Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Menci Clement Crnčić – Retrospektiva

16.02.- 8. 05.2016., Galerija Klovićevi dvori

 

“More je privuklo Crnčića jer je najprimitivnija, jer je najprirodnija priroda… More ostaje iza svega djevičansko, čisto i samo, samotno, samo kao neizmjernost modrih maina iza pjene efemernog parobroda. Zato je more, divno, beskrajno i kao Bog i duša samotno… Crnčić je realist mora, toliko realist da ga svagdje privlači, da mu se svuda more sviđa, pa često ne odabire motive, te pokadšto njegovo more dolazi more slučaja, more na rifove. Ali tamo gdje njegovo more nije skica već slika, tamo mu nema para tako lako.” Ovim riječima je Antun Gustav Matoš obuhvatio srž stvaralaštva i primarnu vokaciju Mencija Clementa Crnčića, čiju retrospektivu imamo priliku vidjeti u Klovićevim dvorima nakon više od dvadeset i pet godina koliko je proteklo od posljednje retrospektivne izložbe održane u Umjetničkom paviljonu.

 

Novo čitanje Crnčića

Autorica i kustosica izložbe Petra Vugrinec ističe kako retrospektiva Mencija Clementa Crnčića nudi novo čitanje likovnog opusa velikog umjetnika koji je svojim umjetničkim, pedagoškim i stručnim radom uvelike zadužio hrvatsku javnost. Izložba, kojom se ujedno obilježava i 150. godina rođenja umjetnika, nastoji Crnčićev opsežan i često tek segmentirano obrađen opus cjelovito prikazati predstavljanjem Mencija Clementa Crnčića kao jednog od utemeljitelja hrvatskog pejzažnog slikarstva i prvog dosljedno školovanog grafičara. Tako su osim reprezentativnih ulja na platnu i grafika izložene i Crnčićeve karikature, ilustracije, plakati, te dokumentarne fotografije i artefakti iz njegovog života.

Opsesija morskim motivima dala bi naslutiti kako je Menci Clement Crnčić primorsko dijete. No, Crnčić je rođen 3. travnja 1865. u austrijskom Brucku na Muri kao sin graničarskog časnika, inače rođenog Slavonca. Osnovnu školu pohađa u Beču, a slijedeći obiteljsku tradiciju školovanje nastavlja u vojnoj gimnaziji u St. Pöltenu i moravskim Hranicama. Ubrzo odustaje od vojničkog zvanja i upisuje slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču gdje studira u periodu od 1882. do 1884. godine, nakon čega odlazi u München gdje se 1889. godine upisuje na akademiju u klasi grčkog profesora Nikolaosa Gysisa, te tamo ostaje sve do 1892. godine kada na akademiju dolazi Bella Csikos Sessia. Po povratku sa studija Crnčić upoznaje Izidora Kršnjavog koji je uočio vještinu njegovog crteža i preporučio mu studij grafike u Beču kod velikog njemačkog grafičara profesora Williama Ungera. Mnogi su prepoznali Crnčića kao vrsnog crtača, Ljubo Babić opisuje njegovu darovitost kao “predestiniranu na grafiku, a način što je proizlazio iz njegove prirode kao tipičan način i shvaćanje pravog i čistog grafičara. Bio je umjetnik koji reagira više na efekt tame i svjetla, nego umjetnik koji reagira i koji živi samo u boji… On gradi svoj grafički izraz tonom.” Često se nagađalo je li ljubav prema moru Crnčić preuzeo od svog grčkog profesora Gysisa, no sa sigurnošću se može reći da je zavolio morski pejzaž tijekom boravka u Lovranu gdje odlazi 1894. godine s Williamom Ungerom zbog profesorovih problema s plućima.

