Problem valorizacije i naplate intelektualnih usluga

Nevjerojatno je koliko se u Hrvatskoj malo cijeni intelektualni rad, vrijeme, angažman i struka. Kreativna ili umjetnička realizacija neke ideje plod je ljudskog intelekta te iako je neopipljiv on itekako ima svoju vrijednost. Upravo ljudska kreativnost doprinosi općem društvenom razvitku, ali kod nas nikako da se ta činjenica adekvatno shvati, percipira i valorizira u društvu.

 

S ovim problemom se vrlo često susreću freelanceri koji djeluju u području ponude intelektualnih usluga. Koliko često ste se susreli s reakcijom ljudi “zašto tvoj angažman toliko košta?” samo zato što djelujete u području intelektualnih usluga koje obuhvaćaju rad koji se često ne može vidjeti ili dodirnuti, jer je riječ o stvaranju određene vrijednosti, a ne o konkretnom materijaliziranom proizvodu. Osobno sam često iskusila da mi se na društvenim mrežama javljaju posve nepoznati ljudi od amatera, hobista pa do školovanih umjetnika s upitom da pregledam njihove radove (često je bila riječ o cijelim opusima ili istraživanju njihove web stranice i profila na društvenim mrežama) te da im potom iznesem svoje stručno mišljenje o njihovom radu. Posve besplatno, naravno. Ili se pojedinci jave s molbom da im pružim kvalitetne informacije gdje i kako se mogu prijaviti, na koje ustanove aplicirati, kako ispuniti prijavnice, na što staviti akcent i slične informacije odnosno da svoje znanje, iskustvo i vrijeme besplatno podijelim s njima. Nije problem pomoći, dapače, nebrojeno puta sam to i učinila, posebice za drage prijatelje, umjetnike, poznanike i poslovne suradnike, ali kada se jave posve nepoznati ljudi i to njih oko 30-ak na mjesečnoj bazi isključivo s ciljem iskorištavanja, a ne angažiranja i plaćanja mog rada, počela sam se osjećati kao besplatna služba za korisnike. Trošila sam svoje vrijeme i znanje na ljude koji su to besramno iskorištavali i potom nestajali. Tada sam se zapitala “dijele li odvjetnici besplatno pravne savjete” ili “koliko psihologa održava besplatna individualna psihološka savjetovanja” ili “koliko prevoditelja će besplatno prevesti 20 kartica teksta”? Potom sam prestala dijeliti besplatne savjete i informacije jer sam shvatila da na taj način umanjujem ozbiljnost i važnost vlastite struke, ujedno i vlastitu vrijednost i samo štetim sama sebi.

 

Kao nezavisna kustosica i povjesničarka umjetnosti vrlo često sam nailazila na nerazumijevanje za opseg, kompleksnost i slojevitost angažmana te činjenice koliko znanja, truda i vremena podrazumijeva moj rad. Primjerice, javila bi mi se potencijalna stranka s informacijom kako za 15 dana ima izložbu te bi me angažirala za pisanje predgovora i otvorenje izložbe. Kada bih odgovorila da mi je raspored pun te da je nemoguće u tako kratkom periodu sve kvalitetno pripremiti, napraviti i realizirati, vrlo često bih dobila povratni komentar “pa treba samo napisati tekst, zar nije to gotovo za pola sata“, a kada bih navela cijenu svog angažmana onda bi dodatni komentar bio “ajme, zašto to toliko košta?”. Čak i da moj angažman na nekom projektu doista traje pola sata, što apsolutno nikad nije tako, dužina vremena nije ono što određuje cijenu određene usluge ili proizvoda. To je kao da slikar koji slika vrlo brzo, energično i ekspresivno i napravi sliku u dva sata bude manje plaćen od slikara koji mjesec dana detaljistički oblikuje sliku istog formata. Hoćete li prvog platiti manje nego drugog? Odličan odgovor koji razjašnjava problematiku ovakvog pristupa dao je jedan umjetnik: ”u tu sliku je utkano nekoliko dana rada i 40 godina mog iskustva – od školovanja, izlaganja, dodatnih edukacija, osvojenih nagrada i svega ostalog što sam proživio u svom umjetničkom djelovanju”. Usluga koju plaćate valorizira se prema obrazovanju, radu, angažmanu, uloženom vremenu, stečenom iskustvu i mnogim drugim odlikama koje krase pojedinog stručnjaka. No, kod nas je uvijek bilo lakše naplatiti domjenak – jer to odmah konzumiraš ili katalog jer ga možeš opipati i prolistati, a sve ostalo što je vrijedno, ali nevidljivo, smatra se besplatnim ili pak nedovoljno vrijednim da bi se i platilo.

