Koliko puta ste i sami čuli kako smo svi mi zamjenjiva potrošna roba i ako ne pristanemo na ponuđene, često nehumane, uvjete rada uvijek ima onih koji će pristati? Situacija postaje još ozbiljnija i kompleksnija kod naplate intelektualnih usluga, jer ljudi teže poimaju što točno plaćaju ako nije riječ o konkretnom materijalnom proizvodu koji mogu ponijeti kući. Kad kupite auto, stan ili mobitel opipljivo je u što ste uložili svoj novac, ali kada platite glazbeni nastup, prijevod teksta ili pisanje predgovora zalazite u apstraktno područje u kojem ljudi vrlo često ne razumiju kontekst valorizacije tuđeg rada te se u pravilu čude zašto takav angažman toliko košta. U ovom i sljedećem tekstu bavit ćemo se problemom valorizacije radne snage i naplate intelektualnih usluga.
Pa krenimo redom. Radna snaga se definira kao “ukupnost čovjekovih fizičkih i duhovnih sposobnosti koje se mogu koristiti za proizvodnju uporabnih vrijednosti bilo koje vrste”. Iz osobnog iskustva nezavisnog djelovanja u sektoru kulture i umjetnosti mogu posvjedočiti kako su privatni poduzetnici kao inicijatori pokretanja novih muzeja u pravilu spremni investirati u najam zgrade i opremanje muzeja, ali kada bi ti isti muzeji trebali zaživjeti punim plućima i vratiti uloženi novac odnosno kada bi se trebalo investirati u kvalitetnu radnu snagu – e, baš u tom trenutku sve stane i krene naopako. U oba slučaja podrazumijevao se vrlo skupi najam prostora u strogom centru Zagreba, a za jedan muzej su se izrađivale i skupocjene replike te angažirali arhitekti za oblikovanje stalnog postava. No, kada je trebalo zaposliti stručno osoblje odjednom su investitori odlučili štedjeti. Podijelit ću s vama dva iskustva koja vrlo zorno prikazuju koliko je malo cijenjena struka i radna snaga u sektoru kulture i umjetnosti.
MUZEJ U CENTRU GRADA BEZ BLAGAJNE, GARDEROBE I OSNOVNIH SREDSTAVA ZA RAD
U oba slučaja vlasnici muzeja su bili svjesni da im je potrebno stručno osoblje, ali tu je bio kraj njihove svjesnosti o važnosti kvalitetnih radnika, dok se sve ostalo pretvorilo u čistu agoniju. U prvom slučaju vlasnik je angažirao kolegu, kolegicu i mene da radimo na pripremama otvorenja novog muzeja što je podrazumijevalo pakiranje pozivnica u koverte i postavljanje zbirke u novi prostor muzeja. Vlasnik je platio profesionalnu agenciju za promociju otvorenja, a mi smo bili angažirani za potrebe informiranja javnosti o sadržaju muzeja tijekom svečanog otvorenja, te smo nakon otvorenja boravili u muzeju u funkciji blagajnika, kustosa, čuvara prostora i sve ostalo po potrebi. Namjerno ističem da smo bili angažirani, a ne zaposleni, jer nam je bilo rečeno kako ćemo uskoro biti prijavljeni u program stručnog osposobljavanja za rad bez uspostave radnog odnosa što se na kraju nikada nije dogodilo. Nakon što je poslodavac platio najam skupog prostora, PR agenciju za promociju otvorenja i skupi domjenak na otvorenju te i službeno otvorio muzej, na nama je bilo da taj muzej “oživimo” tj. da on zasja u punom sjaju kao novi prostor prezentacije kvalitetne zbirke i njezine bogate povijesti. No, rad nam je praktički bio onemogućen, jer vlasnik nije osigurao blagajnu, nije definirao cijene ulaznica, nije platio i postavio osnovne legende uz predstavljenu zbirku, nije pripremio i tiskao adekvatan katalog ili barem ponudio besplatan deplijan koji bi posjetiteljima koji su platili ulaznicu osigurao osnovne informacije o sadržaju muzeja. Također nije bilo definirano koje poslove ćemo obavljati tj. svatko od nas je bio “Katica za sve”. U hodniku je bio postavljen stol s metalnom kutijicom na ključ za novac od prodanih ulaznica i paragon blok za ispisivanje računa. U takvim uvjetima trebali smo kao struka osigurati posjetiteljima izvrsno iskustvo posjete novom muzeju u gradu, ali kako? Posjetitelji nisu imali gdje ostaviti garderobu, svi su plaćali ulaznicu, a nisu mogli saznati više o predstavljenoj zbirci, pa smo se kolege i ja organizirali da doslovce svakog posjetitelja provedemo kroz postav kako bi opravdali cijenu ulaznice. Posjetitelji nisu bili u mogućnosti kupiti neku publikaciju za dodatne informacije o zbirci jer nije postojao muzejski dućan, a umirovljenici su negodovali jer nisu imali popust na ulaznice. Također, nije bilo definirano što je s obiteljima s djecom i imamo li uopće obiteljske ulaznice? I tako je troje školovanih i stručnih osoba trebalo djelovati punim kapacitetom u ustanovi s vlasnikom koji uopće ne razumije važnost i temelje funkcioniranja jednog muzeja. Da ne kažem kako smo kasnije saznali da nas vlasnik uopće nije ni prijavio za stručno osposobljavanje niti je to planirao, nego je valjda mislio da ćemo raditi besplatno u nedogled. Moram li reći da se muzej vrlo brzo neslavno ugasio? Uzalud i kvalitetna zbirka i sav PR i zastupljenost u nacionalnim medijima ako nisi sposoban dati povjerenje struci i adekvatno je platiti te osigurati uvjete rada da tvoja investicija zaživi punim plućima.