 

Rani radovi

Tematsko-kronološki koncipirana retrospektiva u Klovićevim dvorima započinje prezentacijom radova koje teoretičari pozicioniraju na sam početak hrvatske moderne. Slika Djevojčica iz 1890. i Slavonac runi kukuruz iz 1891. godine primjeri su realizma münchenske škole nastali na samom početku Crnčićevog umjetničkog stvaralaštva. Iako motiv čovjeka nije bio glavna preokupacija našeg umjetnika, dapače, sve što nije bilo priroda, Crnčiću je bilo posve nebitno, upravo spomenuti figuralni prikazi odnosno “remek-djela sa samog početka profesionalnog djelovanja” utišavaju zle jezike koji su tvrdili kako Crnčić nema senzibiliteta za ljudske figure.

Miran i siguran crtež starca posvećenog runjenju kukuruza, te pomno tonsko građenje lika djevojčice u krajnje neformalnoj pozi za koju Babić kaže kako “odlikuje rijetkom ozbiljnošću i rijetkim slikarskim shvaćanjem” svjedoče o umjetnikovom osjećaju za oblikovanje ljudskog lica i tijela, dok tonsko modeliranje likova i bjeline njihove odjeće dodatno ističe uravnoteženu kompoziciju. Već u prvoj prostoriji mogu se vidjeti morski pejzaži koji nagovještaju slikarevu glavnu preokupaciju, a posebno su zanimljivi osobni predmeti koji svjedoče o Crnčićevom pustolovnom duhu. Vreća, šator, suncobran, putni štafelaj, tronožac, paleta i boje sastavni su elementi njegove putne opreme koju je obavezno nosio sa sobom na putovanjima. Upravo su putovanja definirala teme njegovih radova. Izložena putna oprema potvrđuje da je Crnčić baš poput francuskih impresionista slikao u prirodi, a navodno su neki radovi poput slike Žrnovnica naslikani iz čamca.

Poman izbor oko 150 izloženih djela omogućuje posjetitelju praćenje razvoja i promjena unutar Crnčićevog opusa, dok predstavljanje do sada neizlaganih djela poput Velike Paklenice, Djevojčice pod pergolom i Izgleda s Bellaviste pruža temelj za cjelovitije apstrahiranje i poimanje lika i djela Mencija Clementa Crnčića.

Izložbom dominiraju slavne marine i morski pejzaži tematski grupirani prema putovanjima koja su definirala trenutne Crnčićeve morske preokupacije i interpretacije.

 

Doživotna ljubav prema moru

Neporeciv je Crnčićev osjećaj za more. Ono predstavlja vrelo umjetnikove neiscrpne inspiracije. Izazov mu je bio kako naslikati vlagu, toplinu, morsku prašinu i delikatnu izmaglicu koncentriranu iznad morske površine. Na njegovim slikama možemo osjetiti snagu vjetra, toplinu i period godine u kojem je djelo nastalo. Voda je bila savršeni medij za Crnčićevu bogatu paletu koja je zrcalila i sublimirala svu ljepotu okolne prirode.

 

Menci Clement Crnčić ostaje izraziti slikar mora tijekom cijelog života stvarajući morske pejzaže u crtežu, grafici i uljima. Ističe se rani primjer impresije poput do ove izložbe neizlaganog djela Izgled s Bellaviste iz 1900. godine koje je kritika smatrala njegovom najboljom slikom, zatim remek-djelo zrele faze – poznata Bonazza iz 1906. godine definirana kao “jedno od najreprezentativnijih djela hrvatske nesecesijske moderne”, a promjena pejzaža donosi nove boje i drugačiji tretman atmosfere u radovima nastalima tijekom ekspedicije na Velebit poput reprezentativnog djela Velika Paklenica iz 1911. godine.

Cijeli svoj život Crnčić je slikao more s iskrenim oduševljenjem i ljubavlju vješto prikazujući cijeli spektar pojava na moru: od bonace, preko blago namreškane površine, pa sve do olujnih valova s prijetećim bijelim krijestama. Omiljeni su mu motivi bura, jugo i maestral, te susret obale s morem prilikom njihovog djelovanja. Posebno su ga privlačile hridine koje je slikao u mnogo varijanti za vrijeme boravka u Novom Vinodolskom, a volio je i školjić sv. Marko, motiv kojeg je razradio u nekoliko studija prije nastanka većih kompozicija, dok se u kasnijim godinama posvetio motivu pučine i Žrnovnice, lučice koju je slikao u različito doba dana.

