Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!

Miroslav Kraljević – retrospektiva

19.12.2013.-06.04.2014., Moderna galerija

Ambivalentan kroničar pariškog života

Retrospektivna izložba Miroslava Kraljevića organizirana u povodu stogodišnjice smrti jednog od naših najvećih slikara i utemeljitelja hrvatske moderne, svečano je otvorena u listopadu, u nešto manjem opsegu, u Požegi, dok će u prosincu zagrebačkoj javnosti biti predstavljen izbor od 190 izložaka, umjetničke i arhivske građe.

Ovo je druga retrospektivna izložba Miroslava Kraljevića nakon izložbe održane davne 1961. godine. Izbor Požege za otvaranje izložbe posveta je zavičajnoj sredini, u kojoj je Kraljević često boravio družeći se sa stričevima, tetkom i ostalom rodbinom s kojom je bio izuzetno blizak, te ju je ovjekovječio na svojim platnima.

Antologijski i retrospektivno organizirana izložba pruža uvid u slojevitost Kraljevićeva opusa koji je nastao u kratkom razdoblju zbog prerane smrti. Izložena djela koncentracija su silnica domaćih i svjetskih utjecaja, smjernica i gibanja uobličenih u jedinstvenost Kraljevićeve osobnosti.

Unatoč bogatoj stručnoj književnoesejističkoj i biografskoj građi o životu i stvaralaštvu Miroslava Kraljevića, ovoj retrospektivnoj izložbi prethodila je samo jedna retrospektiva 1961. godine i tek mali broj monografskih izložbi. Opsežan katalog koji prati aktualnu retrospektivu nudi revalorizaciju dosadašnjih pregleda stvaralaštva i života Miroslava Kraljevića, zasnivajući se na relevantnoj literaturi naših renomiranih stručnjaka kao što su Vera Horvat Pintarić, Igor Zidić, te Kraljevićevih suvremenika A.G. Matoša, A.B. Šimića, Miroslava Krleže i Artura Schneidera.

Miroslav Kraljević bio je vrhunski promatrač, lako se fokusirao na pojedinačno i konkretno, bilo da je riječ o detaljima pojedinog ambijenta, ženskim modnim dodacima ili tipologiji ljudskog karaktera. Bilježio je svijet oko sebe – život ulice, parkove, kavane, krčme i bordele, te razne profile ljudi poput građanina, boema i razvratnika. Najčešći motiv bile su mu žene – lijepe dame i kokete, koje često na poleđini papira postaju razvratne prostitutke. Dualizam umjetnikova karaktera prožima njegov cjelokupni opus – skice, crteže, slike, skulpture. Stalna borba između ljubavi i smrti prožimala je duh ove senzibilne nemirne duše. Njegova umjetnost bila je svjedok njegova života.

Naši ljudi i krajevi

Portreti obitelji i rodbine svjedoče o dubokoj vezanosti za dom i obitelj; motivi domaćih životinja i veduta krajolika vezanost uz djetinjstvo i čest boravak u Požegi; interijeri krčmi, kavana i bordela govore o prostorima u kojima je boravio; parkovi i prizori s ulice o doživljaju velegrada koji ga je u potpunosti obuzeo. Svijet koji ga je okruživao bilježi ozbiljnije i klasičnije na slikama, dok doza humora prožima intimne dnevnike skica i crteža, često prepunih satire i cinizma. Unatoč izraženom senzibilitetu i naglašenom nemiru, Kraljević se dobro osjećao svugdje gdje je boravio – upoznavao je svijet brzo, u hodu, bilježeći ono što je u tom trenu zaokupljalo njegovu pozornost. Izoštrenim osjetilima upijao je vizualni identitet prostora, mirise i okuse, te atmosferu mirnog seoskog života i užurbanog zanesenog velegrada.

Zavičajni svijet često je prisutan u slikama Miroslava Kraljevića kroz karakteristične motive seoskog života. Slikao je požeške krajolike, prostorije obiteljskog doma i dvorišta u kojem je često boravio, niz domaćih životinja od konja i bikova do kokoši i patki, a najintimniji pristup ostvario je u portretima obitelji i bliže rodbine. Navedene teme slikao je iz neposredne blizine boraveći tijekom školovanja u Münchenu sva tri ljeta u Požegi.

