9.4.-16.5.2021., Galerija Prica, Samobor
Autoportret, kao jedna od najstarijih likovnih tema, od 2008. godine interpretira se u sklopu trijenalne izložbe autoportreta u Samoboru. Ono što intrigira kod teme autoportreta, osim likovnih karakteristika poput prepoznatljivog rukopisa i odražavanja duha vremena, jest način na koji umjetnik percipira samog sebe. Vrlo složeni procesi socijalne interakcije ključni su u temi autoportreta o čemu svjedoči anegdota koju izbornik Prvog trijenala hrvatskog autoportreta Guido Quien spominje u svom tekstu navodeći kako je jedan od autora-darovatelja zbirke Lukin komentirao: “Čini mi se da sam htio naslikati sebe, a sad pitam tebe jesam li to ja?”. Polarizacija viđenja samoga sebe – kako vidimo sami sebe, a kako nas vide drugi, tek je naznaka beskonačnih različitosti pristupa autoportretu.
Kako stoji u najavi, 5. Međunarodni trijenale autoportreta „Ja – između zbilje i imaginacije“ slijedi zacrtan put koji je prepoznat u umjetničkom svijetu svojim tradicionalnim održavanjem svake tri godine. Do sada su realizirana četiri izdanja te žirirane izložbe i to 2008./09., 2011/12., 2014. i 2017. godine. Ideja izložbe postavljena je prilikom realizacije prvog trijenala kada je autor izložbe bio povjesničar umjetnosti Guido Quien koji je „udario temelje“ i čvrsto polazište ovom projektu. Od četvrtog upriličenja, trijenale poprima međunarodni karakter, a nakon korištenja fundusa Zbirke Lukin na prva četiri trijenala, na 5. Međunarodnom trijenalu autoportreta predstavljena je selekcija autoportreta iz Zbirke Kovačić – Mihočinec.
Peto izdanje trijenala nosi međunarodni karakter, dok se na poziv za sudjelovanjem odazvalo čak 385 umjetnika sa 676 prijavljenih radova od kojih je stručni žiri u sastavu Nikola Albaneže i Nikolina Šimunović za izlaganje odabrao 87 radova ukupno 81 umjetnika za predstavljanje na ovoj trijenalnoj manifestaciji. Izlažu umjetnici iz svih dijelova Hrvatske kao i Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Njemačke, Italije, Kanade i SAD-a.
5. Međunarodni trijenale autoportreta, oslobođen decidiranih dimenzija i tehnika izričaja, ostavio je veliku slobodu umjetnicima u pristupu i obradi teme autoportreta. Među pristiglim prijavama varirali su radovi od figurativnog prikaza vlastitog lica preko apstraktnih izraza pa sve do konceptualnih radova koji metaforički propituju kompleksnost vlastitosti između zbilje i imaginacije.
Autor izložbe je povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Nikola Albaneže s kojim smo razgovarali o 5. Međunarodnom trijenalu autoportreta koji možete razgledati sve do 16. svibnja 2021. u Galeriji Prica u Samoboru. U intervjuu saznajte više o važnosti, bogatstvu i raznolikosti ovogodišnjeg trijenala autoportreta.
Jeste li dugo razmišljali o temi za 5. međunarodni trijenale autoportreta čiji ste autor koncepcije i kustos te kako ste u konačnici došli do teme “Ja – između zbilje i imaginacije”?
Sama ideja za temu Trijenala pojavila se ubrzo nakon što mi je Nikolina Šimunović predložila suradnju, to jest da budem kustos 5. saziva. Ono što je potrajalo je razrada osnovne ideje, morao sam samome sebi razjasniti što točno želim, a nakon toga to i formulirati, u prvom trenutku u tekstu koji je objavljen uz poziv s namjerom poticaja autorima da se odazovu na natječaj.
Odaziv je doista bio impresivan ove godine. Javilo se čak 385 umjetnika iz cijelog svijeta. Je li bilo teško/izazovno napraviti konačan izbor?
Natječaj je objavljen, koliko se sjećam, početkom studenoga prošle godine. No kako to i inače biva, tek u zadnjim danima pred zaključenje roka, 2. veljače, pristigao je veći broj prijava, ali istodobno su stizali i brojni upiti za produženje roka te smo stoga odlučili to i učiniti; dali smo autorima još dva tjedna. Time smo ušli u vremenski tjesnac, smanjilo se vrijeme za obradu materijala i za pisanje predgovora, ali isplatilo se. S ta dva dodatna tjedna pristiglo je najviše prijava dosad (385 u odnosu na 190 prije tri godine) što nas je, dakako, veoma obradovalo. Nakon što sam zaprimio sve radove – u digitalnom formatu, naravno – proveo sam doista mnogo sati pregledavajući materijal. To znači da sam ne samo gledao i radove i iščitavao prijave (poneki su se prilično raspisali), nego sam i na internetu – ukoliko bih zapazio nešto zanimljivo, a autor/autorica mi nisu bili poznati – potražio njihove radove. Kako nismo imali mnogo vremena, nekoliko dana kasnije napravio sam prvu selekciju; u njoj je bilo oko 120 autora. Nikolina je sa svoje strane također uradila predselekciju (ne znam koliko je kod nje bilo prvostupanjski odabranih). Zajedno smo onda, u dijalogu, prolazili i argumentirali svoj izbor ukoliko se nismo odmah usuglasili. Nije bilo nametanja, no međusobnog uvažavanja svakako da. Došli smo na kraju do brojke koja nije smjela kompromitirati prostorne kapacitete. Dakle, nakon šireg pojašnjenja bit ću konkretan: bilo je izazovno napraviti konačan izbor i mislim da smo uradili dobar posao, bez protežiranja, a još važnije bez apriornog odbijanja. Svjestan sam da ima – to je neizbježno – nezadovoljnih, i dopuštam da bi izbor mogao varirati nekih desetak posto na obje strane; i među odabranima i među odbijenima. Napokon, izbor je uvijek subjektivan (ne postoji u tome objektivnost, kako se ponekad može čuti), no važno je da je argumentiran. I iskren, bez predrasuda i kalkulacija.