 

Radovi izloženi u velikoj dvorani čine odličan presjek veličanstvenih mogućnosti interpretacije mora kojima se Crnčić tijekom života posvetio. Pozicioniranje radova Lom valova o stijenu, Bonazze i Ribara u oluji u nizu na jednom zidu omogućuje uvid u slikareve iznimne mogućnosti prikaza najrazličitijih stanja morskog prostranstva – od besprijekorne mirnoće zrcalne površine bonace koja svojom kontemplativnom vrijednošću bilježi mir i tišinu, preko zastrašujućeg olujnog mora i prijetećeg olovnog neba čiju dramatiku pojačava očaj ribara u čamcu, zaključno s čistom poetikom izraženom kroz snagu raspršenog vala koji se prilikom sudara sa stijenom pretvara u morsku pjenu.

Jednako vješto Crnčić je interpretirao i promjene svjetlosti u pejzažima, od bistrine mirnog jutra, preko uzavrelosti podnevne svjetline, do crvenih zalazaka sunca, uključujući i sve nijanse sivila tmurnog, maglovitog ili kišnog dana, te naznaka nevere u daljini, ali i zraka sunca koje se probijaju do površine mora kroz guste, postepeno razilazeće sive oblake.

 

Međutim, da bismo percipirali Crnčića kao vrsnog pejzažista važno je smjestiti ga u kontekst hrvatske moderne i europskih previranja. Matko Peić konstatira kako je Crnčić “jedan od rijetkih naših slikara XIX. i XX. stoljeća koji je naslikao cjelokupni hrvatski pejzaž. Kistom je opisao zemlju na sjeveru, more na jugu, a olovkom i bakropisnom iglom kamen Like i Hrvatskog primorja. Posebnu je pažnju posvetio Zagrebu.”. A.G. Matoš nadopunjuje: “On je otkrio naše Primorje hrvatsko i istarsko sa žilavim i bratanjskom ribaru sličnim Primorcima, a iza čakavskog pejzaža je prvi među slikarima umjetnički prikazao onaj kraj ispod Senja.” Menci Clement Crnčić prvi je prepoznao kvalitetu našeg krajolika, učinio ga glavnom temom slike i upisao u europsku dionicu pejzažnog slikarstva. Retrospektiva smješta Crnčića sa svojim marinama Hrvatskog primorja i Kvarnera uz bok Ferde Kovačevića i Celestina Medovića koji su oblikovali prepoznatljive vizualne idiome naše zemlje putem kojih promatrač upoznaje i neminovno usvaja interpretirani pejzaž, te počinje razumijevati i njegove ljude, njihov rad i u konačnici svoju domovinu. 

 

Vrstan grafičar

Dok je retrospektivna izložba u Umjetničkom paviljonu biografsko kronološkom logikom u cjelini izložila Crnčićev opus, aktualna retrospektiva naglasak stavlja na autora i marine kao najbolji dio njegova stvaralaštva, no istovremeno podjednako tretira slikarski i grafički opus, obzirom da su oba iznimno važna i značajna za hrvatsku umjetnost. Naizmjenično predstavljanje slika, grafika i crteža pridonosi dinamici postava i svjedoči o raznovrsnosti Crnčićeva stvaralaštva.

