.
Vic o plavuši: stereotipi u kojima živimo, Etnografski muzej
Etnografski muzej nosi teško breme stalnog postava koji nije mijenjan od 1972. godine. S obzirom da angažman promjene i osvježavanja stalnog postava zahtijeva dugotrajan rad i neophodnu financijsku potporu, kustosi su se u međuvremenu posvetili privremenim izložbama koje se organiziraju u dvorani gdje je bio dio stalnog postava gospodarstva. Tijekom Domovinskog rata taj dio postava je maknut kako bi se oslobodio prostor za povremene izložbe kojima je cilj privući publiku i oživjeti muzej.
Niz vrlo uspješnih izložbi poput Čudesni svijet anđela, Moć boja i Idemo na kavu! odraz je osluškivanja javnosti i rada na boljoj percepciji i integraciji muzeja u život zajednice. Pozitivan primjer kvalitetnog vizualnog i sadržajnog oblikovanja legendi možemo vidjeti na izložbi Vic o plavuši: stereotipi u kojima živimo. Legende standardnog formata pružaju optimalnu količinu informacija “razbijenih” naslovima i podnaslovima. Tekstovi su podijeljeni na poglavlja dok su ključni termini istaknuti masnijim slovima ili stavljeni u kurziv. Posebna pažnja posvećena je dizajnu i bojama naslova koji podsjećaju na kombinaciju novinskog natpisa i grafita, čime su legende u potpunosti prilagođene vizualnom identitetu cjelokupne izložbe. Osim klasičnih zidnih legendi, autori su se odlučili za niz malih kvadratnih pločica na kojima velikim tiskanim slovima pružaju nekoliko zanimljivih i ključnih informacija o predmetu na koji se referiraju. Osim smještaja na zidovima i u staklenim vitrinama, legende su razbacane u prostoru, te same preuzimaju ulogu izložbenog eksponata. Korištenje isključivo velikih tiskanih slova na manjim kvadratnim legendama ponovno asocira na grafite koji često ispisuju uvriježene stereotipe po zidovima zgrada, te se upravo kroz lajtmotiv grafita vizualno povezuju sa zidnim legendama. Niz kratkih, jasnih i svima razumljivih informacija na nenametljiv način upotpunjuje koncept i sadržaj ove zanimljive izložbe.
Činjenica je da čak i ako su legende napravljene krajnje profesionalno i odgovorno, neki će ih posjetitelji i dalje zaobilaziti, no ukoliko su iste neadekvatne i loše – apsolutno svi će to primijetiti, neovisno o tome jesu li skloni čitanju legendi ili ne. Tu se vraćamo na problem hrvatske likovne scene na kojoj vladaju određeni pojedinci svjesni činjenice da nitko ne može (niti se usudi) ugroziti njihovu poziciju. No, takav način djelovanja rezultira sve većim prisustvom diletantizma na izložbama jer se moćnici grčevito drže svojih razgranatih pozicija osjećajući se ugroženo ako daju priliku mlađim snagama. Tako nikada nećemo saznati da li bi možda početnik dobro odradio zadani posao i stekao iskustvo na temelju kojeg bi se mogao razvijati i učiti, te jednog dana u zdravom refleksivnom okruženju doprinijeti razvoju hrvatske kulturno-umjetničke scene i izvući nas iz okova balkanizma iz kojih se ovakvim pogreškama nećemo tako skoro istrgnuti.