Naglašeni animalizam

Na Kraljevićeve prikaze životinja najviše su utjecali njemački animalisti, minhenski profesor Heinrish von Zügel i prijatelj Rudolf Schramm-Zittau, te poznati hrvatski animalist Nikola Mašić. Od životinja najčešće je slikao konje, često u štali u bočnom položaju, pognute glave dok jedu sijeno. Životinje oblikuje koloristički, naglašavajući pritom njihovu snagu. Slično pristupa u oblikovanju Bika iz 1911. godine. Riječ je jednoj od najuspješnijih animalističkih slika u hrvatskom slikarstvu, ističe jedna od autorica kataloga aktualne izložbe Dajana Vlaisavljević. Prikaz lišen deskripcije ekspresivnim nanošenjem boje gradi vjernu anatomiju slavonskog bika. Dok su prikazi domaćih životinja bazirani na isticanju ljepote i fizičkih karakteristika pojedine vrste, kod portretiranja svog psa Paše Kraljević pristupa drugačije. Riječ je o životinji koju umjetnik izrazito voli što je vidljivo na Autoportretu sa psom iz 1910. godine. Stavljajući psa u prvi plan umjetnik ističe njegovu pojavu oker tonalitetom krzna čiju toplinu pojačava duboko crnilo elegantnog odijela u pozadini. Položaj ruke na psu govori o privrženosti i toplini njihovog odnosa. Portret Paša iz 1910. godine koncentracija je osjećaja koje Kraljević gaji prema svom kućnom ljubimcu. Živim i pastuoznim potezima boje umjetnik oslikava topli karakter svoga psa naglašavajući veselu ćud životinje.

Kraljević je često slikao roditelje i rođake tijekom školovanja, a s time nastavlja i nakon povratka u Hrvatsku početkom ljeta 1910. godine. Posebice se ističe portret nećakinje Ivane Pacher. Slika Mala s bebom iz 1911. godine prikazuje kćer Kraljevićeve starije sestre Marije koja je umrla od tuberkuloze 1905. godine. Veliku ljubav koju je osjećao prema sestri i nećakinji iskazao je interpretacijom unutarnjeg svijeta mlade djevojčice. Bjelina njezine haljine dominira kompozicijom, a mekoća tkanine u skladu je s nevinošću i ljepotom djevojčice. Njezin smiren i zamišljen pogled te blagi smiješak odraz su Kraljevićeve duboke ljubavi prema sestri i nećakinji.

Govoreći o raznim utjecajima, značajan pomak vidljiv je u portretima tete Lujke iz 1911. godine. Slika Teta Lujka u vrtu prikazuje ženski lik kako čita, sjedeći u pletenoj stolici. Crnina haljine snažan je akcent u kontrastu s pastelnim tonovima zelene trave i nježno ružičaste boje otvorenog suncobrana. Prikaz boravka u prirodi lišen je detaljiziranja i deskripcije. Korak dalje vidljiv je u Portretu tete Lujke, prikazane u krupnom planu. Stabla u pozadini s krošnjama oblikovanim u manjim fasetama ispunjenim različitim nijansama zelene boje ukazuju na konstruktivne elemente Cézannea. Riječ je o stvaranju dojma nedovršenosti koji ne svjedoči o površnosti već o bilježenju onog bitnog i karakterističnog.

Osim portreta obitelji i rodbine, Kraljević je napravio i niz autoportreta koji svjedoče o snažnoj slikarevoj samosvjesnosti i potrebi za introspekcijom. Često je preispitivao sam sebe i sumnjao u kvalitetu vlastitih djela. Stalna sumnja zahtijevala je kontinuiran rad na sebi i ispitivanje novih mogućnosti. Duboko povezan sa vlastitom umjetnošću, Kraljević često slika sam sebe, ne samo na autoportretima već bilježi svoju prisutnost na skicama, crtežima i grafikama koje nastaju za vrijeme boravka u Parizu. Bilježio je kroz svoj lik ono što je proživljavao unutar sebe i u doticaju s okolinom. Djelo Autoportret sa psom iz 1910. godine Zidić je opisao kao “slavoluk na početku jednog od najpersonalnijih opusa cjelokupne hrvatske likovne umjetnosti”. Dubina i snažna usmjerenost pogleda prikazanog lika svjedoče o kompleksnosti sadržaja. Autoportret s lulom djelo je s naglaskom na samosvjesnost izraženu kroz fizičke odrednice svoga lika – eleganciju, suzdržanost, lišenost detalja, ali i komunikaciju direktnog pogleda. Autoportret s paletom za razliku od navedenih autoportreta prikazuje cijelu figuru umjetnika odjevenog u elegantno crno odijelo. Umjetnik naznačuje elemente lica gustim potezima boje koji ujedno definiraju i neutralan prostor pozadine. Oslobodivši prikaz prepoznatljivih fizičkih osobina, autor oslikava svoju nemirnu dušu oblikujući dinamičnu površinu slike.