Međutim, nedostaje tekstualni dio izložbe u formi popratnih legendi koji bi kontekstualizirao djelovanje umjetnika, kao što je to vrlo stručno i detaljno učinjeno u katalogu izložbe. Prostorija s grafikama kronološki predstavlja razvojne i stilske etape, no uz vrhunce Crnčićevih grafičkih ostvarenja nedostaje popratni tekst koji bi uz vizualni dio izložbe sadržajno informirao posjetitelja o značaju i veličini Crnčićevog djelovanja na polju grafike. Kao prvi školovani grafičar Menci Clement Crnčić postigao je profesionalnost europskog stupnja kojim započinje razvoj hrvatske moderne grafike. Crnčić je uvelike pridonio stvaranju Umjetničke akademije u Zagrebu 1907. godine kao jedan od njenih osnivača i prvih profesora. Odgojio je naraštaje poznatih hrvatskih grafičara kao što su Krizman, Babić, Šenoa i Krušlin, a osim što je studentima prenosio svoja bečka i münchenska grafička iskustva i znanja, 1913. godine osigurao je sredstva za kupnju velike bakropisne preše za potrebe Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a šest godina kasnije uspješno je realizirao kupnju litografske preše. Sve su to informacije koje su u jednoj sažetoj legendi mogle pronaći svoje mjesto na izložbi.

 

Kao svoj primarni izraz Crnčić je odabrao bakropis odnosno najrafiniraniju i najindividualniju grafičku tehniku koja mu je omogućavala prenijeti treptaj linije, titraj nerva, ali i tonska rješenja kojima je bio sklon i u slikarstvu. Nevjerojatan je doživljaj u jednoj prostoriji vidjeti Crnčićeva rana grafička ostvarenja u duhu simbolizma s kraja XIX. stoljeća izražena u radovima Suton, Osamljena, Posljednji potomak i Večernji zvon.

Precizan i jasan crtež stijena i drveća, tonski zamišljeni i realizirani motivi, nevjerojatna snaga mirnoće i staloženosti ženskog lika suprotstavljenog podivljaloj snazi valova što se razbijaju o stijenu, te minuciozno izvedena zapjenjena površina vode koja dopire nadomak ruba haljine ženskog lika definiraju Crnčića kao stvaratelja najviše razine u bakropisu.

Uz njih su izloženi i rani radovi Na obali, Medveja i Nedjelja u Lovranu koji govore u prilog zaokretu prema realizmu istovremeno svjedočeći o Crnčićevom bilježenju naših ljudi – ribara, ratara i pastira. Bakropis Nedjelja u Lovranu iz 1896. godine, studentski rad za koji je Crnčić dobio Fügerovu zlatnu medalju na bečkoj Umjetničkoj akademiji, primjer je rada s mnoštvom detalja u kojem niti jedan segment nije zanemaren. Iako su ljudi prikazani tek u drugom i trećem planu, oni nisu šablonski naznačeni, već je moguća karakterizacija većine likova prema njihovom prepoznatljivom stavu, odjeći i izrazu lica. Cjelovitost obrade doprinosi izražajnoj realizaciji atmosfere. Nemoguće je ne primijetiti posebnost ranih grafika kroz dodatni element malih prikaza smještenih na sredini papira podno grafika koje autorica izložbe opisuje kao formu komentara autora u obliku mikrografičke vinjete.

Impresije Zagreba

Bakropisi s motivima staroga Zagreba nastali oko 1910. godine spadaju u drugu fazu realističnih grafika, a tematski su pridruženi reprezentativnim uljima na platnu koja na naglašeno impresionistički način bilježe tadašnji svakodnevni život Zagreba. Većinom kolorirane bakropise karakterizira slobodniji crtež, ležernost u bilježenju viđenog, dok upotreba boje pojačava slikarski dojam grafike. Crnčić je bio fasciniran zagrebačkim placem, hrvatskom narodnom nošnjom, dinamičnom atmosferom i mnoštvom zbivanja na glavnom gradskom trgu. Na retrospektivi imamo priliku vidjeti i do sada neizlagano impozantno djelo Katedrala s Bakačevom kulom iz 1904. godine.

U dvorani sa slikovitim zagrebačkim žanr prizorima obogaćenim prepoznatljivim crveno-bijelim koloritom narodnih nošnji posebno se ističe rad manjeg formata Stara katedrala iz 1906. godine. Ulje na platnu komornog karaktera prigušenim tonalitetom prikazuje mnoštvo ljudi ispred katedrale. Čar prikaza leži u kontrastu pojednostavljene monumentalne arhitekture i sitnom, krajnje promišljenom i koloristički razrađenom pastuoznom nanosu boja koje titravim i pulsirajućim karakterom oblikuju živahne ljudske figure.

