Zašto bismo pisali o vama dragi umjetnici, kada možemo pisati
o sebi samima?
Svi znamo u kakvoj državi živimo, čak i ako pokušamo negirati situaciju i usredotočiti se na pozitivne stvari, ubrzo shvatimo da su nepotizam, neprofesionalizam i ključan gubitak bilo kakvih moralnih vrijednosti zahvatili sve pore našeg društva. Zanimljivost u cijelom spletu okolnosti leži u činjenici kako svi nekako idealistički mislimo da je ta nevjerojatna hobotnica uhljebništva, osobnih interesa i nepotizma zaobišla područje umjetnosti.
Medijski prostor za prezentaciju i evaluaciju kulture i umjetnosti je radikalno smanjen, a u nekim medijima je i u potpunosti dokinut. Gotovo da su nestali specijalizirani novinari koji bi pratili i pisali isključivo o pojedinim područjima poput književnosti, kazališta i likovnih umjetnosti, pa današnji novinari, a vrlo često i studenti, pokrivaju sve – od politike i gospodarstva do sporta i kulture. Normalno je za očekivati da će u takvim uvjetima i kvaliteta sadržaja rapidno opadati.
Na portal PerceiveArt često se javljaju likovni umjetnici iz cijele Hrvatske ogorčeni činjenicom koliko malo prostora dobivaju u medijima za predstavljanje svog rada, bez obzira što je riječ o izuzetno kvalitetnim autorima koji su realizirali velik broj domaćih i inozemnih, samostalnih i grupnih izložbi, te osvojili brojna priznanja i nagrade. I zaista, kada im kažete da, nažalost, do relevantnih medija (a tu prvenstveno mislim na određene novine i portale nacionalnog karaktera) možete doći isključivo ako ste prijatelj s urednikom, novinarom ili relevantnom osobom, to im je teško za povjerovati.
No, nije sve tako crno. I dalje postoji nekoliko dnevnih/tjednih/mjesečnih tiskovina, portala i televizija koje zaista vrlo lijepo poprate događanja iako vas osobno ne poznaju, ali su proučili materijal, zaključili da je riječ o kvalitetnom projektu, te su došli i odličnim prilogom popratili događaj.
Kako se točno smanjio prostor za predstavljanje širokog spektra kvalitetnih umjetnika u javnosti? Ja sam naivno, vrlo naivno, vjerovala da novinari pišu članke, barem one iz područja kulture i umjetnosti, tako da pogledaju aktualne izložbe i događanja, te pišu o onome što smatraju vrijednim pažnje, prostora i pozitivne ili negativne, no u svakom slučaju, konstruktivne kritike. Znam, izuzetno naivno. Nakon višegodišnjeg nezavisnog kustoskog rada i suradnji s najrazličitijim ustanovama i medijima, čovjek vrlo lako pohvata konce kako doista sistem funkcionira. I zapravo je vrlo doslovan: kolega radi izložbu i onda zamoli drugog kolegu da napiše nešto o toj izložbi. Naravno, ako vas kolega zamoli da napišete nešto o njegovoj izložbi iz pristojnosti i kolegijalnosti ćete napisati afirmativan ili barem neutralan tekst, jer ćete prije ili kasnije od njega tražiti istu uslugu pa ne želite da negativno evaluira nešto što ste vi radili. I znate onda kako izgleda jedan broj časopisa/novina/rubrike na portalu o likovnoj umjetnosti? Tako da za njega pišu, nazovimo ih, Ivica, Marica, Joško i Zrinka. Zrinka napiše kritiku izložbe koju je radio Joško, Joško napiše osvrt na izložbu koju je radila Marica, a Marica napiše tekst o izložbi koju je radio Ivica. I tako su dragi kolege ne samo organizirali izložbe, već su dobili i “stručan” tekst o svom projektu. I usput ispunili kvotu stručnih tekstova koje pišu na tjednoj/mjesečnoj/godišnjoj bazi i stavljaju kao referencu u svoj bogati životopis. A gdje ste tu vi, dragi umjetnici? Pa ako Joško, Marica, Ivica ili Zrinka usko ne surađuju upravo s vama i do sada vam nisu otvorili izložbu, teško da ćete dobiti medijski prostor u novinama, magazinu ili na portalu na kojem oni pišu. Gdje je tu točno prostor za konstruktivnu likovnu kritiku? Nema ga, jer nitko neće napisati da nešto nije dobro, ako bi se time zamjerio kolegi, posebice ako je kolega utjecajan i može s par poziva sabotirati i ograničiti sve vaše buduće projekte. A kako je uvijek u igri