Prizori iz velegrada

Boravak u Parizu od rujna 1911. do listopada 1912. godine obilježio je boemski način života nabijen erotizmom, dimom cigara i alkoholnim parama. Kraljević je bio promatrač života velegrada, ambivalentan kroničar pariškog života. Bilježio je ljepote prirode Luksemburškog parka, ali i zbijene zadimljene interijere krčmi; ljepotu pariških dama, ali i kurve poznatih bordela; uglađenu gospodu, ali i pijance i perverznjake.

Teme i motivi velegrada znak su modernizma u Kraljevićevom opusu. On je stvorio moderan život vlastitim djelom. U prikazu Luksemburškog parka Kraljević uvodi novo načelo koje Željko Marcijuš u katalogu izložbe definira kao postimpresionističko, navodeći da su kompozicije uspostavljene na obojenim svjetlostima i sjenama travnjaka. Prikazi svjedoče o motivima velegrada, ali i o umjetnikovoj opčinjenosti prirodom. Motivi svetosti i ljubavi poput prikaza Madone i Bogorodice te ljepota prirode čest su bijeg od opskurnih mračnih motiva koji vječno variraju na granici ljubavi i smrti. Za razliku od opijenosti ljepotom prirode prisutne u prikazima Luksemburškog parka, djelo Most na Seni iz 1911. jedno je u nizu skiciranih doživljaja urbanih motiva koje svjedoči o utjecaju Maneta. Melankolično raspoloženje dominira prikazom ostvarenim toplim tonalitetom smeđe boje nanesene gustim kontinuiranim potezima. Kroz sažeti prikaz motiva dočarana je ambijentalnost modernog velegrada.

Miroslav Kraljević u Parizu portretira dobrog prijatelja Antu Masovčića na slici Bonvivant 1912. godine. Riječ je o jednom od najpoznatijih Kraljevićevih portreta koji prikazuje novinara i pisca kazališnih kritika kako u potpunosti uglađen i dotjeran sjedi u naslonjaču. Detalji poput monokla, cilindra, štapa i rukavica svjedoče o besprijekornoj eleganciji. Da je riječ o osobi koja uživa u hedonističkom načinu života, osim držanja i samozadovoljna smiješka, svjedoči i samouvjerenost kojom portret odiše. Kraljević, i sam okarakteriziran kao bonvivant i flaner, unio je u prikaz karakteristike osobnog svjetonazora.

Ruski balet i pariški bordeli

Jedna od glavnih preokupacija Kraljevićevog života bile su žene. Hedviga Sternberg jedina je poznata žena uz koju se Kraljević emocionalno vezao. Riječ je o židovskoj djevojci u koju se zaljubio, no njezini roditelji su zabranili njihovu vezu. Ona je bila glavni pokretač Kraljevićeve erotske mašte u Požegi gdje su se viđali, a nakon odlaska u Pariz često ju je zamišljao i vizualizirao u svojim erotskim prikazima.

Prizori žena u Kraljevićevom opusu variraju od umjerenih senzualnih prikaza na slikama do lascivnih i opscenih prizora lezbijki u crtežima. Animalizam se nije zadržao samo na bilježenju životinja iz neposredne stvarnosti. Slika Leda primjer je mitološke scene u kojoj je žena prikazana u općenju s labudom.

Njegova stalna unutarnja borba između romantične ljubavi i krajnje vulgarnosti dominira pariškim opusom. Najčedniji prikaz žena predočen je na slici Žene u prirodi. Naglašena dijagonala kretanja i izdužene figure ženskih likova neobičnih proporcija stvaraju dojam nesigurnosti u kojem se prepoznaje utjecaj Cézannea.

Odnos prema ženi i spolnosti Kraljević izražava u djelima naglašene seksualnosti. Djevojka u modrim čarapama primjer je jednostavne ljepote djevojke koja odjevena u kombine sjedi na krevetu očekujući nekoga. Naglašena senzualnost i putenost ženskog tijela prisutne su u djelima Olimpija i Aprés. Prikazi su to s jasnim konotacijama jeftinih hotela ili bordela gdje žene očekuju svoje mušterije.

