Nedavno uhićenje gradonačelnika Bandića potaklo me na razmišljanje kako nije samo Bandić glavni šerif u Zagrebu. Komunicirajući s izuzetno puno ljudi iz struke stječem dojam da svaka struka ima svog šerifa. Šerif katkad djeluje sam, a katkad ima i po nekoliko pomoćnika. Njihova vladavina stacionirana je po gradovima u Hrvatskoj. Uzmimo primjerice područje kulture i umjetnosti.
Glavni “baja” u gradu
Umjetnici se često žale kako u gradovima u kojima žive i djeluju postoje dvije do tri “face” koje dogovaraju sve glavne poslove – dobri su si s vlasnicima galerija, muzeja, a pored toga su članovi svih mogućih kulturnih vijeća i odbora. Čovjek se zapita kako jedna osoba može kvalitetno obavljati baš sve ključne poslove u gradu? Ne može, naravno. I onda struka pati. Kvaliteta sadržaja pati. Zašto? Zato što umišljene veličine ne dopuštaju drugima priliku za rad, čime automatski onemogućavaju razvoj naše likovne scene. Zašto onda svi surađuju s tim istim veličinama? Jednostavno – zato jer ih se boje. Svi su na neki način dužni toj istoj veličini, svi znaju da ta osoba ima utjecaja, te ukoliko joj se zamjere jednim potezom mogu ostati bez posla. No, ne vodi li nas onda sve to u sustav suprotan demokraciji? Primjerice strahovladi?
Strahovlada rezultira monopolom. Uvijek i u svakom sustavu postoje egotripovi koji bi sve radili, koji nisu čuli za suradnju, kojima prioritet nikada nije dobrobit i kvaliteta nekog projekta, već njihov potpis u podnožju ili, još bolje, na vrhu projekta.
Monopol u muzejima i galerijama
Pišući o izložbama posljednjih pet godina uvidjela sam kako većina muzeja i galerija surađuje s jednim te istim tiskarama, grafičkim dizajnerima, kustosima i fotografima. Primjerice, svaki put kada prolistam katalog neke nove izložbe naiđem na istog fotografa. Dotični je fotografirao barem 70% izložbi u većim muzejima i galerijama u Zagrebu. A riječ o gospodinu koji je već i u nekim respektabilnim godinama. No, znate li koliko mladih fotografa danas ima u Hrvatskoj? Koliko ima kvalitetnih mladih ljudi s novim idejama koji bi mogli unijeti nove i svježe načine promišljanja, a istovremeno održati profesionalnost i kvalitetu rada?
Onda osoba koja se dobro umrežila postaje član svih umjetničkih savjeta galerija i muzeja i redovno bira svojih pet do deset umjetnika s kojima obično surađuje, pa u svim galerijama i muzejima možemo vidjeti istih desetak autora kako izlažu svoja djela, dok ostali umjetnici nikada ne dobiju priliku predstaviti se svojim opusima. Ta ista dobro umrežena osoba paralelno otvara po pet izložbi u četiri dana dok hiperprodukcija povjesničara umjetnosti, jer fakulteti ni dan danas ne mijenjaju upisne kvote u skladu s potrebama tržišta rada, rezultira vojskom nezaposlenih kolega? Ne bi li bio zanimljiviji pristup da pojedine galerije angažiraju različite kustose za žiriranje čime bi se obogatila raznovrsnost umjetničke scene, a mladim kolegama bi se pružila mogućnost stjecanja iskustva oko pripreme i organizacije izložbe? Time bi ujedno kustos koji je do tada pokrivao po pet izložbi u nekoliko dana dobio i svojevrsni predah obzirom da zaista nemamo problem manjka našeg kadra u državi?
Sjeme “egotripa”
Kada sam već spomenula fakultet, vratimo se tamo gdje zapravo sve počinje. Uvjerena sam da upravo na fakultetu počiva sjeme “šerifovanja” s kojim se kasnije susrećemo u struci i životu. Iako je Bolonja za cilj imala promijeniti mnogo stvari, koliko čujem od studenata, praktički se ništa nije promijenilo, barem ne u segmentu vezanom za profesorsko djelovanje. Naime, da bolonjski proces funkcionira kako je prvotno zamišljeno, posebice u onom segmentu ocjenjivanja djelovanja i uspješnosti profesora na kraju svake akademske godine u kojem su predviđene sankcije za nekvalitetno odrađeni posao, uvjerena sam da mnogi na Odsjeku za povijest umjetnosti ne bi više predavali. Zašto, pitate se? Evo ukratko kako je to izgledalo davne 2005. godine dok sam još studirala na tom odsjeku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Samovlada na Filozofskom fakultetu
Pojedini profesori predavali su na nekoliko fakulteta i sveučilišta (vjerujem da takvih slučajeva ima i danas). Oni koji su bili stacionirani na jugu Hrvatske rijetko su posjećivali Zagreb unatoč obvezama poput predavanja i konzultacija. Dapače, ne samo da se ne bi pojavili u vrijeme predavanja, nego bi obavijest o otkazanom predavanju osvanula 15 minuta prije početka samog predavanja. Da li je itko od njih snosio sankcije za takva česta otkazivanja bez opravdanog razloga? Naravno da nije. Posebno je bilo dražesno igrati se lovice s profesorima u vrijeme konzultacija. Konzultacije, kako samo ime kaže, podrazumijevaju vrijeme tijekom kojeg bi profesor, obično u svom kabinetu, trebao biti na raspolaganju studentima. Većina profesora je to vrijeme poimala kao vrijeme za ručak ili kavu u obližnjem kafiću.