U posljednjoj fazi grafičkog stvaralaštva Crnčić bilježi frankopanske kaštele u vinodolskoj dolini: Bribir Vinodolski, Stara Ledenica i Belgrad u Vinodolu. Riječ je o djelima nastalima oko 1920. godine koja su često bila isticana kao Crnčićeva najbolja grafička ostvarenja.

Božena Šurina, autorica retrospektive održane na prijelazu 1990/1991. godine u Umjetničkom paviljonu, nadopunjuje valorizaciju definirajući grafike iz posljednje faze kao najsažetija Crnčićeva ostvarenja od kojih su pojedini primjeri nadmašili čak i njegove marine. Iako su ti radovi doista impresivni u svojim jasnim kompozicijama s mnoštvom detalja, ne možemo se oteti dojmu uvjerljivosti ranih grafičkih radova simbolističkih pretenzija koje autorica aktualne retrospektive Petra Vugrinec ističe kao neponovljivu dionicu domaće grafičke umjetnosti, naglašavajući spoj majstorski svladane tehnike i individualnog prikaza krajolika.

 

Kasni radovi

Menci Clement Crnčić pred kraj života zbog slabog zdravlja više nije putovao na more. U tom periodu nastaju pejzaži i vedute Zagreba i okolice, zimski pejzaži iz Samobora i slike s temom Bohinjskog jezera, no one ne dostižu razinu njegovih najboljih djela. Ističe se tek nedovršeni rad Pogled na Savu kod Podsuseda nastao posljednjeg dana Crnčićevog života kada je izrekao poznatu rečenicu “Kako je priroda lijepa, sutra moram opet doći i slikati je.”

Karikaturist i Kvakovac

U posljednjoj prostoriji izložene su Crnčićeve karikature i dokumentarne fotografije. Osim promatranja pitkih karikatura nastalih na zabavama i druženjima u kavanama i u društvu Kvakovaca, čiji je Crnčić bio član i nosio nadimak Slikokvak, bilo bi zanimljivo omogućiti posjetiteljima par značajnih i zanimljivih crtica iz njegovog djelovanja u časopisu Čauš, možda istaknuti važne karikature iz lista Satir čiji je bio suosnivač, te upoznati javnost kako je Crnčić unio duh suvremenosti početka XX. stoljeća u karikaturu, kao što je navedeno u katalogu izložbe.

Retrospektiva dostojna našeg velikog slikara mora

Aktualna retrospektiva Mencija Clementa Crnčića doista nudi novo i cjelovito čitanje likovnog opusa našeg velikog umjetnika. Osim opsežnog istraživačkog poduhvata transformiranog u formu pitkog i zanimljivog kataloga, revalorizaciji Crnčićevog lika i djela uvelike pridonosi predstavljanje dosad neizlaganih relevantnih djela koja su na prethodnoj retrospektivi bila navedena u katalogu, ali ne i predstavljena na izložbi. Ova retrospektiva pozicionira Crnčića u europski kontekst, odnosno u kontekst europskog pejzaža. Naglasak je stavljen na njegove marine i morske pejzaže, no istovremeno ga pozicionira unutar hrvatske umjetnosti kroz važnost njegovog pedagoškog i muzejsko-galerijskog djelovanja obrađenog kroz istraživanje koautorice Darije Alujević i poseban segment Crnčićeve karikature u doprinosu koautora dr. sc. Frane Dulibića.