U ciklusu erotičnih prikaza zanimljivo je djelo Zrelo voće,  gdje uz ženski opušteni lik u ležećem položaju muškarac kleči posesivno grleći veliku bundevu i grožđe. Muškarac je leđima okrenut ženskom liku iskazujući pritom svoju nezainteresiranost i fokusirajući se na bundevu u svojim rukama. Razlika u anatomiji muškog i ženskog tijela dodatno je pojačana izrazito mišićavim tijelom muškarca. Razlog takvu oblikovanju muškog tijela leži u promatranju proba muških plesača u Ruskom baletu. Zahvaljujući prijatelju Anti Masovčiću, Kraljević je imao priliku pratiti probe ruskih baletana. Uz očigledno nadahnuće Nižinskim, Zidić ističe mogućnost utjecaja Meštrovićevih muških figura na ranijim radovima, primjerice na djelu Muški akt s leđa, nastao 1911., godinu dana prije Kraljevićeva kontakta s Ruskim baletom. Usporedbom s Milošem Obilićem i vidovdanskim junacima, vidljivi su mogući utjecaji na Kraljevića, posebice ako uzmemo u obzir da mu skulptura nije bila strana.

Osim izvedbe kiparskih djela, skulpturalnost je prisutna u njegovim naslikanim likovima. Nadalje, Zidić inspiraciju Meštrovićevim djelima pronalazi u Kraljevićevim slikama duhovnog karaktera. Madona i Bogorodica s anđelima djela su nastala 1912. godine u kojima je pri oblikovanju vidljiv Meštrovićev tip žene karakteristične izduljene linije nosa, duguljastog ovalnog lica sa pokrivalom za glavu kakvo je Meštrović često koristio u prikazima majke ili majke i djeteta. Karakteristična stilizacija posebice je prisutna u prikazu Bogorodice s anđelima.

Očekivanje tragičnog kraja

Bolest je imala presudnu ulogu kod Kraljevića u načinu na koji je doživljavao život. Osim portreta voljenih životinja sa antropomorfnim karakteristikama, radio je i makabričke prizore obješenih beživotnih tijela pasa. Ti prikazi izraz su očaja i bezizlaznosti situacije krhkog duševnog stanja pogođena neizlječivom bolešću, kao i mnogi groteskni crteži karikaturalno prikazanih žena i muškaraca kao što je slučaj kod drvoreza Obožavanje ljepote iz 1912. godine. Očekivanje tragičnog kraja rezultirala je eskalacijama osjećaja od maksimalne ekstatičnosti i opijenosti životom do krajnje melankolije i mračnih promišljanja o skorašnjem kraju. Glavu brata Kraljević crta kao mrtvačku glavu ispijenih upalih obraza, s crnilom podočnjaka i ogoljele glave čime iskazuje svjesnost o skorašnjoj smrtnosti. Autoportret nacrtan kredom i ugljenom prikazuje mršavo, ali mišićavo tijelo umorno od borbe s bolešću. Licem dominira gusta kosa, zarasla brada i podočnjaci. Zamišljen pogled usmjeren u pod svjedoči o promišljanju o kraju života u dobi od samo dvadeset i sedam godina. Prikaz je to mladića čije fizičke karakteristike i karakter lica svjedoče o čovjeku koji je bio spreman osvojiti svijet i u svojoj vječnoj borbi između dobra i zla, duhovnosti i čistoće, poroka i opijata utrti nove pravce hrvatske umjetnosti.

Kraljević povezuje i ujedinjuje individualne karakteristike pojedinih stilskih pravaca i slikara i ujedinjuje ih u univerzalne odrednice vizualnog i emotivnog doživljaja pariškog velegrada. Stvorio je slikarski svijet na tematskoj i strukturalnoj razini iz kojeg je svatko uzimao ono što mu je odgovaralo i što je prepoznao kao nešto novo što mora slijediti. Ili kako je autor teksta u katalogu i jedan od autora izložbe Zvonko Maković napisao: “Kraljevićeva najveća zasluga leži u činjenici da se na njegovu djelu artikulirala generacija koja je do kraja razvila one teze koje je on, zbog kratkoće života i efektivnog stvaralaštva, uspio tek zacrtati.”

GALERIJA

Objavljeno u Vijencu br. 516-517