MUZEJ SA SKUPIM REPLIKAMA, ALI BEZ STRUČNIH ZAPOSLENIKA
Drugo iskustvo je zapravo vrlo slično, a opet i podosta različito od prvog. Sličnost je svakako da je riječ o privatnom investitoru, vlasniku koji je izvan struke i koji je odlučio osnovati i otvoriti muzej te je bio spreman uložiti konkretne financije u arhitektonski biro za potrebe osmišljavanja stalnog postava, kao i u izradu skupocjenih replika, pa i u PR agenciju za promociju otvorenja samog muzeja, a kada je muzej počeo raditi opet je sve stalo. Naime, vlasnik je zaposlio kolegicu i mene te je očekivao da ćemo nas dvije voditi i obavljati apsolutno sve poslove u muzeju i to jedna u smjeni. Da pojasnim. Kako je riječ o privatnom muzeju, očekivao je da jedna od nas odradi cjelodnevnu smjenu u trajanju između 10 i 12 sati te da sama boravi u muzeju i obavlja posao blagajnice, stručnog vodiča, čuvara prostora, a dok nema nikoga u muzeju da vodi društvene mreže, stranicu muzeja, kontaktira zainteresirane (turiste, škole, firme) za posjet i razgled muzeja, te da na kraju radnog vremena odnese novac u banku. Pauze u smjeni koja traje između 10 i 12 sati (ovisno je li riječ o ljetnom ili zimskom radnom vremenu) službeno nema, jer te nema tko zamijeniti. Ako trebaš otići na wc zaključaš ulaz u muzej, te otključaš kad završiš, a jedeš u intervalima kada nema posjetitelja. Kao što vidite, to je naprosto bio jedan genijalan master plan. Za razliku od prvog poslodavca, ovaj je bio spreman zaposliti nas, ali iznos plaće za navedeno radno vrijeme i opseg poslova bi iznosio malo više od minimalne plaće utvrđene za 2021. godinu u Hrvatskoj. Kada smo kolegica i ja rekle da je radno vrijeme nehumano te da je apsolutno nemoguće obavljati sve navedene poslove kvalitetno i u punom opsegu na duži period vlasnik nije imao razumijevanja. Nakon što smo se prvo ja, a nakon nekog vremena i kolegica, zahvalile na ponuđenom angažmanu, vlasnik je zaposlio osobu sa završenim Šumarskim fakultetom. Nisam sigurna postoji li još dotični muzej, jer već preko godinu dana društvene mreže muzeja nisu aktivne, ali znam da nakon svečanog otvorenja i odlaska kolegice i mene muzej više nije bio prisutan u medijima, niti su se objavljivale informacije o nekim novim dodatnim aktivnostima i sadržajima muzeja.
Kao najveći misterij ostaje činjenica da su oba vlasnika bila spremna i voljna uložiti ogromne financije u pokretanje novih ustanova, no kada je došao red da njihova investicija zaživi, te da se angažira i adekvatno plati kvalitetna radna snaga – na tom testu su obojica pali, te im je sav ranije uložen novac propao, jer muzeji nisu zaživjeli. Zamislimo samo što bi bilo da su dotični prepoznali vrijednost kvalitetnih radnika i investirali u struku kao što su investirali u materijalni dio svog projekta. Možda bi danas upravo ti muzeji bili i vaše omiljene destinacije te prepoznatljiva kulturna ponuda glavnog grada Hrvatske.
Zaključno, savjetovala bih poduzetnicima i privatnicima koji su se odlučili investirati i pokretati projekte u području kulture i umjetnosti, što je iznimno hvalevrijedan potez, te ako su pritom prepoznali vrijednost angažiranja struke da toj istoj struci ukažu povjerenje kako bi ona mogla maksimalno razviti njihovu investiciju, jer je to područje kojim struka suvereno vlada. Naravno, sve ovisi čime je pojedinac u vlastitom djelovanju vođen, ali time već izlazimo iz domene struke i zalazimo u područje odgovornosti, profesionalnosti i etičkih načela. Dakako, ključno je odabrati kvalitetne suradnike i stručnjake iz pojedinog područja jer se interdisciplinarnom suradnjom mogu postići velike stvari koje u konačnici rezultiraju povratom investiranih financija, ali i općim dobrom.
Možda će vas zanimati i tekst: Problem valorizacije i naplate intelektualnih usluga