veliki ego, kolege su vrlo osvetoljubive i ne vole kada im se ne podilazi i sve svoje frustracije će usmjeriti na osvećivanje upravo vama koji ste se usudili ne slijediti ova nepisana pravila funkcioniranja medijskog praćenja događanja u umjetnosti. Osjetila sam to i na vlastitoj koži. Dijelim s vama jedan bezazlen i banalan primjer: nakon posjeta izložbe značajnog hrvatskog umjetnika u još značajnijoj ustanovi napisala sam post na svom profilu jedne društvene mreže ”kako mi se izložba izuzetno svidjela i radovi su me se dojmili, samo što je boja zidova bila pogrešna jer zbog nje specifičnost suptilnih prigušenih tonova predstavljenih slika nije došla do izražaja”. Taj moj komentar, koji je bio dobronamjeran i konstruktivan, rezultirao je činjenicom da me ravnateljica ustanove u kojoj je izložba realizirana obrisala sa svoje liste prijatelja. A što bi tek bilo da sam napisala cjelovitu kritiku i objavila tekst na nekom portalu ili u novinama? Pa sad zamislite kako se osjećaju mladi kolege koji su tek stasali s fakulteta i koji bi trebali pisati likovne kritike za neke dnevne novine ili portale. Što ako se usude napisati nešto konstruktivno? Što im točno slijedi od starijih kolega, kustosa u muzejima, voditelja galerija i ravnatelja muzeja kojima ego nadilazi polje stručnosti i profesionalnog djelovanja? Primjerice, nakon mog prvog teksta pod nazivom “Šerifovanje” na likovnoj sceni mnogi su se prepoznali u tekstu, te su mi odlučili dati do znanja koliko je to bilo pogrešno s moje strane, te kako li sam se samo usudila dirnuti u amoralan i neprofesionalan način funkcioniranja nekih kolega i kolegica, u najmanju ruku aludirajući da to nije kolegijalno? Pojedini umjetnici i povjesničari umjetnosti su pokleknuli i pognuli glavu ne konfrontirajući se s takvim pojedincima kako bi sačuvali svoju lagodnu poziciju na likovnoj sceni. Što to govori o takvim kolegama i umjetnicima – ostaje njima na duši. No, vratimo se na medije.
Još je bolji primjer principa “ruka ruku mije” ili sukoba interesa (o kojem će više riječi biti u zasebnom tekstu) kada vlasnik određenog medija ima i galeriju pa se podrazumijeva da će njegovi novinari obavezno popratiti sve izložbe koje se realiziraju u galeriji čiji je on vlasnik ili voditelj. Naravno da će svi tekstovi, ako ne već hvalospjevi, biti u najmanju ruku krajnje afirmativni. Da se razumijemo, i ja vodim portal PerceiveArt i otvaram izložbe, ali nikad ne pišem osvrte na izložbe koje radim iz vrlo jednostavnog razloga – to bi bio čisti sukob interesa. U rubrici Suradnje objavljujem predgovore izložbi koje sam radila, ali nema dodatne valorizacije, već je objavljen isključivo tekst izložbe uz popratne fotografije radova što na kraju ima funkciju virtualne izložbe za zainteresirane pojedince iz drugih gradova koje nisu u prilici posjetiti izložbu. Likovne kritike i osvrte pišem isključivo o izložbama na kojima nisam osobno sudjelovala jer smatram da tako mogu dati objektivan stav o izložbi ili umjetničkom projektu.
Ako se pojedini kolega ili kolegica čak i usude napisati negativnu likovnu kritiku jer su, primjerice, dovoljno etablirani ili na poziciji koja im omogućuje slobodu djelovanja, nažalost, rijetko kada bude riječ o konstruktivnoj kritici. Takvi tekstovi se obično svedu na osobne obračune i osvete čime se degradira sama struka jer je autor podlegao sitnim strastima i time zapravo učinio štetu svima – i sebi i ustanovi i izložbi, a pritom je publiku još više udaljio od umjetnosti.
Rekla bih pametnome dosta, ali bojim se da nama nikada nije dosta i da će ovakav modus operandi biti još češći i još gori kako će vrijeme odmicati.
Ovo je tek prvi u nizu problemskih tekstova u kojem sam se dotakla tek jedne kapi u moru problema unutar struke, a pitanje pisanja likovnih kritika bit će obrađeno i u jednom od idućih tekstova na temu problema sukoba interesa koji je u potpunosti zaživio i prožeo sve sfere umjetničkog djelovanja.