Do ovogodišnjeg trijenala dio izložbe predstavljao je i izbor iz fundusa Zbirke Lukin, no ove godine je došlo do promjene i predstavljen je izbor iz Zbirke Kovačić-Mihočinec. Kako je došlo do te ideje i što objedinjuje dotična zbirka?
Pregledavajući kataloge prethodna četiri saziva, stekao sam dojam da je dosadašnji izvor – veoma specifična Zbirka Lukin – prilično iscrpljen; primijetio sam da su se neki radovi počeli ponavljati te sam pretpostavio da su kolega i kolegice (Guido Quien, Branka Hlevnjak, Višnja Slavica Gabout i Vi za prošli Trijenale) probrali ono ponajbolje što Zbirka nudi. Osim toga, zašto ne širiti poznavanje materijala koji dolazi u obzir za Trijenale autoportreta? Sama Zbirka Kovačić-Mihočinec, točnije, neki njeni segmenti, dobro je poznata javnosti jer je dr. Josip Kovačić, njezin začetnik, eminentni hrvatski kolekcionar koji je gradu Zagrebu darovao dio svoje Zbirke pod nazivom Hrvatske slikarice rođene u 19. stoljeću što bi trebala biti osnova za istoimeni muzej. Uglavnom, u toj se Zbirci nalazi likovno blago koje je uvijek bilo na raspolaganju svima koji se bave povijesno-umjetničkim istraživanjima. Odabir autoportreta iz te Zbirke koji su suprotstavljeni ili, bolje rečeno, su-postavljeni aktualnoj produkciji pokazao se, moje je mišljenje, veoma zahvalnim jer je na taj način pregledno prezentirana vremenska, pa time i stilska opreka; takva oprečnost nije bila prisutna kod radova iz Zbirke Lukin jer su oni uglavnom iz recentnijih razdoblja.
Možda nezahvalno pitanje, no prilikom selekcije radova, jesu li Vas neki od prijavljenih radova već na prvu oduševili u kontekstu da su najbolje odgovorili na temu i po sadržaju i po kvaliteti izvedbe?
Svakako je bilo radova koji su na prvi pogled iskazivali svoju kvalitetu, intrigantnost i prikladnost za temu, oko kojih nisam ni u jednom trenutku imao dvojbi, ali ipak ne bih to nazvao oduševljenjem. No budući da nam tek predstoji odabir dvoje autora (ili dvojice, ili dvije) za dvije nagrade koje dodjeljuje organizator u vidu samostalne izložbe, u ovom trenutku ne bih navodio imena.*
S obzirom na vrlo neobičnu prošlu godinu praćenu svjetskom pandemijom, a za velik broj ljudi obilježenu i traumom potresa, koliko su se navedeni događaji odrazili i izrazili u prijavljenim radovima ?
Od odgovornih tijela proglašena pandemija, a još više i nametnute mjere (potresi, također), izrazito su se dojmile mnogih autora i autorica; koliko je to bilo prisutno kod prijavljenih radova posjetitelj tek djelomično može doživjeti jer, naravno, nisu svi s takvim sadržajima na izložbi. Dosta je primjera – možda čak i pretežan broj – koji jasno pokazuju kako ljudi teško doživljavaju i proživljavaju takva traumatična iskustva, opterećeni su čitavom kompleksnom novonastalom „novonormalnom“ situacijom. No umjetnici, kao i uvijek, imaju svoje načine kako s time izaći na kraj, eventualno, koliko im je to moguće; neki strepe i pate, drugi su refleksivni, treći se brane duhovitošću…
Riječ je o jednoj vrlo tradicionalnoj temi – autoportret, no unatoč tome, vidimo da interes umjetnika za sudjelovanjem iz godine u godinu raste. Zašto mislite da je tome tako?
Autoportret je svevremena tema; nema smisla isticati njenu tradicionalnost jer što čovjeka može zanimati u većoj mjeri ako ne spoznaja i samospoznaja, a da bi pokušao do nje doći mora se obratiti svome licu i osobi, doživljaju samoga sebe, svojim višestrukim i slojevitim identitetima. Zato mi je u tekstu predgovora bilo važno istaknuti da postoji elementarna podjela na subjekt i sve ostalo oko njega, sa svim međuutjecajima, refleksijama i projekcijama te, eventualno, jedinstvom/cjelinom toga dvoga; pogled na/u sebe prati pogled na/u svijet. U tome se nalazi objašnjenje i za sve veći interes za ovu manifestaciju.
Međunarodni trijenale autoportreta ove godine obilježava jubilarno peto izdanje. Koliko je ova izložba postala relevantna u nacionalnom kontekstu?
Mislim da je dobro što je s petim sazivom došlo do internacionalizacije Trijenala. To je bitna i dalekosežna odluka na kojoj čestitam organizatoru. Siguran sam da će manifestacija – ukoliko i nadalje bude promišljeno i odgovorno vođena – zadobivati na važnosti i značenju. Kontakti s nekolicinom umjetnika s raznih strana svijeta to jasno potvrđuju.
* Do objave intervjua Stručni žiri 5. međunarodnog trijenala autoportreta „Ja – između zbije i imaginacije“ odabrao je dvoje umjetnika koji će u naredne dvije godine samostalno izlagati u Galeriji Prica, a nagrađene umjetnice su Diana Sokolić i Maruša Štibelj.
Autor fotografija: Marko Polonio