 

 

ŠTO PLAĆATE?

 

Na jednom jednostavnom primjeru vlastitog angažmana pokušat ću objasniti što se plaća i što angažman podrazumijeva, a isto tako toplo preporučam svima kada angažiraju pružatelja intelektualnih usluga neka slobodno pitaju što točno obuhvaća njegov angažman, jer vjerujem da ćete tada više cijeniti trud i rad pojedinca unutar njegove struke.

 

Primjer mog angažmana na organizaciji i realizaciji izložbe:

 

1) PR izložbe

 

Obično muzeji i galerije odrade svoj PR izložbe. I dok pojedine ustanove imaju i zasebne PR službe ili agilne zaposlenike koji vrlo dobro obavljaju ovaj segment posla, mnoge ustanove se ne trude oko PR-a te koriste godinama neažurirane mailing liste i zato informacija o pojedinim izložbama ne dođe do šire javnosti. U pravilu, u sklopu svog angažmana uvijek odradim PR izložbe, jer ako se ne napravi kvalitetna promocija izložbe odaziv javnosti i medija će biti loš, pa će time i sama izložba biti relativno nevidljiva u javnosti i neće biti adekvatno zastupljena u medijima – portali, tiskovine, televizija. Ujedno valja uzeti u obzir da se mailing liste oblikuju i nadopunjavaju godinama, kao što se grade i kvalitetni odnosi s medijima, a ne kako se to često percipira od strane naručitelja ”pa što, to je dva klika mišem i poslao si mail”. Osim što treba kvalitetno sročiti press najavu, iza PR aktivnosti stoji i preko deset godina istraživanja, stvaranja baze kontakata i građenja odnosa sa strukom koja prenosi informacije o umjetničkim projektima i izložbama u svom mediju.

 

2) Likovni postav izložbe

 

Ako napravite loš likovni postav, posebice ako je riječ o većim kompleksnijim izložbama koje sadrže puno arhivske i dokumentarističke građe moguće je da se posjetitelji neće snaći te neće moći jasno pratiti izložbu, a ako steknu dojam izgubljenosti i nerazumijevanja predstavljene materije, javit će se iritacija, te odbojnost spram prezentiranog materijala. Stoga je izuzetno bitno kvalitetno realizirati postav izložbe kako bi posjetitelji tijekom razgleda stekli nova, kvalitetna i inspirativna iskustva te otišli kući s osjećajem zadovoljstva.

 

3) Predgovor izložbe – tekst u katalogu izložbe

 

Ako napišete loš, dosadan ili krajnje nerazumljiv tekst, samo ćete odbiti potencijalne posjetitelje od izložbe i distancirati ih od prezentiranih djela, a umjetnik, umjetnica ili grupa umjetnika koji se predstavljaju na izložbi bit će nezadovoljni tekstom koji im ostaje kao dokumentacija izložbe na kojoj sudjeluju. Tekst je izuzetno važan kako za samog autora izložbe, tako i za posjetitelje, a da bi se napisao kvalitetan tekst potrebno je odvojiti dovoljno vremena za istraživanje i upoznavanje materije, razgovor s umjetnikom, razgled radova i u konačnici za samo pisanje teksta. Upravo u tom grmu leži odgovor na pitanje ”pa zar nije pola sata dovoljno za pisanje jednog teksta?”.