Osim navedenih “sitnih” nepravilnosti postojao je cijeli dijapazon osebujnih profesora poput onog koji si je jednom prilikom tijekom ispita dozvolio gađati studenticu indeksom jer nije bio zadovoljan odgovorom. Da se razumijemo, studentica nije bila bezobrazna, samo nije dala, po profesorovom mišljenju, adekvatan odgovor. To je očigledno bio dovoljan razlog da ju se gađa indeksom?! Akademski i pedagoški pristup na djelu, nema što. Sličnu pedagošku notu u vrijeme mojeg studiranja imala je profesorica koja bi na početku predavanja sadistički ispitivala studente gradivo koje smo tek trebali slušati tog dana? Podrazumijeva se da nitko od studenata nije htio sjediti na rubu klupe jer bi tako bio izložen mogućnosti rešetanja pitanjima. Dotična profesorica, naime, nikada nije zapamtila nijedno ime studenta, pa se rešetanje i naslađivanje baziralo na principu tko joj je najbliže taj nastrada. Moram li napomenuti da se ista kasnije iskaljivala na bivšim studentima, tada već kolegama i kolegicama, prilikom organizacije izložbi koje bi u potpunosti postavili njezini bivši studenti, a ona bi se slavodobitno potpisala kao autorica izložbe? Ono što me osobno najviše fasciniralo činjenica je kako je jedan profesor čak bio toliko slobodan, da ne kažemo bahat (a kako i ne bi bio kada ni njega ni njegove kolege apsolutno ništa nije ograničavalo u samovladi) da je tijekom ispitnih rokova jednostavno zamijenio ispite?! Pa recimo vi ste se pripremili za odgovaranje gradiva iz izbornog predmeta koji ste slušali kod njega, ali njemu se taj predmet nije dalo ispitivati jer je imao više studenata na ispitu glavnog predmeta koji je ujedno i uvjet za upis na sljedeću godinu, pa je došao do genijalne ideje da vas strpa u istu grupu obrazloživši vam da ćete odgovarati gradivo za koje se uopće niste pripremili niti ga prijavili? Naravno da ste u tom slučaju vi krivi, a ne profesor koji radi ono što se ne smije, ali tko će ga više znati?
Pedagoške kvalitete pretočene u pojam veličine
Sad ćete se sigurno zapitati: pa dobro, zašto ništa od ovoga nije prijavljeno nadležnima na fakultetu? Iz straha naravno. Straha zbog činjenice da se radi o ljudima koji su postali institucije. Povijest, baš kao i dnevni događaji, uče nas da je svaki čovjek koji postane institucija opasan. Nitko mu se ne usudi proturječiti, a sigurno ne neki nevažan student. Zašto? Zato što u tom slučaju postoji opasnost da nikada ne diplomirate. Ne bi bio prvi slučaj da profesor studenta ruši iz inata i šalje ga na komisiju. A to se događa i dan danas, unatoč Bolonji. Kako onda studenti diplomiraju? Tako da šute, rade, uče, trpe i prelaze preko svih nepravilnosti usmjereni prema jednom jedinom cilju – diplomi. Ili je barem to bio moj princip: budi nevidljiva, uči, radi najbolje što možeš i ne zamjeraj se nikome unatoč očitoj nepravdi koju proživljavaš. Jer ti ljudi, iako su akademski građani, tendiraju neakademskom ponašanju, a nisu ni pedagozi jer da jesu ne bi funkcionirali kao da su Bogom dani već bi poštivali svoje studente kao i njihovo vrijeme i trud. Ako ništa drugo, onda barem na nivou korektnog izvršavanja svojih profesorskih dužnosti. Čast iznimkama kojih je zaista bilo i koje ovakvi ekstremi nepravedno zasjenjuju, ali je žalosno što njih mogu nabrojati na prste jedne ruke. Doslovno! Od tih iznimki samo je nekolicina njih na nedavno održanoj godišnjoj i izbornoj skupštini Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske izabrana u članove tijela upravljanja. Većina ostalih izabranih članova profesori su na Odsjeku za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ako krenemo u povlačenje paralela, možemo očekivati da osoba koja nije bila kvalitetan profesor jednako tako neće kvalitetno obavljati svoju dužnost unutar Društva. No da sad ne ulazim u taj segment, radije ću se osvrnuti na drugi i po meni ključni problem.
Budućnost struke – veličina pojedinca ili dobrobit kulture i umjetnosti kao prioritet?
Gdje su mladi povjesničari umjetnosti? Gdje su ti silni bivši studenti, danas povjesničari umjetnosti koji predano rade u svojoj struci, koji imaju volju i želju za radom?! Gdje su mladi ljudi u muzejima? Ima ih. Ali i od njih, nažalost, na dnevnoj bazi slušam kako ih stariji kolege i kolegice tlače ne dozvoljavajući im kvalitetan rad, jer bi time ispalo da sami loše rade ili, pak, gle čuda, ništa ne rade? Svugdje gdje se okrenete sustav jednako funkcionira – bilo u politici, gospodarstvu ili kulturi. Veličine vladaju, ali ne kvalitetom i radom, već autoritetom i zastrašivanjem. To se, naravno odražava na našu struku, na našu likovnu scenu i na naše muzeje. Struka se srozava u petoj brzini, a one koji imaju moć da to promijene jednostavno nije briga ni za što drugo osim za svoju poziciju. Njima je prioritet da ih nitko ne ugrozi, da im nitko ne konkurira i da unatoč svojoj akademskoj tituli i zaboravljenim osnovama kulturnog ponašanja u svakoj prilici ponize mlađe kolege. Naravno, čast iznimkama, ali dok je riječ samo o iznimkama imamo veliki problem.
Zahvaljujem Niku Titaniku na ustupljenim karikaturama 🙂