Obzirom na opsežnost i, do ove retrospektive tek segmentarnu obrađenost Crnčićevog djelovanja, nije se smjelo propustiti priliku javnost upoznati s ključnim informacijama iz njegovog života i djelovanja. Dok slikoviti Matoševi citati pogađaju u srž Crnčićevog stvaralaštva u prostoriji sa zagrebačkim žanr scenama, nedostaju informacije o značaju umjetnikovog grafičkog djelovanja unutar kojeg bi se mogao obuhvatiti i njegov pedagoški doprinos. Stručan izbor izloženih djela nudi uravnoteženu izmjenu Crnčićevih remek-djela i manjih formata koja svjedoče o njegovoj svestranosti, mnogobrojnim putovanjima i promjenama u svjetlu, paleti i pristupu oblikovanju motiva. Kvalitetan ritam postava povremeno remete radovi izloženi u nesretnim hodnicima jer neadekvatno osvjetljenje ostavlja dojam da su izloženi tek reda radi, posebice ako se osvrnemo na radove s motivima mrtve prirode koja se sporadično pojavljuje u Crnčićevom opusu i nije od posebnog značaja, te bi ova retrospektiva sasvim dobro funkcionirala i bez njih. Postavlja se i pitanje izlaganja nekolicine plakata na samom kraju izložbe, obzirom da nisu tekstualno obrađeni u katalogu, niti kontekstualizirani na izložbi, a čine relevantan dio povijesti razvoja plakata na našim prostorima, zajedno s ostvarenjima Bele Csikos Sessije, Tomislava Krizmana i Ljube Babića.

 

Izuzev manjih zamjerki valja istaknuti zanimljivost fotodokumentacije među kojom prevladavaju upravo fotografije motiva koje je Crnčić bilježio fotoaparatom, olovkom, kistom i perom, ali i fotografije gdje možemo vidjeti Crnčića kako sjedi u uvali na Krku ili stoji na stjenovitoj obali i slika omiljene motive.

 

Dosljedni Crnčić

Posebnu vrijednost izložbe čine manja intimnija djela poput novootkrivene slike Djevojčice pod pergolom iz 1901. ili grafike Nina iz 1905. godine koje se bitno razlikuju od Crnčićevih uobičajenih prikaza ljudskih likova svedenih na funkciju interpretacije radnje poput ribara ili prikaza skupine ljudi za postizanje atmosfere i žamora zbivanja. Time se potvrđuje argumentacija kako Crnčić nije bježao od interpretacije čovjeka nego svjesno odabirao slikati ono što najviše voli – more i prirodu bez ljudi.

Potrebno je istaknuti i posebno iskustvo neposrednog upoznavanja Crnčićeva karaktera koje nam ova retrospektiva omogućava. Matoš je prvi zabilježio njegove oprečnosti i proturječnosti: “Kao i Čikoš postao je od časnika slikar, a ostao mu je onaj schneid, muškost i oštrina.” Umjesto da kopira velike umjetnike, bunio se i govorio “Ja bih se sada najvolio prikloniti onoj modernoj školi, koja apsolutno traži da slikar ne gleda primjera, nego da bude potpuno samonikao.” Odbijao je angažmane nauštrb zarade i stipendije jer mu je vlastita sloboda bila najvažnija. Upornost u slikanju motiva koje je istinski volio, kao i beskrajna nepopustljivost prema slobodi i neovisnosti umjetničkog stvaranja omogućila je Crnčiću da bude upisan u povijest hrvatske umjetnosti kao prvi slikar domaćeg krajolika koji je u njemu pronašao neiscrpno vrelo inspiracije, a njegove marine postale su pojam u hrvatskoj umjetnosti. Beskrajna energija i dinamika karaktera njegovih radova ogledaju se u sukobu mora i stijena, u svjetlini i mirnoći bonace, dinamici i bujnosti oluje, treperavom impresionizmu, dosljednom realizmu, bogatstvu boja i impresiji ulja, preciznosti i minucioznosti grafike, a sve to uz motiv mora kao jedne i jedine konstante. Ruka je bilježila ono što je oko vidjelo, obogaćeno vlastitim unutarnjim stanjima, izraženo kroz ljepote svijeta koji nas okružuje.

 

GALERIJA

 

Objavljeno u Vijencu br.574