 

4) Govor na otvorenju izložbe

 

Ovaj segment izložbe mnogi kustosi uzimaju zdravo za gotovo. Kao što kolege često uzimaju predgovor kao referencu isključivo za vlastiti CV, a ne za opus umjetnika o kojem pišu, pa se stručnom terminologijom nadmeću s kolegama kako bi ispali, da oprostite, pametniji ili stručniji od ostalih, ista stvar se događa i sa samim otvorenjima izložbi. Ako na otvorenju izložbe održite suhoparan govor reda radi, nitko vas neće slušati, već će samo čekati da formalni dio završi kako bi razgledali izložbu. I time kustosi direktno djeluju na uštrb umjetnika, ustanove i publike. Također, treba voditi računa kako su pojedini posjetitelji možda došli kao pratnja ili zbog poznanstva s umjetnikom ili umjetnicima koji izlažu te inače nemaju običaj posjećivati izložbe, no, ako održite kvalitetan govor ili vodstvo kroz izložbu te pritom zainteresirate i samo jednu novu osobu da ponovno dođe u galeriju ili muzej jer joj je bilo zanimljivo i inspirativno učinili ste ogroman posao.

 

 

Zbog ozbiljnosti, težine i vrijednosti angažmana koji kvalitetan pojedinac ulaže u svaki projekt otužna je činjenica da se i dalje štedi upravo na radnoj snazi te se smatra da je svaki radnik zamjenjiv i tek potrošna roba, umjesto da se osvijesti koliko pojedinac može doprinijeti rastu i razvoju projekta, ustanove, kolektiva… Nerijetko sam doživjela kada su bili smanjeni budžeti projekta koji je već bio u realizaciji da nadređeni ne bi smanjili nakladu kataloga ili izostavili domjenak, već se uvijek smanjivalo honorare suradnicima, koji su itekako zaslužni za kvalitetnu realizaciju projekta, a o činjenici da sami umjetnici, zahvaljujući kojima se i održava godišnji program mnogih ustanova u kulturi, u pravilu uopće nisu plaćeni za svoj angažman sam već u više navrata ranije pisala, govorila i ukazivala.

 

 

ZAKLJUČAK

 

Umjetnici svih vrsta umjetnosti, kreativci i djelatnici u kulturi i umjetnosti djeluju u području koje je izuzetno bogato i inspirativno te hrani um i duh. No, kao odgovor na izjavu da nismo uopće plaćeni ili nismo dovoljno plaćeni za posao koji radimo često bi uslijedila uvriježena floskula “ali barem radite ono što volite”. Da, radimo ono što volimo i to je veliki dar i sreća na kojoj smo zahvalni, ali to ni u kojem pogledu ne umanjuje činjenicu da smo se mi za svoje područje školovali, vrlo često i žrtvovali (jer nema radnog vremena, jer nam je naš posao sastavni dio života ili vrlo često život sâm) te da je naše znanje, vrijeme, trud i sposobnost itekako vrijedno i treba biti adekvatno plaćeno i valorizirano. Pa kada idući put angažirate umjetnika ili pojedinca koji djeluje u sferi nematerijalnih neopipljivih poslova razmislite koliko je kompleksno znanje i umijeće koje dotični koristi u radu, koliki je omjer talenta i rada prisutan te koliko je vremena potrošeno na stjecanje znanja i vještina prije nego što pitate “a zašto to toliko košta” i “zašto ne može biti gotovo za pola sata?”.  Nikad ne podcjenjujte tuđi rad, znanje i vještine, jer ne znate kada će vam upravo one zatrebati!

 

 

"Morate biti neuništivi da biste radili ono što volite i pritom vjerovali da to vrijedi."

 

 

 

Možda će vas zanimati i tekst: Zašto se u Hrvatskoj ne cijeni radna snaga?